"Da li se nekada zapitamo kako će naši životi izgledati u očima ljudi koji će doći nakon nas?
Kako će, na primijer, neki komparativni historičar opisati i razumijeti naše bavljenje nekim pitanjima uz zanemarivanje drugih?
Šta će za njega značiti decenijske priče o Dejtonskom okvirnom sporazumu za mir, njegovoj promjeni ili očuvanju, njegovim braniocima i tumačima?
Šta je to bio “ne-papir” (non-paper), čudna kovanica savremene diplomatije, koji je u proljeće 2021. godine izazvao reakcije i “ne-reakcije” u regionu?
Šta će reći o vremenu pandemije, nedostatku vakcine i nesposobnosti javnih vlasti da osiguraju osnovno pravo svojih građana – pravo na zaštitu zdravlja?", napisao je Fikret Karčić u autorskom tekstu za Preporod.
Komparativni historičari tragaju za analogijama koje su korisne za razumijevanje jedne situacije. Oni prepoznaju prošlost u događajima sadašnosti.
Zato vjerujem da će neko od njih, pišući o zapadnom Balkanu 2021. godine, posegnuti za analogijom sa al-Andalusom.
Na kraju, to su radili i različiti autori 1990-tih.
Kakav je bio glavni tok događaja na Iberijskom poluostrvu pod muslimanakom vlašću, poznatom pod imenom al-Andalus?
Muslimansko prisustvo u tom regionu trajalo je devet vjekova – od iskrcavanja na današnjem Gibraltaru 711. godine do konačnog iseljavanja muslimana Moriscosa 1614. godine. U toku te historije može se izdvojiti nekoliko etapa: doba osvajanja i različitih emira (711-756), Emevijski Emirat (756-852), zlatno doba Emevijskog Hilafeta (912-976), pad Hilafeta (1008-1031), sektaška kraljevstva, dva pokušaja revivalističke obnove – al-Murabitun (1050-1142) i al-Muwahhidun (1100-1228) te, na kraju, Nasiridi u Granadi (1237-1492). Najvažnija opasnost za muslimane je bio pokret Reconquista (“ponovno osvajanje”) koji je započeo polovinom 11. vijeka i završen je podizanjem kastiljanske zastave nad al-Hambrom 1. januara 1492. godine.
Granada je bila posljednja muslimanska država u al-Andalusu i trajala je dva i po vijeka.
Razlozi da se održala relativno dugo u kontekstu sveopće Reconquiste su bili: planinski teren pogodan za odbranu, izlaz na more koji je omogućavao snabdjevanje i komunikaciju sa Magrebom i sposobne vođe, kao što je bio Ibn al-Ahmar, osnivač dinastije čiji je moto bio “Nema pobjednika osim Allaha”.
Ovaj treći faktor je vremenom izgubljen.
Šta bi historičar pronašao u historiji Granade što bi ga podsjetilo na zapadni Balkan i Bosnu i Hercegovinu?
Na prvom mjestu, to je konstantno sužavanje teritorije na kojoj su živjeli muslimani.
To je u Granadi bilo vidljivo iz imena pripadanja (nisba) brojnih porodica koje su našle utočište u nasiridskoj državi.
