Borrell: Ko i kako zaobilazi sankcije EU

Piše: Josep Borrell

Kada govorimo o „sankcijama”, zapravo govorimo o „restriktivnim mjerama”, što je ispravan pravni termin. Ove mjere su okosnica naše strategije pritiska na Rusiju u nastojanju da okonča rat protiv Ukrajine. Mjere Evropske unije nemaju eksteritorijalno dejstvo, što znači da se primjenjuju samo na evropske subjekte. No, uočavamo da se mjere ponekad zaobilaze, što potkopava njihovu efikasnost. Tako da smo prešli na razgovore o tome šta učiniti po tom pitanju. Često, odgovor treba tražiti kod kuće.

Mi, kao EU, ne želimo kupovati energente koje Rusija izvozi, jer ne želimo time finansirati rat protiv Ukrajine. Takođe, ne želimo prodavati tehnologiju i komponente potrebne Rusiji za rat. To su naše odluke koje su obavezujuće za evropske privredne subjekte. Čak i ako bismo željeli da nam se druge zemlje pridruže u tome, ne možemo ih prisiliti, jer naše „sankcije” nisu eksteritorijalne. Zato je pokušaj da se spriječi zaobilaženje naših restriktivnih mjera osjetljivo pitanje. Moramo biti pažljivi u nastojanju da ne okrećemo protiv sebe zemlje koje ne podliježu evropskom pravu.

Ukupno gledano, naše restriktivne mjere su se pokazale učinkovitim. Na primjer, gotovo smo zaustavili kupovinu nafte i plina koji dolaze direktno iz Rusije, čime smo okončali našu energetsku zavisnost. Takođe smo prestali izvoziti mnoge ključne sirovine u Rusiju. No, posljednjih mjeseci svjedočimo neuobičajenom rastu broja trećih zemalja koje uvoze robe pod zabranom u EU, uključujući visokotehnološke proizvode, pa se tako, izvoz vozila iz EU u Rusiju navodno smanjio za 78% u 2022. godini, dok je izvoz iz EU u Kazahstan porastao za 268%.

Ove sedmice države članice su razmatrale 11. paket sankcija EU protiv Rusije, koji suštinski treba riješiti nedostatke u postojećim mjerama i utvrditi načine kako najbolje riješiti pitanje izigravanja i preusmjeravanja trgovine zabranjenim proizvodima. Prijedlog na razmatranju bi omogućio, između ostalog, ciljane mjere protiv subjekata koji namjerno zaobilaze mjere EU, uz zadržavanje načelnog protivljenja EU eksteritorijalnim sankcijama.

Ove smo sedmice takođe razgovarali o konkretnom pitanju - rastu kupovine ruske nafte u Indiji i porastu izvoza za EU derivata dobivenih najvjerovatnije iz jeftine ruske nafte. To je dobar primjer dilema koje proističu iz tog pitanja i potrebe da se držimo činjenica.

Činjenica je da Indija, ali i Kina, uvoze sve veće količine ruske nafte od kada je grupa zemalja G7 uvela svoju cjenovnu granicu krajem 2022. godine i to čine po očigledno nižim cijenama. Brojke su jasne: uvoz ruske nafte u Indiji porastao je s 1,7 miliona barela mjesečno u januaru 2022. godine na 63,3 miliona barela mjesečno u aprilu 2023. godine. Drugim riječima, prije ruske invazije na Ukrajinu, udio ruske nafte u ukupnom uvozu nafte u Indiju iznosio je 0,2%. Proteklog mjeseca taj udio je porastao na 36,4%.

To svakako predstavlja značajan rast, ali moramo biti jasni: ne može se optuživati Indija niti dovoditi u pitanje njeno pravo da to radi, jer indijski operateri ne podliježu evropskim zakonima. Gornja cjenovna granica koju je postavila grupa G7 je usmjerena na smanjenje ruskog prihoda od nafte, a time i smanjenje finansijskih resursa Kremlju za finansiranje rata. Kao što sam naglasio u intervjuu za Financial Times: „normalno je da Indija kupuje rusku naftu. A ako, zahvaljujući našim ograničenjima cijene nafte, Indija može kupiti tu naftu mnogo jeftinije, onda, što manje novca ode u Rusiju, to bolje.“

Pitanje je više ko i šta treba učiniti po pitanju jedne druge neosporne činjenice, a to je da Indija izvozi sve veće količine derivata iz ruske nafte, između ostalog i u EU, koja je upravo zabranila uvoz tih proizvoda iz Rusije, kao i nafte iz koje se oni proizvode.

I ovdje su činjenice jasne: izvoz derivata kao što su mlazno gorivo ili dizel iz Indije u EU porastao je s 1,1 miliona barela u januaru 2022. godine na 7,4 miliona barela u aprilu 2023. godine. Logično je da nas to brine. No, ponavljam, nije kriva indijska vlada. Nakon rafiniranja, ti se proizvodi više ne tretiraju kao ruski, već kao indijski, i ne možemo spriječiti indijske rafinerije da ih prodaju subjektima u EU ili posrednicima.

Međutim, jasno je da to u praksi potkopava učinkovitost naših restriktivnih mjera. Mi u EU ne kupujemo rusku naftu, ali kupujemo dizel dobiven rafiniranjem ruske nafte negdje drugo. Time se izigravaju naše sankcije i naše države članice bi trebale poduzeti mjere da to riješe.

Sve navedeno takođe otvara moralna pitanja. Oleg Ustenko, ekonomski savjetnik ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog, s pravom je rekao da: „imamo dovoljno dokaza da određena međunarodna preduzeća kupuju proizvode dobivene preradom ruske nafte i prodaju ih Evropi... To je potpuno zakonito, ali i potpuno nemoralno“. Samo zato što je dozvoljeno ne znači da ne moramo ništa učiniti po tom pitanju.

Ali ko je odgovoran za to – prodavač ili kupac? Kada sam postavio pitanje indijskog izvoza derivata iz jeftinije ruske nafte, namjera mi nije bila da kritikujem indijsku vladu, nego da ukažem da ne možemo zatvarati oči pred činjenicom da preduzeća iz EU zaobilaze sankcije kupovinom rafinirane nafte iz Rusije.

Ova priča pokazuje da prvo moramo sagledati šta privredni subjekti unutar EU rade. Ako indijske rafinerije prodaju, to je zato što evropska preduzeća kupuju, direktno ili preko posrednika. Trebali bismo biti svjesni koliko je složen stvarni život i na osnovu toga pokušati tražiti rješenja.

(Autor je visoki predstavnik Evropske unije za vanjske poslove i sigurnosnu politiku/potpredsjednika Evropske komisije. Tekst je izvorno objavljen na njegovom blogu)