Naš suštinski problem je to što mi ne da ne možemo vidjeti, nego ne želimo vidjeti dalje od Marindvora dok neprijatelji ove zemlje ulažu ogromne resurse, i vremenske i materijalne, u centrima poput Vašingtona, Londona, Brisela...
Piše: Ismail Ćidić
Nakon što je Christian Schmidt, uz podršku Sjedinjenih Američkih Država i Velike Britanije, nametnuo diskriminatorne i krajnje neprihvatljive izmjene Izbornog zakona na dan izbora, među probosanskim faktorima odmah su se pojavila tri bloka:
- prvi koji smatraju da šta god dođe od Schmidta, Amerikanaca i Britanaca bespogovorno treba prihvatiti;
- drugi koji se interno ne slažu s ovim i sličnim odlukama, ali se zbog svojih fotelja ne smiju suprotstaviti;
- treći manji blok koji se otvoreno i jasno suprotstavlja nametnutim rješenjima.
Treći blok već sedmicama trpi ogroman pritisak zbog "neposlušnosti" prema Schmidtu i našim najvažnijim saveznicima i to ne samo od tih saveznika, nego i od domaćih protivnika.
Optužbe su različite – od toga da se to radi kako bi se Bosna i Hercegovina posvađala sa Zapadom (?) do optužbi da se ti ljudi žele "uhljebiti" u kabinetu Željka Komšića.
O samim Schmidtovim nametnutim rješenjima se i ne diskutira previše jer je prvobitni cilj diskreditirati ovaj treći blok na druge načine.
Da stvar bude zanimljivija, isti ljudi koji napadaju Aliju Izetbegovića jer je pod prisilom i prijetnjama potpisao Dejtonski sporazum sada su uporni u stavovima da se našim zapadnim saveznicima, posebno SAD, ne treba suprotstavljati i da automatski treba prihvatiti čak i najgore moguće diskriminatorske prijedloge koje oni zastupaju prema nama.
Međutim, ono što lokalni pametolozi ne razumiju (dijelom zbog toga što ne govore engleski i što nisu putovali izvan bivše Jugoslavije) jeste kako američki ili britanski sistem funkcionira, kakav mentalitet vlada u tim kulturama, te kako, ustvari, da bismo dobili poštovanje od tih država, prvo moramo pokazati da poštujemo sebe.
To što je Gabriel Escobar jedan od glavnih dizajnera politike State Departmenta prema Bosni i Hercegovini i regionu ne znači da je Escobar u isto vrijeme jednak kompletnom sistemu.
Dalje, to što se protivimo njegovim idejama i odlukama ne znači da želimo unišititi savezništvo s cijelom državom. Amerika nije samo Escobar.
Da dočaram situaciju brojevima – budžet State Departmenta, tj. američkog ministarstva vanjskih poslova, iznosi oko 60 milijardi dolara.
Kada to pretvorimo u konvertibilne marke dođemo do zaključka da budžet samo ovog američkog ministarstva iznosi koliko otprilike 10 godišnjih budžeta cijele Bosne i Hercegovine, uključujući sve kantone, entitete i državni nivo.
U takvom sistemu, struje, klanovi, različiti interesi, slava i ambicije neminovno dolaze u sukob na više nivoa, uključujući i oko pitanja Bosne i Hercegovine.
Štaviše, kada bi naši lokalni i dežurni kritičari samo malo više istražili, vidjeli bi da postoji nekoliko struja unutar navedenih država koje se suprotstavljaju ovim dominantnim stavovima unutar njihovih matičnih administracija. Baš kao što je postojala jaka i široka koalicija tokom devedesetih koja se suprotstavljala Clintonu i Majoru zbog embarga na uvoz oružja (Biden, Dole, Lieberman, DeConcini kroz Kongres, te mnogi drugi u State Departmentu i Bijeloj kući), tako i sada postoje takve snage, ali te odnose treba prvo uspostaviti, a onda godinama njegovati.
Naš suštinski problem nije ni Schmidt ni Escobar niti njihove odluke za ovu državu iako smo primili jak udarac na dan izbora. To je samo posljedica.
Naš suštinski problem je to što mi ne da ne možemo vidjeti, nego ne želimo vidjeti dalje od Marindvora dok neprijatelji ove zemlje ulažu ogromne resurse, i vremenske i materijalne, u centrima poput Vašingtona, Londona, Brisela...
Onda kada mapiramo naše prijatelje i saveznike, kada im se obratimo i istinski odlučimo njegovati te odnose, onda možemo očekivati značajnije promjene.
Do tada, zaslužili smo sve što smo dobili.
(Autor je predsjednik organizacije Bosnian Advocacy Center i alumnista prestižnog Duke univerziteta u SAD).
