Bez jasnog nemačkog uticaja na Balkanu, region će postati nestabilan. Ali u Berlinu nedostaje historijsko znanje, strategija i volja.
Piše: Muamer Bećirović
Kada je Austrougarski car Franjo Josif I posjetio zemlju 1910. godine, godinu dana nakon aneksije Bosne i Hercegovine, Habsburška balkanska strategija je već bila na stolu. Demografski, Srbija je tada, kao i sada, bila najveća sila u regionu, sa oko duplo više stanovnika od Hrvatske. Da bi se uravnotežio Beograd, Sarajevo bi trebalo biti čvršće vezano za austrijski Zagreb. Zajedno, ove dvije zemlje trebale su okončati srpsku tvrdnju o hegemoniji i osnažiti austrijsku hegemoniju u regionu. To se nije dogodilo zbog Prvog svjetskog rata. Njemačka strategija za Balkan mora se graditi na ovoj historiji. Jer strateška situacija na Balkanu gotovo da se nije promijenila više od 100 godina.
Srbija nikada nije odustala od sna o balkanskoj hegemoniji
Srbija ostaje najjača država, a predsjednik Aleksandar Vučić najmoćniji čovek u regionu. Zapad želi zapečatiti teritorijalni poredak, ali Srbija stoji na putu uglavnom zato što nije odustala od sna o hegemoniji nad Balkanom. Iz historijskih razloga, Srbija ima moć da forsira tenzije ili detant u dvije države, na Kosovu i u Bosni i Hercegovini. Vučić ovu moć izuzetno vješto balansira, istovremeno stvarajući tenzije i detant u regionu, držeći tako u limbu svaki razvoj ka uređenom poretku, jer bi zapečavanje poretka okončalo teritorijalne ambicije Srbije. Njegova taktika je uvijek ista:
Na Kosovu, s druge strane, ljudi provociraju jedni druge sve dok više nije moguć ugovorni napredak. I tako već više od jedne decenije. Vučić, kao provokator, često rasplamsava mali požar za koji zna da će prerasti u veliki požar, a zatim se igra vatrogasnog aparata, odlažući svaki napredak čineći sve da umiri, odvrati pažnju i glumi saradnju sa Zapadom. Preko Srbije se logistički obavljaju važne isporuke oružja Ukrajini, a održavaju se i zajedničke vojne vježbe. Vučić je uspio – i to je njegov veliki državnički podvig – da odvrati pažnju Zapada, posebno Njemačke, od činjenice da Njemačka, a ne Srbija, ima moć da uspostavi poredak na Balkanu.
Pošto Vučić simboličnim gestovima dočekuje Zapad, veliki dio Zapada vjeruje da može pomjeriti Srbiju ka "pravom poretku", dok Vučić tu saradnju koristi da ništa ne promijeni u geopolitičkoj suštini. Ono što je fascinantno u svemu tome je to što Srbiji niko ne želi oduzeti status najmoćnije države i njen utjecaj. Ona uživa dominaciju čak i bez uplitanja i nametanja teritorijalnim pitanjima svojih susjeda. Ali želi više, ne želi partnerstvo, želi prevlast nad susjedima. Tu dolaze različite pozicije Zapada, koje mu daju jaz da zadrži krhki status quo.
Za SAD je Balkan od malog značaja
SAD trenutno imaju najdominantniji utjecaj na poredak na Balkanu. Problem je što Balkan Amerikancima malo znači i oni se moraju fokusirati na Ukrajinu i Tajvan. Što više vremena bude prolazilo, SAD će se više povlačiti iz ovog regiona. Zato SAD ne žele koristiti svoje resurse i svu svoju moć za uređen poredak na Balkanu. Kvalitet njihove balkanske politike nesumnjivo mora patiti od činjenice da su resursi ograničeni, jer to neminovno otvara rupe koje Vučić koristi.
Jedina država koja bi mogla da uvede red na Balkanu i trajno osigura svoje strateške interese u regionu je Njemačka. Ona je daleko najvažniji trgovinski partner Hrvatske, Bosne i Srbije i geografski je udaljena svega nekoliko stotina kilometara. Postojali bi ekonomski, kao i geografski i vojni preduslovi za stvaranje teritorijalnog poretka zasnovanog na njemačkim idejama. Zašto oklijevanje?
1. U Berlinu postoji nedostatak kulturnog i historijskog znanja o ovoj regiji. 2. Mnogi visoki zvaničnici smatraju da je politika smirivanja Vučića bolja jer je on garant stabilnosti u Srbiji. Do ovog zaključka možete doći samo ako postoji tačka 1. 3. U Berlinu se vjeruje da Balkan nije centralni kamen temeljac njemačke vanjske politike. Ovo je strateška greška. Njemačka treba privući istočnu Evropu na svoju stranu ako želi ostvariti dominaciju u Evropi, a to uključuje i Balkan.
Angela Merkel, ali i semaforska koalicija, prepoznali su značaj Balkana za Njemačku, ali su tu učinili premalo. Scholz je imenovao predstavnika Balkana - Manuela Sarrazina iz Zelenih. Zalaže se za dijalog i ekonomski razvoj koji je u posljednjih deset godina potpuno propao. Potrebna je moć, njemačka moć, da se uvede red na Balkan. Sve ostalo je kratkoročno, srednjoročno i dugoročno osuđeno na propast. Da bi se region integrirao u Evropu, za šta se trenutno svi zalažu, teritorijalni poredak mora biti na prvom mjestu, a ne obrnuto, jer historijski to nikada nije funkcioniralo. Jedino što Berlin treba uraditi je da krene i osmisli strategiju za uvođenje reda na Balkan.
Ovako bi mogla izgledati njemačka balkanska strategija
Srbija je ključna za teritorijalni poredak na Balkanu sa svojom sposobnošću da eskalira sukobe sa Kosovom i Bosnom. Stoga svaka strategija za Balkan mora uzeti u obzir Srbiju kao najvažniji faktor. Pošto Evropa, posebno Njemačka, više ne može dozvoliti teritorijalna pomjeranja, Srbija mora biti lišena ove mogućnosti. Nekoliko puteva vodi tamo.
S jedne strane, mudro je, kako je planirao car Franjo Josip I, spojiti Hrvatsku, drugu najjaču državu na Balkanu, i Bosnu ekonomski i geopolitički. Kao rezultat toga, Hrvatska više ne bi morala gajiti nikakve teritorijalne ambicije u Bosni i Hrvatskoj, a Bosna bi imala dovoljno moći da može trajno balansirati Srbiju na Balkanu. Svaki problem koji bi se mogao pojaviti na putu do tamo Njemačka bi mogla eliminirati na nacionalnom, a prije svega na evropskom nivou sa ekonomskom snagom.
Njemačka bi mogla poslati vojnike ako bi bilo problema
S druge strane, ne postoji način da se aktivno balansira Srbija. Beograd mora shvatiti da više nema mjesta za izigravanje zapadnih država jedne protiv drugih, za odlaganje sklapanja ugovora i time uspostavljanje poretka do dogledno vrijeme, kao i za miješanje u poslove drugih zemalja po teritorijalnim pitanjima na Balkanu. Kad god Dodik prijeti otcjepljenjem od Bosne, Njemačka može poslati njemačke vojnike da pošalju jasan signal za smirenje unutar Bosne, ali i da jasno stave do znanja Dodiku i Vučiću da Berlin nikada neće prihvatiti promjenu teritorijalnog statusa quo. Uz ekonomske sankcije na nacionalnom i evropskom nivou, Beograd bi morao popustiti, jer bi alternative bile uništenje domaće privrede i unutrašnja politička nestabilnost
Drugi način da se Beograd ubijedi da odustane od svog prava na hegemoniju jeste da se izazovu nemiri u samoj Srbiji. Svaki put kada Vučić potpiruje nacionalne sukobe u Bosni ili na Kosovu, Njemačka bi mogla da uradi isto sa regionom Sandžaka ili Vojvodinom u Srbiji, gdje žive manjine koje zahtijevaju veću autonomiju. Sve ovo lišilo bi Srbiju mogućnosti da se nadigrava sa Zapadom, a teritorijalni poredak stavi u prvi plan. Ako bi Berlin vladao, red bi bio na dohvat ruke i mir bi mogao biti vraćen na Balkan po prvi put u njegovoj historiji.
(Muamer Bećirović istražuje historiju diplomatije i međunarodne politike. U januaru 2024. objavio je biografiju o austrijskom diplomati i državniku postnapoleonovog doba, princu Klemensu fon Meternihu.)
