Piše: Josep Borrell
Rusija se obratila Sjedinjenim Američkim Državama i NATO-u sa prijedlozima o budućnosti sigurnosti u Evropi koji su u suprotnosti sa principima evropske sigurnosne arhitekture. Oni su praćeni gomilanjem trupa na granici Ukrajine i otvorenom prijetnjom Rusije da će preduzeti vojne akcije ako se ti zahtjevi ne ispune.
Radeći sa SAD i NATO-om, EU sada mora definirati šta možemo učiniti kako bismo održali sigurnosni poredak Evrope i principe koji ga podupiru – koji su danas očigledno ugroženi. Ovo pitanje je na vrhu dnevnog reda sastanka ministara vanjskih poslova i odbrane EU u Brestu ove sedmice. Ulaskom u taj sastanak, dvije stvari su jasne: moramo doći do jedinstvenog stava EU i moramo pojačati svoju ulogu, potkrijepivši je konkretnim akcionim pravcima, tj. ne samo na onome što mislimo ili želimo, već i na onome što namjeravamo uradi.
Ambicija ruskih vlasti je da pod upitnik stave politički i sigurnosni poredak nastao nakon Hladnog rata. Moskva se želi vratiti na osnivački akt NATO-a i Rusije iz 1997. godine, koji je pratio proširenje NATO-a na centralnu i istočnu Evropu; Pariška povelja iz 1990. godine, koja je kodificirala principe evropske sigurnosti nakon završetka Hladnog rata.
Postoje tri principa koje je Rusija ranije prihvatila i koja sada dovodi u pitanje. Prvi je pravo svake države da slobodno bira da pripada ili ne pripada međunarodnoj organizaciji i da bude strana u ugovorima ili savezima, kao što je priznato Pariškom poveljom. Dovodeći u pitanje ovaj temeljni princip, Moskva djeluje kao revizionistička sila. U očima Rusije, ova zabrana ne bi se odnosila samo na zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza, već i na zemlje članice EU poput Švedske ili Finske.
Drugi i treći su neupotreba sile i poštovanje teritorijalnog integriteta svih država. Rusija krši ova tri osnovna principa u Ukrajini, kao što je to već učinila u Gruziji. A Rusija ne samo da iznosi tvrdnje, već to prati sve većim vojnim pritiskom na ukrajinskoj granici i prijeti Kijevu novom intervencijom ukoliko se njeni zahtjevi ne ispune u potpunosti.
Osim toga, Rusija želi prikazati Evropsku uniju kao irelevantnu i zalagati se za strateško razdvajanje SAD i Evrope. Takođe traži naše prihvatanje da ima odlučujući uticaj na Ukrajinu i Bjelorusiju, a da ne spominjemo Centralnu Aziju. Činjenica da je Centralna Azija uključena u navedeni perimetar ruske sigurnosti potvrđuje da je pitanje NATO-a izgovor, jer nijedna centralnoazijska država nije kandidat za članstvo u NATO-u.
Ukratko, rekonstituiranje sovjetske geopolitičke krivulje u Evropi i pokušaj razdvajanja između Sjedinjenih Država i Evrope mogli bi biti strateški ciljevi Moskve.
Oni su očigledno neprihvatljivi. Ali zašto bismo i dalje razgovarali o tome sa Moskvom?
