"Dvije stvari su jasne: moramo doći do jedinstvenog stava EU i moramo pojačati svoju ulogu, potkrijepivši je konkretnim akcionim stazama, to jest ne samo o onome što mislimo ili želimo, već i o onome što namjeravamo uraditi".
Piše: Josep Borrell
Rusija se obratila Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u sa prijedlozima o budućnosti sigurnosti u Evropi koji su u suprotnosti sa principima evropske sigurnosne arhitekture. Oni su praćeni gomilanjem trupa na granici Ukrajine i otvorenom prijetnjom Rusije da će preduzeti vojne akcije ako se ti zahtjevi ne ispune.
Radeći sa SAD i NATO-om, EU sada mora definirati šta možemo učiniti kako bismo održali sigurnosni poredak Evrope i principe koji ga podupiru – koji su danas očigledno ugroženi. Ovo pitanje je na vrhu dnevnog reda sastanka ministara vanjskih poslova i odbrane EU u Brestu ove sedmice. Ulaskom u taj sastanak, dvije stvari su jasne: moramo doći do jedinstvenog stava EU i moramo pojačati svoju ulogu, potkrijepivši je konkretnim akcionim pravcima, tj. ne samo na onome što mislimo ili želimo, već i na onome što namjeravamo uradi.
Ambicija ruskih vlasti je da pod upitnik stave politički i sigurnosni poredak nastao nakon Hladnog rata. Moskva se želi vratiti na osnivački akt NATO-a i Rusije iz 1997. godine, koji je pratio proširenje NATO-a na centralnu i istočnu Evropu; Pariška povelja iz 1990. godine, koja je kodificirala principe evropske sigurnosti nakon završetka Hladnog rata.
Postoje tri principa koje je Rusija ranije prihvatila i koja sada dovodi u pitanje. Prvi je pravo svake države da slobodno bira da pripada ili ne pripada međunarodnoj organizaciji i da bude strana u ugovorima ili savezima, kao što je priznato Pariškom poveljom. Dovodeći u pitanje ovaj temeljni princip, Moskva djeluje kao revizionistička sila. U očima Rusije, ova zabrana ne bi se odnosila samo na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, već i na zemlje članice EU poput Švedske ili Finske.
Drugi i treći su neupotreba sile i poštovanje teritorijalnog integriteta svih država. Rusija krši ova tri osnovna principa u Ukrajini, kao što je to već učinila u Gruziji. A Rusija ne samo da iznosi tvrdnje, već to prati sve većim vojnim pritiskom na ukrajinskoj granici i prijeti Kijevu novom intervencijom ukoliko se njeni zahtjevi ne ispune u potpunosti.
Osim toga, Rusija želi prikazati Evropsku uniju kao irelevantnu i zalagati se za strateško razdvajanje SAD i Evrope. Takođe traži naše prihvatanje da ima odlučujući uticaj na Ukrajinu i Bjelorusiju, a da ne spominjemo Centralnu Aziju. Činjenica da je Centralna Azija uključena u navedeni perimetar ruske sigurnosti potvrđuje da je pitanje NATO-a izgovor, jer nijedna centralnoazijska država nije kandidat za članstvo u NATO-u.
Ukratko, rekonstituiranje sovjetske geopolitičke krivulje u Evropi i pokušaj razdvajanja između Sjedinjenih Država i Evrope mogli bi biti strateški ciljevi Moskve.
Oni su očigledno neprihvatljivi. Ali zašto bismo i dalje razgovarali o tome sa Moskvom?
Prvo, zato što odsustvo dijaloga nikada ne pomaže. Ove sedmice održan je početni niz razgovora: u ponedjeljak između SAD i Rusije u Ženevi, nakon čega su uslijedili razgovori NATO i Rusije u Briselu u srijedu. Stavovi su i dalje udaljeni, ali možemo predvidjeti nastavak niza intenzivnih, višeslojnih razgovora i konsultacija u kojima će EU nastaviti igrati svoju punu ulogu.
Razgovarao sam sa sekretarom Blinkenom prošlog vikenda i to ću učiniti ponovo nakon sastanka GIMNICH-a, koordinacija EU-NATO je jaka na svim nivoima, generalni sekretar EEAS-a Sannino razgovarao je sa zamjenicom američkog državnog sekretara Sherman i generalnim sekretarom OSCE-a Schmidom.
Tokom ovosedmičnih neformalnih sastanaka ministara vanjskih poslova i odbrane u Brestu, radit ćemo na preciznoj ulozi i doprinosu EU. Moramo doći sa jasnim stavovima o tome šta želimo postići u ovim raspravama o evropskoj sigurnosnoj arhitekturi, i, još više, sa jasnim akcijama i doprinosima. Da bismo postigli ovaj cilj, mi Evropljani moramo biti ujedinjeni i formulirati svoj odgovor u slučaju da Rusija izvrši svoje prijetnje Ukrajini ili širem evropskom sigurnosnom poretku.
Kada je u pitanju suština, sa Rusijom se, naravno, može razgovarati o sigurnosnim aranžmanima u Evropi i kako ih poboljšati. Prvi zadatak će biti povratak općim principima sigurnosne arhitekture kako oni proizilaze iz Helsinške povelje, Pariške povelje, sporazuma NATO-Rusija ili Bečkog dokumenta OSCE-a o mjerama za izgradnju povjerenja. Drugi je uspostavljanje efikasnijeg mehanizma za upravljanje krizama sa Rusijom, oblasti u kojoj EU ima veliko iskustvo. Uz dobru vjeru, trebalo bi biti moguće napraviti napredak u ovoj oblasti. Treći je uspostavljanje trajnih i operativnih mehanizama za prevenciju sukoba i mjera za izgradnju povjerenja kako se ponašanje svih strana ne bi pogrešno tumačilo, posebno u pogledu vojnih manevara.
Kada su u pitanju odnosi EU i Rusije, lideri EU su već rekli da bi svaki dalji potez protiv Ukrajine nosio visoku cijenu i ogromne posljedice. Osim usvajanja koordiniranog skupa sankcija, također bismo trebali biti spremni da ubrzamo različite smjerove djelovanja u okviru cjelokupnog okvira „povlačenja, obuzdavanja i angažiranja” Rusije. Mi nismo vojni savez, ali imamo načine i sredstva da unaprijedimo svoje sigurnosne interese i interese naših partnera.
To uključuje spremnost za povećanje našeg rada na suzbijanju dezinformacija i sajber prijetnji koje dolaze iz Rusije; jačanje naše otpornosti i energetske sigurnosti kroz brži razvoj obnovljivih izvora energije kod kuće i veću diversifikaciju ruta i izvora za uvoz; i pojačavanje naše podrške Ukrajini i njenom suverenitetu kako bi bila u stanju da se bolje odupre ruskim pritiscima.
Zajedno sa NATO-om i OSCE-om, Evropska unija je ključni igrač u evropskoj sigurnosti. Moramo iskoristiti priliku ove krize sa Rusijom da ojačamo naše jedinstvo i odlučnost, da odbranimo naše sigurnosne interese i interese kontinenta u cjelini.
(Autor je visoki predstavnik za zajedničku vanjsku i sigurnosnu politiku. Tekst je izvorno objavljen na stranici Evropske diplomatske službe)
