"U slučaju Bošnjaka, ništa nije tako dugo diskreditovano i podrivano kao sama ideja da se mogu organizovati i odbraniti vlastitu geografiju, uspostaviti vlastitu državu. Za srpske nacionaliste mi ćemo zauvijek ostati privremeni narod, naša država privremena država".
Piše: Emir Suljagić
Društvene nauke u Srbiji uvijek su bile "državne". Od Jovana Cvijića do Vase Čubrilovića, srpski naučnici rado su služili srbijanskim državnim projektima. Kulturne elite su skoro nepodijeljeno učestvovale u kreiranju ideologije iza dugoročnog projekta uspostave srbijanske i srpske hegemonije na slavenskom jugu.
Među brojnim srbijanskim historičarima, političkim znanstvenicima, sociolozima, demografima i statističarima koji su rado služili srbijanskom projektu tokom devedesetih godina prošlog vijeka, ističe se grupa koja sebe naziva "orijentalistima". Jedan od najprominentnijih među njima je Darko Tanasković, "naučni radnik" u čije "standarde" spada krstaški rat protiv kazana za muslimane na službi u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA) krajem osamdesetih godina.
Ali, Tanasković nije samo lažni naučnik, koji je sve svoje kapacitete podredio ostvarenju jedne konkretne vizije muslimana, naročito bosanskih muslimana. On i ne pretenduje da istražuje i proučava islam, muslimane, veliki muslimanski kulturni doprinos modernoj civilizaciji, nego propisuje uslove pod kojim bosanski muslimani mogu biti "emancipovani". I u svakoj debati o tome, neizbježan zaključak je da uspješna emancipacija ustvari znači rastapanje muslimanskog identiteta u bjelačkom, kršćanskom, slavenskom identitetu. U najgorem slučaju mogu ostati muslimani, ali samo kao članovi nekog apstraktnog ummeta, bez vlastite geografije. Oni koji na to ne pristanu, završit će u masovnoj grobnici.
Tanasković nije samo lažni naučnik. On je i "praktičar" - koliko prošle sedmice je doslovno raspisao potjernicu za Hikmetom Karčićem, mladim naučnikom iz Instituta za zločine protiv čovječnosti Univerziteta u Sarajevu.
Obratiti pažnju, kaže Tanasković, na Karčića. Hikmet Karčić je sve ono što Darko Tanasković nikad nije mogao biti - obrazovan, relevantan izvan svoje zemlje, objavljivan na engleskom. I to je ono što ga čini opasnim u očima srbijanskog projekta u Bosni i Hercegovini.
A mi znamo kako je kad država obraća pažnju na nas. Znamo kako je kad tuđa država obraća pažnju na nas. U državi u kojoj je Tanasković odlučivao o nama, mi nikad nismo mogli biti za stolom. Štaviše, malo se šta može porediti sa šokom srpskih nacionalista početkom devedesetih godina kada su shvatili da bosanski muslimani žele i imaju kapacitet da budu slobodni ljudi. To je bilo nezamislivo. Srbijanska inteligencija nije imala instrumente da to zamisli i zbog toga je odluka bosanskih muslimana da krenu u nezavisnost zapravo imala biti ujdurma izvana. Mi to naprosto sami nismo mogli smisliti.
Tanasković, međutim, ni devedesetih ni danas nije bio izuzetak. Štaviše, bio je u intelektualnom središtu proizvodnje "znanja" o bosanskim muslimanima tokom decenije ratova izazvanih raspadom bivše Jugoslavije. Činjenica da je takvo "znanje" imalo smrtonosne posljedice nikada nije bio problem srpskoj državnoj nauci - ono je i proizvođeno da cijelo društvo kondicionira na ono što će uslijediti: opsada Sarajeva, logori u Krajini, logori za silovanja u Foči, mehanizirana operacija genocida nad Bosnjacima istočne Bosne u i oko Srebrenici.
Nota bene, ono što ovdje nazivam znanjem, ne mora uopšte biti naučno ili akademski verifikovano znanje, nego znanje koje se distribuira kroz jednu zajednicu, sa generacije na generaciju i cijeli niz društvenih lokacija, kao općeprihvaćeno, bez obzira bilo istinito ili ne. U srpskom "znanju" o nama, mi - bosanski muslimani, Bošnjaci - možemo imati mjesto mrskog azijatskog zavojevača ili robova. Mogućnost emancipacije i jednakosti pred zakonom je nezamisliva i nedopustiva - naše je da pravimo ćevape i udaramo u saz. Svako ko se izađe izvan tih okvira mora biti upoznat sa pravilima igre i mjestom koje mu pripada. Oni, srbijanski "orijentalisti", političari, historičari, novinari nas ne mogu zamisliti kao slobodne ljude, niti imaju kategorijalni aparat koji im to omogućava. Jedno od bazičnih prava slobodnog čovjeka je pravo na samoodbranu.
U slučaju Bošnjaka, ništa nije tako dugo diskreditovano i podrivano kao sama ideja da se mogu organizovati i odbraniti vlastitu geografiju, uspostaviti vlastitu državu. Za srpske nacionaliste mi ćemo zauvijek ostati privremeni narod, naša država privremena država. Stoga i salva uvreda upućena iz tog miljea – optužuju ga, među ostalim, da je huškač i osumnjičeni za ratne zločine, osumnjičeni i predmet istrage za pomaganje u bijegu ratnim zločincima - reisul-ulemu Husein-ef. Kavazovića zbog najobičnije, građanske, konstatacije - da će se država braniti u slučaju da bude napadnuta. Jer, mi nemamo djelatnu moć, mi možemo samo da se predamo i da budemo ubijeni vezanih ruku i očiju, i bagerom zgrnuti u masovnu grobnicu.
Dobra je, u svemu, na koncu jedna stvar. Propagandne, informativne i historijske bitke koje bije srbijanska intelektualna i politička klasa, stare su između deset i dvadeset godina. I čak i sa stanovišta srpskog nacionalizma su izgubljene.
(Tekst je izvorno objavljen na stranici Preporod.info)
