Piše: Damir Rastoder
Lokalni izbori u Nikšiću izašli su čak i iz crnogorskih okvira, poprimivši širi regionalni značaj, zahvaljujući, prije
svega, direktnom miješanju Srbije u ovdašnji izborni proces. Zvanični Beograd, ali i kompletna srbijanska javnost, očekivala je da Đukanovićev DPS bude nokautiran, poslije nokdauna koji je doživjeo na parlamentarnim izborima 30. augusta,
čime bi započeo i proces
“ispravljanja historijskih nepravdi”, zbog odvajanja od Srbije. Dodatno,
to bi podrazumjevalo i promjenu karaktera crnogorskog društva, koja bi se trebala finalizirati na popisu stanovništva krajem ove godine, sa očekivanjem da procenat Srba poraste, taman za onoliko, za koliko padne broj onih koji su se do sada
izjašnjavali kao Crnogorci. U konačnom, “srpskog sveta” nema bez srpske Sparte, kako Crnu Goru naziva Vojislav Šešelj,
a koji bi pored Srbije
uključivao 12 posto
teritorije Kosova, 49 odsto teritorije BiH (RS) i 100 procentata Crne Gore.
Prva stepenica ka realizaciji tog projekta bili su izbori u Nikšiću. Aleksandar Vučić je namjeravao, ne samo Đukanovića učiniti irelevantnim i vjerovatno “bivšim”, već i da svoju ekspozituru u Crnoj Gori, u liku, Demokratskog fronta, toliko ojača, da postane, ako ne jedina, onda dominantna politička snaga, ne samo u Nikšiću, već u cijeloj državi. Dobar izborni rezultat na ovim lokalnim izborima, bio bi razlog da se traži ili rekonstrukcija Krivokapićeve vlade ili pak vanredni parlamentarni izbori, sa ciljem većeg učešća prosrpskog Demokratskog fronta u izvršnoj vlasti. Pošto je aktuelnu vladu sastavljao nedavno preminuli mitropolit Amfilohije, sa kojim je Vučić bio u sukobu, Mandić, Knežević & company, ostali su bez toliko željenih ministarskih mjesta, pa su nikšićke izbore shvatili kao posljednju šansu za revanš. Ulog je bio ogroman i za vlasti u Srbiji, koje su upotrijebile “tešku artiljeriju”, ne bi li “oslobodili Nikšić”. Logistički, finansijski, politički i medijski izborni štab za izbore u Nikšiću bio je ovoga puta u Beogradu, pa se mogao steći utisak da se održavaju izbori u glavnom gradu Srbije, a ne 400 km udaljenoj crnogorskoj općini.
Na njihovu žalost, sva upotrebljena sredstva bila su, skoro pa uzaludna, a možda i kontraproduktivna. Đukanovićeva stranka osvojila je više glasova nego na izborima u augustu i ubjedljivo najviše odborničkih mandata, mada zbog malog koalicionog potencijala neće sačuvati vlast. Osim toga, DPS je dodatno homogenizirao suverenističko biračko tijelo, spriječavajući kataklizmatični scenario, koji su mu mnogi predviđali nakon gubitka vlasti na republičkom nivou. S druge strane, Vučićevi miljenici dobili su 11 posto manje glasova nego na parlamentarnim izborima i svega jedan mandat više od trećeplasirane liste iza koje stoje Krivokapic i predsjednik skupštine Aleksa Bečić, a čak sedam manje od DPS. Vučić se očito kladio na pogrešnog konja, jer su Mandić i Knežević toliko iskompromitirani i potrošeni lideri, da im ni tolike pare, mediji, logistika, pa ni Porfirije, koji ih je također podržao, nisu bili dovoljni za iole ozbiljniji rezultat. Oni će vjerovatno i sastaviti lokalnu vlast u Nikšiću, ali je teško zamislivo da će biti Vučićevi aduti na nekim sljedećim izbornim utakmicama, posebno na nacionalnom nivou.
