U dva rata - u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu - velikosrpski zločinci su Hasanu Tufekčiću ubili trinaestero djece, obje supruge i jedno unuče.
Muamer Džananović, bosanskohercegovački historičar, istraživač i direktor Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu, reagirao je na izjavu predsjednice Naše stranke o tome da je agresija na Bosnu i Hercegovinu bila 'borba za moć'.
Njegovu reakciju prenosimo u cjelosti:
Danas me, pred početak programa obilježavanja godišnjice zločina u Višegradu, kontaktirala novinarka tražeći komentar na sinoćnju izjavu Sabine Ćudić. Rekao sam joj da uskoro počinje program obilježavanja, da zaista nisam upratio o čemu je riječ i da, u tom trenutku, neću biti u mogućnosti davati izjavu.
Nekoliko trenutaka kasnije pročitao sam izjavu i nastavio se kretati prema centru mosta Mehmed-paše Sokolovića - mjestu koje simbolizira klanja Bošnjaka, muslimana, i 1992. godine i tokom Drugog svjetskog rata.
Prvi čovjek kojeg sam sreo na putu prema centru mosta bio je Redžo Tufekčić, sin Hasana Tufekčića. Zamolih ga za sliku koju i objavljujem uz ovaj status. Prije nekoliko dana, na okruglom stolu u Sarajevu, govorio sam o sudbini njegove porodice. Bio je u publici i danas mi je rekao da mu je mnogo značilo što sam pomenuo njihov "slučaj".
Naime, četnici Draže Mihailovića su tokom Drugog svjetskog rata na istom mjestu i gotovo u isto vrijeme, na višegradskoj ćupriji, ubili suprugu Hasana Tufekčića, rođenog 1905. godine u Višegradu, i desetero njihove djece (pet sinova i pet kćeri). Hasan Tufekčić uspio je preživjeti Drugi svjetski rat i četničke pokolje nad Bošnjacima. Nakon rata ponovo se oženio i dobio petero djece. Od tih petero djece iz drugog braka, srpski zločinci su mu 1992. godine ubili drugu suprugu i troje djece (Hajru, Sabahetu i Ramiza); djecu koja su nosila imena svoje braće i sestara ubijenih u Drugom svjetskom ratu. Također, 1992. godine u Višegradu je ubijena i Irma Subašić, rođena 19. aprila 1992. godine, kćerka Sabahete Subašić, rođene Tufekčić, i Hasanova unuka. Dakle, u dva rata - u Drugom svjetskom ratu i tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu - velikosrpski zločinci su Hasanu Tufekčiću ubili trinaestero djece, obje supruge i jedno unuče.
I upravo tu dolazim do onoga što me navelo da, nakon što sam pročitao izjavu, ipak osjetim potrebu da nešto kažem. Pitam se kako nekome poput Hasana Tufekčića - ili danas njegovom sinu Redži, kojeg sam sreo na višegradskoj ćupriji - objasniti da su njegovu porodicu u Drugom svjetskom ratu i 1992. godine velikosrpski zločinci ubijali srodnike zbog nekakve "borbe za moć“?
Jesu li mu suprugu i desetero djece 1943. godine ubili zbog običnog političkog nadmetanja? Jesu li 1992. godine ubijeni Hajra, Sabaheta, Ramiz i unuka Irma zato što je neko vodio tek političku utakmicu za vlast? Naravno da nisu.
Iza tih zločina stajale su ideologije, velikodržavni projekti, organizovane političke, vojne i policijske strukture i jasno definisani ciljevi koji su podrazumijevali progon, ubijanje, zastrašivanje i uklanjanje Bošnjaka s prostora na kojima su stoljećima živjeli.
Ali danas velikodržavne pretenzije i izazovi nisu završeni. Oni samo imaju drugačije oblike. Danas se Redžo Tufekčić, već godinama bori da vrati imovinu koju su mu lokalne vlasti u Višegradu i vlasti entiteta Rs oduzele radi proširenja mjesnog groblja u naselju Crnča, kao i zemljište koje je dodijeljeno drugoj porodici za gradnju kuće.
Kao neko ko je preživio opsadu Sarajeva i pročitao presude Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju, Rezidualnog mehanizma za krivične sudove i Međunarodnog suda pravde u Hagu, znam da presude za međunarodni oružani sukob, udružene zločinačke poduhvate i genocid nisu donesene zbog nekakve "borbe za moć“. Na čelu tih udruženih zločinačkih poduhvata sudski su utvrđeni Franjo Tuđman i Slobodan Milošević sa svojim političkim, vojnim i policijskim strukturama. Nisu zbog "borbe za moć“ izrečene presude za genocid nad Bošnjacima, za zločine protiv čovječnosti, za terorisanje građana Sarajeva tokom opsade, za masovne zločine u Prijedoru, Višegradu, Foči, Zvorniku i desetinama drugih gradova. Nisu zbog "borbe za moć“ izrečene ni doživotne kazne zatvora za genocid u Srebrenici, niti su gotovo kompletni politički i vojni vrhovi paradržavnih tvorevina Rs i HZHB osuđeni zbog puke političke borbe ili običnog sukoba interesa.
Zato smatram opasnim kada se, svjesno ili nesvjesno, briše jasna razlika između agresora i žrtve, između planskog zločina i puke političke krize. Historijske i sudski utvrđene i presuđene činjenice nisu stvar političkog marketinga niti dnevne diplomatije. Ako postoje međunarodni faktori koji danas žele relativizirati karakter agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu, iskreno vjerujem da im se ne smijemo prilagođavati šutnjom, kalkulacijama ili ublažavanjem istine. Posebno to ne smiju raditi oni koji traže povjerenje građana ove države. Bolja i pravednija budućnost može se graditi samo na istini i svakodnevnoj borbi protiv historijskog revizionizma i relativizacije zločina.
