Piše: Mehmed Pargan
Možda bih ja i halalio, ali nemam kome! Niko ne traži oprost. Niko ne priznaje greške. A zašto je to tako? Zato što je Republika Srpska prirodni, autohtoni ambijent u kome se slobodno možeš, možda i najslobodnije na svijetu, osjećati zločincem. Vlast te štiti, ideologija te štiti, akademska zajednica neće progovoriti, mediji će šutjeti…
Opet taj 8. april. Iz godine u godinu sve upornije pokušavam da preskočim taj dan u kalendaru, ali, po pravilu, na taj datum dođem s posla kući prije vremena i preležim ga. Potpuno bolestan. Nemoćan. Beskoristan.
Sve do toga dana, te, već davne, 1992. godine, imao sam neku vjeru, nadu, zapravo očekivao sam da će iz moje generacije sudbinu nadvladati oni stihovi, koje sam kao dječak, u trećem razredu osnovne škole Grbavci, u Orahovcu kod Zvornika, recitovao na školskoj priredbi. Sjećam se, bila je to pjesma „Stupaj, slavne zastave razvij…“, u kojoj pjesnik izgovara nadu da „nikada više niknuti neće, koljačko sjeme iz tame“. Još se sjećam tih aplauza i učiteljice Stane Stanojević, pokoj joj duši, i mog kasnijeg nastavnika srpsko-hrvatskog jezika, Crnogorca Radoslava Dulovića, koji je bio sretan što će već nagodinu dobiti u prvi razred takvog recitatora, koji je još pri tome na tragu Revolucije.
"Koljačko sjeme iz tame"
Mnogo je godina prošlo i eto, danas dok ležim bolestan kod kuće, bolestan od toga 8. aprila, odlučan da neću čitati novine i ići na obilježavanja datuma iz te bliske povijesti koji bi me mogli vratiti mojim porazima, tugama i izdajama, dobijem link na jedan video u kojem zaštićeni svjedok na suđenju u Hagu, vojnik iz streljačkog voda Vojske Republike Srpske, sada identificiran sa brojem 101, govori o djetetu koje se nakon paljbe po vezanim civilima pridiglo i izašlo iz gomile ljudskog mesa na stratištu u naselju Orahovac. Desilo se to netom poslije strijeljanja, samo nekoliko trenutka, dok se još barut mirisom miješao sa mirisima svježeg ljudskog mesa. Sada o tome govori srpski vojnik, pripadnik Vojske Republike Srpske, koja je tu – to je jasno – branila srpske interese. Prije nego su izvedeni na strijeljanje, civili su autobusima dovezeni, a potom onako vezani kundacima ugurani u fiskulturnu salu u osnovnoj školi u Orahovcu. Nakon toga su strijeljani.
Još zamišljam ta krvava i oznojena tijela u koja se do kosti urezivala žica, kojom su vezani. Vreli je julski dan 1995. U zraku iznad njih je odzvanjalo moje recitovanje „nikada više niknuti neće, koljačko sjeme iz tame“. Nekoliko sati poslije, kada su bagerima rupe iskopane, oni su odvedeni. I, nikome ništa, toliko godina poslije.
Da, da ne zaboravim: sada se to mjesto zove Ora'ovac, a piše se bez apostrofa. Jer, u tom nacionalističkom, mrzilačkom ludilu, čak i apostrof ukazuje da je tu bilo mjesto znaku H, koji je srpske nacionalističke jezikoslovce podsjećao na Muslimane, pa su ga izbrisali odlukom općinske Skupštine o promjeni imena.
Između dva Vuka
Šteta, da su više čitali a manje mrzili, znali bi da je glas H u naš jezik uveo Vuk. Znaju li ustvari ko je bio Vuk? U izboru između dva Karadžića, nažalost, zadnjih godina je izabran Radovan. Da su izabrali Vuka znali bi da je korijen riječi Orahovac – orah, drvo koje raste na svakom koraku u ovim krajevima. I da se H ne može ni u kojoj jezičkoj promjeni brisati!!! Sada, korijen riječi Oraovac je orao, a niko ne pamti da je ikada ovdje bilo orlova. Osim, naravno onih Belih, iz Beograda! Tog aprila 1992.
Prije dvadeset i pet godina, na današnji dan, u Zvorniku je naoružana i divlja rulja, sa oružjem JNA, podrškom SDS-a, Arkanovih tigrova, Žutih osa i drugih, krenula ubijati civile. U Beogradu je suđeno srpskim vojnicima koji su nabijali na kolac civila u naselju Divič. I osuđeni su. Da, nabijali su na kolac, još samo prije 25 godina.
Imamo zadnjih godina tendenciju ubjeđivanja da to nije bilo baš tako, i kamo sreće da nije bilo tako, ali šta ćemo sada kada jeste. Sada neću dozvoliti da te žrtve neko pljuje. Svaki put kada se vozim prema Zvorniku, pogledam u nišane ubijenih civila, u Memićima kod Kalesije. Nekada s početka ovoga stoljeća, kada se tražilo mjesto za ukop onih koji su pronađeni u masovnim grobnicama, čak ni mezarima srpske vlasti nisu dozvolile da se vrate svojim kućama. Bavim se pisanjem i znam da je taj zločin u Zvorniku bio strašan, ali tek 2013. godine sam imao priliku vidjeti zvanično kompletiran spisak ubijenih bošnjačkih civila Zvornika: 2.005 osoba!!!
U tome aprilu 1992. godine, morao sam izaći iz roditeljske kuće u Glumini, iz svoga Zvornika. Ubijeno mi je samo u aprilu, maju i junu oko 150 bližih i daljih rođaka. Još uvijek tragamo za kostima nekoliko njih. Kada su zarobljeni i strijeljani niko od njih nije nosio pušku – čak ni nož.!!! Kosti su nekima nalažene u tri masovne grobnice. Ko je kopao te masovne grobnice? Ko ih je premještao? Ko je skrivao te masovne grobnice? Ko ih je punio? Svih ovih godina je to potpuno jasno – vlasti Republike Srpske!!! Karadžić je otišao ali se odnos prema ratnom zločinu, razbijanju zemlje Bosne i Hercegovine, sprječavanju isljeđivanja zločina i baštinjenja ideologije zločina, nije promijenio. Republika Srpska postala je rezervat u kome se kriju zločinci i čuva ideologija zločina za neka nova vremena. Ne umanjujem patnje, tuge i trpnje onih koji su preživjeli zločine na teritoriji pod kontrolom Armije BiH, ali moram kazati, toliko godina poslije, da su ti zločini bili pojedinačni – lokalno situirani, da se sistem ogradio od njih i da ih nije podržavao. Te da su u većini slučajeva kažnjeni, a tamo gdje nisu, treba ih kazniti i jedino je to ispravan put!
Bijele košulje
Godinama se susrećem sa dragim ljudima raznih vjera i nacija, smatrajući da je čovjek dostojan življenja na ovom svijetu u ovome vremenu ako je sposoban da nadraste sirove strasti nacionalizma, pohlepe i pohote. I pitali su me neki zašto se vraćam ovoj temi, zašto moram da se vraćam u prošlost – mi moramo ići naprijed. Nisam im odgovarao, vjerujući da nema potrebe ljudima pojašnjavati svoje stavove i odluke, niti im se pravdati, jer slijep neće progledati, ako se ja pravdam i objašnjavam. Ali ovdje moram. Zapravo, treba odgovoriti, jer, sada, dvadeset i pet godina poslije, kada znam da su umjesto kuća mojih prijatelja, oko moga grada, danas humke, ja imam obavezu da kažem, zašto se vraćam u prošlost i stalno podsjećam na ono što se desilo. Evo, molim Boga da me ne ophrve strast, ali moram kazati zašto im neću halaliti!!!
Zato što je danas 8. april, a 8. aprila je krenulo ubijanje 2.005 civila Bošnjaka u Zvorniku! A onda u Bratuncu, Brčkom, Prijedoru… To im neću halaliti.
Mog prijatelja Nedžada Halilovića, ubijenog na ulici grada u kome je odrastao. Nikada im to neću halaliti, a ni onima koji nisu digli glas protiv toga, a trebali su. Morali su. Nema halala!
Zato što je strijeljano mojih 150 rođaka, povedenih na Bijeli Potok u bijelim košuljama i sakoima, kao da su pošli na put, kao kada su polazili, namirisani i dotjerani na građevinu u Beograd, a nekoliko sati poslije, ti ponosni zidari, armirači i tesari obuku prljava radna odijela i rade, krvavih žuljeva, da bi donijeli hljeb u sirotu Bosnu. Nisu nikome dužni, a uprljana su im odijela krvlju! To zlikovcima neću halaliti!
Zato što su ukrali mojih dvadeset pet godina, i moje snove! To im neću halaliti!
