ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Kolumna
Kolumna

Aktuelne političke zablude SAD i EU na zapadnom Balkanu

Kako bi balansirali Rusiju na Balkanu i postigli barem privid „stabilnosti“, Zapad se fokusirao na smirivanje regionalnih autokrata, prije svega onih bliskih Moskvi, da bi ih navodno izvukao iz orbite Kremlja.

Piše: Ismet Fatih Čančar



Šetnja predsjednika Joea Bidena preko suncem obasjanog trga manastira Svetog Mihaela zajedno sa ukrajinskim kolegom Volodimirom Zelenskim, uoči godišnjice ruske invazije na Ukrajinu, poslala je snažan signal Kremlju. Bajdenovi koraci, dok su sirene za vazdušne napade zavijale nad Kijevom, poslali su istu poruku koju je njegova administracija nastojala da održi od februara 2022: da su u borbi protiv ruske agresije Sjedinjene Američke Države (SAD) posvećene Ukrajini da odbrani svoju demokratiju, suverenitet i teritorijalni integritet.

 

Međutim, dok su SAD učinile gotovo sve da osiguraju da se Ukrajina može braniti, američka politika sa svojim partnerima iz Europske unije (EU), zauzela je sasvim drugačiji pristup na Zapadnom Balkanu – regionu Europe koji je NATO identificirao kao žarište potencijalnog sukoba sa Rusijom – uglavnom povlađivajuči ruskim satelitima čija je svrha daljna destabilizacija zapadnog Balkana.

 

Opasna zapadna politika na Balkanu

Rat u Ukrajini ponudio je jedinstvenu priliku Zapadu da dovrši integraciju zemalja zapadnog Balkana u euroatlantsku strukturu - potez koji bi trajno zaštitio region - i Europu - od ponovog sukoba. 

Ali politika SAD i EU prema zapadnom Balkanu u protekloj godini ukazuje na to da je Zapad odustao od stvarne političke transformacije potrebne regionu. Umjesto toga, kako bi balansirali Rusiju na Balkanu i postigli barem privid „stabilnosti“, Zapad se fokusirao na smirivanje regionalnih autokrata, prije svega onih bliskih Moskvi, da bi ih navodno izvukao iz orbite Kremlja.

 

Ovakav pristup je prvenstveno identificirao Srbiju i Hrvatsku kao regionalne „teškaše“ koji se moraju smiriti da bi obezbjedili mir i bezbjednost na Balkanu. Međutim, ovo „umirenje“ samo olakšava ostvarenje njihovih krajnjih ciljeva -- ujedinjenja svih etničkih Srba i svih etničkih Hrvata na zapadnom Balkanu unutar odvojenih zemalja kroz uspostavljanje Velike Srbije i Velike Hrvatske, ideje koje su historijska konstanta Beograda i Zagreba. Ovo je opasan put koji ima za cilj osiguravanje regionalne hegemonije aneksiranjem dijelova teritorija i slabljenjem institucionalnog suvereniteta susjednih zemalja. Iako je Crna Gora proživjela niz kriza predvođenih srpskim nacionalistima i pro-ruskim snagama, opasnosti politike povlađivanja najvidiljivije su u Bosni i Hercegovini i na Kosovu.

 

Povlađivanje u Bosni i Hercegovini

Prijetnja Bosni i Hercegovini ponovo je zorno ilustrirana početkom ove godine, kada su secesionističke vlasti u entitetu Republika Srpska (RS) organizovale proslavu neustavnog praznika, a kojim bosanski Srbi obilježavaju proglašenje tkzv. države na početku rata koji je počeo 1992. godine, a u kojem je poginulo preko 100.000 ljudi. Prateća ceremonija uključivala je paravojne marševe pro-ruske radikalne motociklističke bande Noćni vukovi, medalju časti Putinu u odsustvu i aktivnosti koje veličaju počinioce genocida u Bosni i Hercegovini.

 

Ovi protivzakoniti događaji još jednom su pokazali odlučnost lidera bosanskih Srba Milorada Dodika u njegovim nastojanjima da razbije bosansku državu uz prešutnu podršku vlada Srbije i Ruske Federacije. Dominacija ruskih tema, prisustvo visokih ruskih i srpskih zvaničnika i niza ekstremno desnih europskih ličnosti ilustriraju razgranatu mrežu aktera koji zajednički rade na potkopavanju europskih vrijednosti, suvereniteta i teritorijalnog integriteta Bosne i Hercegovine.

 

Nakon toga je u februaru uslijedila posjeta predsjednika Narodne skupštine RS ruskoj Dumi. Delegacija bosanskih Srba pozdravljena je ovacijama zbog stalne podrške ruskom djelovanju, što je još jedan primjer ovog simbiotičkog odnosa. Štaviše, ranije ovog mjeseca Dodik je učinio nove korake u svom nastojanju da nezakonito oduzme državnu imovinu Bosne i Hercegovine u RS-u, uprkos nedavnoj presudi Ustavnog suda Bosne i Hercegovine. Ukoliko imovina ne bude predata, Dodik je obećao da će pokrenuti formalnu secesiju od Bosne i Hercegovine (BiH).

 

Ipak, međunarodna zajednica površno tretira ove prijetnje i provokacije. Christian Schmidt, visoki predstavnik za Bosnu i Hercegovinu zadužen za implementaciju Dejtonskog sporazuma i poštivanja Ustava, se umjesto toga fokusirao na izmjene izbornog zakona koje je nametnuo u oktobru prošle godine. Odluka OHR-a u suštini je učvrstila izborni sistem koji prava pojedinaca, građana, podređuje prioritetima tri glavne etničke grupe u zemlji, što je u suprotnosti sa nizom presuda Europskog suda za ljudska prava koje je Bosna i Hercegovina dužna provesti za članstvo u EU.

 

Schmidtove promjene samo jačaju etničku podjelu i diskriminaciju kroz proizvodnju etnički čistih političkih jedinica. SAD i EU, iako ne sve njene države članice, direktno su podržale Schmidtov potez pod argumentom jačanja stabilnosti i relaksacijom međuetničkih odnosa. U stvarnosti, izmjene pogoduju jednoj hrvatskoj etnonacionalističkoj partiji, Hrvatska demokratska zajednica (HDZ BiH), čiji se predsjednik Dragan Čović i ranije zalagao za promjene koje daju veću vrijednost glasovima Hrvata iz područja u kojima dominira HDZ BiH.

 

Nadalje, ovo nametnuto rješenje osmišljeno je u direktnoj saradnji sa liderima HDZ-a u susjednoj Hrvatskoj. U drskom primjeru miješanja u unutrašnje poslove susjedne države, hrvatski premijer Andrej Plenković koristio je brojne prilike da se otvoreno pohvali da radi s OHR-om na provedbi jedinstvenog vanjskopolitičkog cilja Hrvatske -- nametanja prilagođenog izbornog zakona u Bosni i Hercegovini.

 

Kao rezultat toga, visoki predstavnik Schmidt je dobio kritike zbog „povlađivanja interesima autsajdera“, povezanosti sa tvrdolinijaškim režimima u Zagrebu i Beogradu, i hvaleći njihove vlade da imaju „umjeren i smirujući utjecaj“ na mirovni proces u Bosni i Hercegovini. Pozvan je da objasni svoje stavove pred odborima za vanjske poslove u parlamentima EU i UK, pri čemu su oba saslušanja proizvela dodatne kritike. Sve ovo je dovelo do nepopravljive štete po kredibilitet misije OHR-a da čuva mir i sigurnost u Bosni i Hercegovini, a istovremeno je doprinijelo i narušavanju vladavine prava i demokratskog integriteta.

 

Podrška SAD i EU odluci OHR-a u povlađivanju dva antibosanska aktera predstavlja značajnu stratešku grešku zapadne politike u postdejtonskom naslijeđu iz nekoliko razloga. Prvo, ovaj potez reafirmiše ideju da su SAD sa nekim partnerima u EU zacementirale etničku oligarhiju kao vodeći princip za bosanskohercegovačko društvo. Drugo, Dodik i Čović su dokazani ruski saveznici i u prošlosti su dobijali podršku Moskve za svoje ciljeve. OHR-ovo povlađivanje ovog dvojca rizikuje prisilnu predaju Bosne i Hercegovine ruskoj interesnoj sferi i u tom procesu je odvaja od NATO i EU puta.

 

Kao što dosadašnja iskustva na Balkanu pokazuju, političko povlađivanje koje Schmidt nudi uz podršku SAD i EU dovodi do više kriza, a ne manje. Jačanje proksija Beograda i Zagreba u BiH preko Dodika i Čovića omogućit će Srbiji i Hrvatskoj još veću kontrolu nad bosanskim unutrašnjim poslovima, čineći Bosnu i Hercegovinu trajno podređenom u odnosima sa susjedima. Kurt Bassuener je to primijetio na saslušanju Komiteta za vanjske poslove Ujedinjenog Kraljevstva prošlog mjeseca, rekavši da „Zapad efektivno tretira Bosnu i Hercegovinu kao kondominijum Srbije i Hrvatske, što su nacionalisti uvijek tvrdili tokom rata“.

 

Uspostavljanje nefunkcionalnog ustavnog poretka u Dejtonskom sporazumu učvrstilo je dvije decenije sistematskih prijetnji Bosni i Hercegovini i regionu. Trenutna nestabilnost samo pojačava jasnu potrebu za revizijom Dejtona. To što su se SAD i EU oduprle rješavanju ovih prijetnji na održiv način samo će ometati Bosnu i Hercegovinu u provođenju reformi neophodnih za pridruživanje euroatlantskom svijetu i oslobađanje od lanaca etnonacionalne politike koju podržava Rusija. Ovakav rezultat već narušava historijski pozitivnu sliku Zapada u bosanskoj javnosti.

 

Iste greške na Kosovu

Francusko-njemački prijedlog za normalizaciju odnosa između Prištine i Beograda ima sličan efekat na Kosovo. Primoravajući kosovskog premijera Albina Kurtija da prihvati formiranje Zajednice srpskih opština (ZSO) umjesto pravednog rješavanja spora sa nepopustljivom Srbijom, SAD i EU prebacuju međunarodni pritisak sa Srbije na Kosovo.

 

Plan ZSO podrazumijeva uspostavljanje ekskluzivnih mono-etničkih srpskih područja u određenim dijelovima Kosova. Ova vrsta teritorijalizacija etničkog eksluziviteta nije u potpunosti u skladu sa duhom Ustava Kosova, a njena primjena bi samo proširila etničku podjelu. Štaviše, uprkos ratifikaciji prvobitnog prijedloga od strane parlamenta koji plan ZSO čini međunarodnom obavezom Prištine, izražena je zabrinutost da je uspostava ZSO-a slična formiranju nove RS na Kosovu, što je ishod koji se pokazao štetnim za stabilnost i sigurnost Bosna i Hercegovina. Dodik je jasno rekao da ZSO na Kosovu treba da liči na RS.

 

Geopolitički i strateški efekti bili bi katastrofalni. Stvarajući u suštini paralelnu strukturu na Kosovu, kakva postoji u RS sada u Bosni i Hercegovini, s vlastitim izvršnim ovlastima, postala bi institucionalna poluga za kontinuiranu destabilizaciju Kosova. To bi takođe ugrozilo dio suvereniteta Kosova i de facto predalo dijelove njegovog teritorija pod kontrolu Beograda pod kišobranom “Velike Srbije”. Štaviše, to bi ponudilo ulaznu tačku za kontinuirano srpsko miješanje u unutarnje poslove Kosova – opet, uz rusku podršku. Moskva stoji pri stavu da Kosovo ostaje dio Srbije, što je pozicija koju može zamijeniti za podršku Srbije u drugim pitanjima važnim za ruske interese. I slično haosu koji su Dodik i RS posijali u Bosni i Hercegovini, ova konstelacija odnosa na Kosovu će naštetiti, a ne ublažiti, njegove euroatlantske integracije.

 

Umjesto zagovaranja rješenja koja će ukloniti daljnje etničke podjele u regionu, politika SAD i EU usmjerena je na povlađivanje predsjedniku Srbije Aleksandru Vučiću. Američki državni sekretar Antony Blinken nedavno se sastao s Vučićem na Minhenskoj sigurnosnoj konferenciji, prenijevši mu zahvalnost za „stalnu podršku Srbije Ukrajini“, iako je Srbija ostala jedina zemlja u Europi (osim Bjelorusije) koja odbija uvesti sankcije Rusiji, a čiji građani aktivno podržavaju rusku invaziju. Savjetnik State Departmenta Derek Chollet također je naveo ZSO kao „ključno pitanje koja se mora riješiti“, stav koji dijele dužnosnici EU. Međutim, zamjenik pomoćnika državnog sekretara Gabriel Escobar, glavni američki izaslanik za Zapadni Balkan, izjavio je da će, ako Kurti ne formira ZSO, SAD naći druge partnere – “a ima ih mnogo”, rekao je -- na Kosovu da to učini, u suštini signalizirajući spremnost da se zaobiđe demokratski izabrana vlada Kosova. U Bruxellesu, uprkos nazadovanju u obavezama prema politici EU u protekloj godini, EU je odlučila nagraditi Srbiju grantom od 600 milijuna eura, najvećom iznosom ikad dat toj zemlji.

 

Cijena SAD i EU povlađivanja

 

S obzirom na žaljenje Richarda Holbrookea koje je on nekoliko puta iskazao, zbog davanja prevelikih ovlaštenja RS-u i pritiska na bosansku vladu da to prihvati, postavlja se pitanje zašto bi SAD sa svojim partnerima iz EU ponovile istu grešku sa Kosovom? Slično tome, ako je povlađivanje akterima koji destabiliziraju Bosnu i Hercegovinu dovelo do pogoršanja političke i sigurnosne situacije, i zemlju dovelo do ruba raspada, šta je to što i ovog puta garantuje drugačiji ishod u BiH?

 

Spremnost SAD i EU da prisile pro-demokratske snage širom Balkana, u Bosni i Hercegovini i na Kosovu, da usvoje i mirno prihvate principe i rješenja koja u suštini predaju dijelove svog suvereniteta Beogradu i Zagrebu, neće dovesti ni do dugoročnog mira ni prosperiteta. Umjesto toga, oni predstavljaju “brza rješenja” koja su zasnovana na pogrešnim pretpostavkama s obje strane Atlantika - da će prebacivanje odgovornosti za mir i sigurnost na regionalne aktere na uvjerljiv način privuči u zapadnu orbitu da bi se suprotstavili utjecaju Rusije. Ovakav pristup će neminovno dovesti do degradacije suvereniteta ugroženih zemalja zapadnog Balkana, Bosne i Hercegovine, Kosova i Crne Gore, dok će istovremeno dodatno narušiti kredibilitet SAD i EU u regionu.

 

Da bi se to izbjeglo, SAD i EU trebale bi preispitati svoju poziciju povlađivanja regionalnim autokratima koji služe kao ruski proksiji. Umjesto toga, trebali bi usvojiti strožiju politiku izolacije ovih aktera i obezbijediti Bosni i Hercegovini, Kosovu i Crnoj Gori neophodna sredstva -- institucionalna, politička, diplomatska, ekonomska i vojna -- da se odbrani od onih koji su na strani Moskve. Američki kongres, zajedno sa europskim zakonodavnim partnerima, trebao bi iskoristiti svoje pozicije unutar svojih izvršnih vlasti kako bi usvojili principijelan pristup na zapadnom Balkanu. Zapad je s pravom podržao suverenitet i teritorijalni integritet Ukrajine. Trebalo bi se držati istog standarda na zapadnom Balkanu.


Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.