Piše: Almasa Hadžić
Foto: Ahmet Bajrić Blicko
Ako postoji Bošnjak u čijem se životu sabralo stoljeće burne bosanske, ali i bošnjačke istorije, onda je to sigurno dr. Salih Burek iz Tuzle. Živi mirno, sklonjen u pozne devedesete, narušenog zdravlja, ali još uvijek oštrog uma i svježeg pamćenja, u sebi duboko pomiren sa maksimom da sve što je živio i proživio je „Božije određene i lično iskušenje“.
Partizan, skojevac, priznati intelektualac, privrednik i univerzitetski profesor, predavač na nekoliko univerziteta u tadašnjoj Jugoslaviji, autor brojnih knjiga i publikacija iz ekonomije, a onda, preko noći, osuđenik i robijaš, od nekadašnje UDBA-e prepoznat kao „državni neprijatelj“.
Na popisu 1991.godine bio je među prvima koji se izjasnio kao Bošnjak, jer je mnogo ranije počeo zagovarati vraćanje istorijskog imena Bošnjacima.
„Rijetki su tada bili ljudi koji su promišljali na taj način. I oni bošnjački intelektualci u to vrijeme, koji su slutili šta nam se sprema, nisu imali hrabrosti da, napokon, javno ustanu i kažu da jesu muslimani po vjeri, ali da su Bošnjaci po naciji. Intezivno sam se u to vrijeme družio sa rahmetli Adil-begom Zulfikarpašiićem i sa njim sam skupa bio osnivač Muslimanske bošnjačke organizacije (MBO). Sve je to istorija u kojoj sam svjesno i odvažno učestvovao“ priča prof.Burek.
Profesor Salih Burek, uglavnom , dane provodi u kući, više leži, nego što sjedi, kaže. Bez pratnje teško da se odluči negdje krenuti. Samo za veliki hator, kaže, izađe iz kuće. Ne komunicira više ni sa knjigom, a u godinama, kad se zbraja životni učinak , primjećuje da „i prijatelji vas nekako zaboravljaju“.
„Pa ja, jednostavno, živim ovo vrijeme. Stalno se pitam šta je to sa našim bosanskim čovjekom pa je s takvom lakoćom prihvatio neka ponašanja u kome se zanemaruju čak i najuži članovi porodice, a kamo li prijatelji. Mi Bošnjaci smo dugo čuvali naše adete po kojima su se poštovale komšije, čak i prijatelji svojih prijatelja, a kamo li familija. Danas, gledam, sve se to nekako urušilo. Tužan sam zbog toga „.
Profesor Burek ne žali se na život kojim trenutno živi, ali se u razgovoru stalno vraća na onaj period svog života u kome mu je pričinjena najveća nepravda koju jedan čovjek može doživjeti. Kao „neprijatelj sistema“ uhapšen je i osuđen na 6 godina teške robije. Svako izgovaranje riječi UDBA njegovom licu promjeni boju, a glas mu,iako starački tih, odjednom postaje snažniji i dublji.
„Moje i hapšenje mojih prijatelja 1975.godine, između ostalog, imalo je za i cilj rušenje muslimanskih uglednika, posebno Pašage Mandžića koji je bio nesporni autoritet Tuzle. Možete li zamisliti kad jednog doktora ekonomije godinama posvećenog projektima razvoja, kakav sam ja bio, strpate u zatvor i svaki dan ga, punih 6 godina tjerate u livnicu da radi najteže fizičke poslove. Mislim da je tada, čak, zakržljo i moj bosanski jezik jer nisam imao s kim da razgovaram.
Sjećam se, došli su u rani sabah i odveli me. Niko ne zna kako je to kad UDBA krene da ti skida glavu. Na suđenju, doveli su Pašagu Mandžića da svjedoči protiv mene. Gledao me je i pričao istinu. Nije pristao na njihova podmetanja. I precrko je neposredno nakon toga, ali im je pokazao da ima karakter i da je gospodin.... Bilo je to vrijeme početka rušenja BiH i koje još uvijek traje
Kad sam izašao iz zatvora, dvije godine me niko nije htjeo primiti na posao. Teže od toga je bilo što su me se ljudi , pa i nekadašnji najbolji prijatelji, klonili u širokom krugu. Koliko je bilo teško meni, još teže je bilo mojoj hanumi koja je nakon Drugog svjetskog rata bila jedna od rijetkih stomatologa u zemlji. Sve nepravde na koje sam u životu nailazio sam zaboravio, ali onu koju mi je UDBA učinila neću nikad“.
U razgovoru napominje da bi volio da zabilježimo nešto što ranije nikad nije ispričao.
Sve životne nepravde sam zaboravio, ali onu koju mi je UDBA učinila neću nikad
Naime, nepuni mjesec dana prije hapšenja te 1975.godine, kaže, dobio je čestitku za Novu godinu od Džemala Džeme Bijedića koji je u to vrijeme bio na poziciji predsjednika Saveznog izvršnog vijeća bivše Jugoslavije. Bio je sa njim prijatelj desetak godina ranije, često bi razgovarali i njihovi susreti su uvijek, kaže, bili prijateljski i srdačni.
„Džema nije znao šta se sprema meni i ostalim. Kasnije se pokazalo da je to bio početak obračuna sa mislećim muslimanima u zemlji. Dvije godine poslije našeg hapšenja poginuo je Džema. Zna se kako je završio Avdo Humo, Pašaga Mandžić, kasnije Hamdija Pozderac...
Sve je to radila UDBA. Danas, UDBA kao organizacija možda više ne postoji jer nema ko da je finansira, ali udbaši su još živi. Zakopajte dublje u biografije pojedinih ljudi koji su se dokopali bosanskih dobara, pa ćete vidjeti da su ili oni ili njihovi roditelji bili saradnici UDBA-e. Žilavi su to ljudi, očima kad se pogledaju, znaju šta treba da urade za „svoju stvar“ navodi dr. Burek.
Nikad, kaže, ne može zaboraviti karakter Pašage Mandžića. Ističe da, ako je ikome iz „onoga vremena“ Tuzla ostala dužna to je Pašagi Mandžiću.
„U Pašagino vrijeme Tuzla je doživjela vrhunac razvoja. To je bio čovjek koji je živio i umro za Tuzlu. Ne mogu da prihvatim da današnje generacije, kad već nisu htjele one u komunističkom sistemu, neće da danas odaju pijetet Pašagi kakav on zaslužuje“ .
Glasno razmišljajući o vremenu koje trenutno žive građani BiH, profesor Burek kaže da mu je teško kad vidi da bosanska mladost na ulicama traži svoja prava, ali ne krije da mu je drago da djeca imaju svoj stav, premda je protivnik rušenja i nasilja. Žao mu je velikih privrednih sistema Tuzle za koje, kaže, da su ih „opljačkali i razorili udbaši“.
P.S
U prvoj polovini marta 2014.godine telefonom me je pozvao muftija tuzlanski Vahid ef.Fazlović saopštavajući mi da mu je u posjeti „uvaženi dr. Salih Burek“ koji je poželio da razgovara samnom, odnosno da „ispriča dio svoje biografije“ koju do tada nikad javno nije ispričao i da želi da to što ima kazati kaže, baš, meni.
Iznenađena, ali i počašćena, odmah sam se našla u zgradi Muftijstva gdje sam zatekla dr. Bureka, prilično oronulog zdravlja koji je, očigledno, osjećao da mu se, pod teretom godina koje nosi, bliži kraj.
Nikad neću zaboraviti radost s kojom me je dočekao. Pokušao je da u znak poštovanja ustane, ali, teško.
Muftija mi se zahvalio što sam došla i izašao iz svoje kancelarije, gdje je mene i dr. Bureka ostavio da „na miru razgovaramo“ .
Razgovor sa dr. Salihom Burekom objavila sam u „Dnevnom avazu“ (koliko se sjećam) 15.marta 2014.godine. Isto jutro nakon što je u Avazu pročitao tekst, telefonom me je pozvao dr. Burek izražavajući neizmjernu zahvalnost što sam „iskreno prenijela njegove riječi“ poručujući da je sretan „što ono što mu je UDBA učinila neće biti zaboravljeno ni nakon njegove smrti“.
Dr. Salih Burek, umro je u Tuzli 18.oktobra 2014.godine.
Nakon sinišnje tuzlanske promocije drugog izdanja knjige „Tuzlanski procesi 70-ih godina“ autora prof. dr. Kadrije Hodžića, poželjela sam da još jednom podsjetim javnost kako je te procese doživio i preživio veliki dr. Salih Burek
A.H.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
