BiH možda nije spremna prema objektivnim kriterijima, ali ako ćemo iskreno, nisu ni Ukrajina i Moldavija.
Piše: Tineke Strik
Nedavno su lideri Evropske unije bili eksplicitniji da je u kontekstu odluke da se Ukrajini i Moldaviji dodijeli status kandidata, od suštinskog značaja opipljiv napredak agende proširenja EU na zapadni Balkan. Region je zaglavio u čekaonici EU, bez značajnog napretka već duže vrijeme.
Zbog izgubljenog osjećaja hitnosti i rastućeg unutrašnjeg skepticizma prema proširenju općenito — uglavnom uzrokovanim unutrašnjim problemima vladavine prava s nekoliko država članica — EU nije ispunila svoja obećanja, što je imalo razorne posljedice po kredibilitet EU u regionu i doprinijelo zastoju reformi u cijelom regionu.
Nakon ruske invazije na Ukrajinu, čini se da je intrinzični interes proširenja za samu EU konačno odjeknuo među liderima EU. Geopolitičko jedinstvo na evropskom kontinentu u ovom trenutku vanjske prijetnje je ključno, a nastavak zanemarivanja zapadnobalkanske šestorke imat će ogromne posljedice po stabilnost Evrope.
Rusija, Kina i drugi neliberalni akteri već nestrpljivo uskaču u politički i ekonomski vakuum koji je nastao u srcu našeg kontinenta.
Nedavne posjete regionu predsjednika Vijeća EU Charlesa Michela i njemačkog kancelara Olafa Scholza, kao i zajednički samit lidera prije dvije sedmice, mogle bi biti prve manje demonstracije pomjerene debate o proširenju i svijesti o geopolitičkoj neophodnosti EU integracija zapadnog Balkana.
Međutim, da bismo bili ozbiljni, potrebni su konkretni i ozbiljniji koraci angažmana. Odluke koje su odavno zakašnjele i koje je Komisija godinama preporučivala, kao što su odobravanje vizne liberalizacije Kosovu i trenutni i bezuslovni početak pristupnih pregovora sa Albanijom i Sjevernom Makedonijom, moraju se hitno donijeti, bez daljih izgovora.
U ovom kontekstu, moglo bi izgledati primamljivo i ubrzati proces pristupanja Bosne i Hercegovine (BiH) i dati zemlji trenutni i bezuslovni status kandidata.
BiH možda nije spremna prema objektivnim kriterijima, ali ako ćemo iskreno, nisu ni Ukrajina i Moldavija.
Čini se da najveće političke stranke u BiH i Evropskom parlamentu, kao i razni šefovi država EU dijele ovu poziciju prema BiH – njihov glavni argument je promijenjen geopolitički kontekst.
Međutim, postoji značajna razlika. Tamo gdje su Ukrajina i Moldavija tek nedavno započele proces pristupanja i imaju lidere koji su otvoreno proevropski orijentirani i naizgled opredijeljeni da rade na neophodnim reformama, BiH je već godinama u procesu reformi.
Vladajuća politička elita u zemlji nije u stanju izvršiti bilo kakve značajnije promjene. Evropska komisija je u 2019. godini odredila 14 ključnih prioriteta za početak pristupnih pregovora, ali su do sada ispunjena samo dva (manja) prioriteta.
Zbog potpunog zauzimanja institucija i privrede zemlje od strane korumpiranih etnonacionalističkih elita, BiH nije napredovala u ključnim reformskim oblastima kao što su demokratizacija i unapređenje vladavine prava, a vjerovatno je čak i nazadovala.
Od prošlih izbora institucije ne funkcioniraju.
Zemlja se suočava s dubokom političkom krizom, jer lider bosanskih Srba Milorad Dodik i njegova stranka SNSD bojkotiraju državne institucije skoro godinu dana, a predstavnik UN-a nedavno je morao zaobići demokratske institucije namećući budžet za oktobarske izbore, nakon namjernog pokušaja stranke bosanskohercegovačkih Hrvata - HDZ da spriječi njihovo održavanje.
Dok građani BiH zaslužuju i trebaju znak nade od EU, unapređenje procesa pristupanja BiH u ovom trenutku zanemarilo bi proces zasnovan na zaslugama za koji EU tvrdi da slijedi u svojoj agendi proširenja.
To bi bila nagrada etnonacionalističkim partijama na vlasti, koje će bez sumnje objasniti ovaj korak kao de facto odobrenje EU za njihovu politiku i ponašanje.
S obzirom na njihov veliki stepen kontrole nad medijima, to bi vjerovatno odjeknulo među njihovim potencijalnim biračima, dajući im razornu prednost za predstojeće izbore, potencijalno doprinoseći još četiri godine zastoja reformi i politike zasnovane na etničkoj podjeli.
Umjesto trenutnog i bezuslovnog statusa kandidata, EU bi trebala postaviti tri vrlo konkretna zahtjeva, koje bi vladajuće stranke u teoriji trebale relativno lako realizirati: Potpuno povlačenje svih secesionističkih zakona koje je Dodik iznio, usvajanje dugo vremena tri antikorupcijska zakona i organiziranje slobodnih i fer izbora u oktobru, uključujući implementaciju rezultata.
Uz opredjeljenje da će EU dodijeliti status kandidata neposredno nakon ispunjenja ovih uslova, Unija građanima BiH šalje jasan, prijeko potreban znak nade, istovremeno stavljajući loptu u polje vladajuće političke elite.
U slučaju da se ovo ne desi, bit će vrlo jasno ko je kriv za neuspjeh. O tome će onda biti na građanima da prosude, tokom oktobarskih izbora.
Dok nacionalistički politički lideri nisu u stanju raditi zajedno i težiti promjenama, građani BiH su nedavno dali pravi primjer, pokazujući da je promjena moguća.
Skupština građana iznijela je prijedloge za rad na demokratskoj zemlji, zasnovanoj na nediskriminaciji, što je suštinski korak za približavanje BiH evropskim integracijama.
Nakon izbora, ova skupština i drugi akteri civilnog društva trebali bi se aktivno uključiti u proces ustavne reforme koji je potreban kako bi se osigurao jednak tretman za sve građane BiH, bez obzira na njihovo porijeklo ili vjeru. Svi budući politički lideri trebaju osigurati transparentan i inkluzivan proces ove reforme, radeći na građanskom društvu koje građani BiH tako očajnički žele, trebaju i zaslužuju.
(Autorica je poslanica Evropskog parlamenta. Tekst je izvorno objavljen u EUObserver.com)
