Prema njegovim riječima, najveći problem nije nedostatak porodica koje bi mogle biti hranitelji, nego činjenica da mnogi nikada nisu razmišljali o toj mogućnosti.
Direktor programa SOS Dječijih sela u Bosni i Hercegovini Adnan Alikadić pozvao je građane u našoj zemlji da razmisle o hraniteljstvu kao načinu da djeci bez starateljstva pruže ono što nijedna ustanova ne može nadomjestiti – svakodnevni porodični život, osjećaj pripadnosti i sigurnosti.
– Porodica je ono što djeca bez roditeljskog staranja najviše trebaju, a ne nove institucije – poručio je Alikadić u intervjuu za Preporod.info.
On ističe da Bosna i Hercegovina ima premalo hraniteljskih porodica, ispod evropskog prosjeka, te da su domovi za djecu preopterećeni. Rješenje vidi u tome da što više djece odrasta u porodicama.
– Naš cilj nije graditi nova SOS sela. Naš cilj je da nijedno dijete u Bosni i Hercegovini ne odrasta bez porodice – kazao je Alikadić.
Govoreći o razvoju ove organizacije od njenog dolaska u Bosnu i Hercegovinu 1994. godine, Alikadić podsjeća da je kroz SOS Dječije selo Sarajevo odraslo više od 400 djece, ali naglašava da iskustvo pokazuje kako budućnost nije u širenju institucionalnog smještaja, nego u razvoju hraniteljstva.
– Rekao bih da je naša kolektivna sramota to što su dječiji domovi u Sarajevu i Tuzli prebukirani i što u njima danas živi više djece nego što su kapaciteti predvidjeli. Ne krivim ljude koji tamo rade. Krivim sistem koji je dopustio da dođemo u takvu situaciju – kazao je Alikadić.
Ističe da nijedan dom, bez obzira na kvalitet uslova, ne može djetetu pružiti ono što pruža porodica.
– Mi koji smo imali sreću da odrastamo u porodici često nismo ni svjesni šta smo sve kroz nju naučili. Porodicu ne čine samo roditelji. To su i djed i nana, amidža i strina, daidža, tetka... Svi oni učestvuju u našem odrastanju. Svi nas uče vrijednostima – poručio je Alikadić.
Posebno naglašava da djeca bez roditeljskog staranja ne ostaju uskraćena samo za roditeljsku brigu nego i za svakodnevna životna iskustva koja ih pripremaju za samostalan život.
– Zamislite dijete od deset godina kojem svaki dan neko donese ručak na tacni. Ono nije gladno. Ali ne zna šta znači otići na posao, dobiti platu, kupiti brašno, ulje ili šećer. Ne zna kako nastane kolač, kako se priprema ručak ili zašto porodica poslije zajedno sklanja sto. To su stvari koje porodice podrazumijevaju, a upravo se kroz njih dijete priprema za život. Još je veći gubitak ono što se ne može naučiti ni iz jedne knjige. Djeca koja nisu osjetila ljubav, koja nisu gledala odnos između roditelja, braće, sestara i šire porodice, ostaju uskraćena za iskustva koja oblikuju čovjeka. Zato je njihova adaptacija na društvo mnogo teža – pojasnio je Alikadić.
– Potpuno smo svjesni da ne možemo izgraditi dovoljan broj SOS sela kako bismo svakom djetetu pružili ovakav oblik brige. Takav sistem bio bi preskup. Zato smo zajedno s ministarstvima i centrima za socijalni rad krenuli razvijati hraniteljstvo i pomagati ljudima da se odluče otvoriti svoj dom djetetu bez roditeljskog staranja – kazao je Alikadić.
Prema njegovim riječima, najveći problem nije nedostatak porodica koje bi mogle biti hranitelji, nego činjenica da mnogi nikada nisu razmišljali o toj mogućnosti.
– To znači otvoriti vrata vlastitog doma i ponuditi djetetu sve ono što već imamo. Najveći problem, međutim, nije nedostatak porodica koje bi to mogle učiniti. Problem je što mnogi nikada nisu ni pomislili da mogu postati hranitelji. Većina naših ljudi uopće ne zna da postoji ta mogućnost. A kada saznaju, često odmah pomisle da nemaju dovoljno. Ljudi kažu da nemaju šta ponuditi. Ja mislim da to nije tačno – poručio je Alikadić.
Objašnjava da hraniteljstvo ne podrazumijeva savršene uslove ni veliko materijalno bogatstvo, nego običan porodični život.
– Kada muž i žena zajedno piju jutarnju kafu i razgovaraju šta će tog dana raditi, dijete koje to gleda već uči kako izgleda porodica. To ne može naučiti u domu – kazao je Alikadić.
Između ostalog, naglasio je da hranitelji u cijelom procesu nisu prepušteni sami sebi, već prolaze edukaciju i imaju kontinuiranu stručnu podršku centara za socijalni rad i SOS Dječijih sela.
Uz konstataciju da zasigurno nisu siromašni novcem, građane naše zemlje je pozvao da razmisle mogu li upravo oni postati porodica jednom djetetu.
– Ako pomognemo jednom djetetu, spasili smo jedan cijeli svijet. Sav svijet koji ono ima – poručio je Alikadić, jasno upozorivši da djeca bez roditeljskog staranja nisu problem samo institucija nego svih građana.
Zbog toga SOS Dječija sela posljednjih godina, zajedno s centrima za socijalni rad i nadležnim ministarstvima, sve više ulažu u razvoj hraniteljstva.
