Bio je autoritet u našem narodu. Svoju predanost vjeri, domovini i narodu pokazao je i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je učestvovao u odbrani zemlje i preživio teško ranjavanje. Nakon rata, završio je fakultet u Tuzli i izgradio uspješnu profesorsku karijeru, ostajući istovremeno aktivan u radu džemata i u društvenom životu zajednice
Piše: Almasa Hadžić
Teško je u jedan novinarski tekst poredati riječi kojim bi trebalo opisati biografiju Idriz-efendije Memića, ovogodišnjeg dobitnika Povelje za životno djelo "Hasan Kaimija", odskora penzionisanog profesora Behram-begove medrese u Tuzli.
"Selam Idriz-efendija, čestitamo"...
"Kako ste profesore, ne mjenjate se"...
“Oh, Idriz-efendija, samo da te poselamim”…
"E, jes mi drago što te vidim Idriz-efendija”…
I taman što započnete razgovor sa Idriz-efendijom, neko će naići, poselamiti ga, upitati za zdravlje.
"Pa efendija tebe sav dunjaluk poznaje" malo u šali, malo u zbilji, govorim mu dok ispijamo čaj u restoranu pored džamije Kralja Abdulaha u Tuzli, a on kao da je čekao moju primjedbu, odgovara:
"Dobro, a ko bi znao za Idriza da on nije bio imam, hodža, da nije bio u narodu i s narodom. Jer hodža mora poznavati narod, ustvari, džemat, znati kad mu džematliju trese srce, i sekiracija, i neimaština pa će i narod poznavati njega. I to ne samo njegov džemat, već gdje god da se pojavi treba da ostavi neki ljudski biljeg", reći će ne propuštajući da napomene da je kao učenik Gazi Husrev-begove medrese učio od najboljih, najučevnijih alima, profesora, ali i da potiče iz porodice gdje su otac i majka bili autoriteti, gdje se držalo do vjere i finih adeta.
Da potiče sa područja zvorničke Kamenice u kojoj je, ako ga, kaže, pamćenje dobro služi, “do sada niklo oko 150 medreslija”.
Tipičan odgovor za čovjeka pored kojeg teško da neko prođe a da mu on ne progovori bar "dvije fine".
"Znate li Vi, gospođo, da se takvi insani rađaju samo u Podrinju", reći će mi nedavno vremešni Zvorničanin bezbeli ponosan što je priznanje časnog naziva "Hasan Kaimija" ove godine dobio upravo Zvorničanin –isto tako časni Idriz-ef Memić.
Odgovaram mu: “nešto mi poznato”.
Sjećam se da se uoči agresije u Zvorniku pričalo kako u selu Kamenica, tačnije u Glodima u zvorničkoj općini, ima mlad hodža kome na namaz, u džamiju, od sabaha do jacije dolazi cijeli džemat - džematlije na njivi, zauči ezan oni u džamiju, džematlije za volanom, zauči ezan oni vozilo pokraj ceste pa brzo u džamiju. Kazivalo se kako je hodža "u bobu" znao koliko će mu džematlija na kom namazu biti u džamiji.
"Ma, narod voli malo i da uveliča, ali, tačno je da sam ja uvijek znao gdje mi je narod, ko je na poslu, ko na njivi, ko u školi, ko je zdrav, a ko bolestan, ko na radu u bijelom svijetu. Ko je pismen, a ko nije, kome treba pomoći da bude pismeniji, učevniji i u vjeri i u nauci, da zna šta je knjiga, a sve to da bi smo bili bolji ljudi. Moje je bilo da, osim vjerske naobrazbe, potaknem ljude da od učenja, čitanja čovjeku može biti samo bolje”.
Prisjeća se vremena predratnog imamskog službovanja, kada se u džamiju dolazilo kako na namaze i vjersku pouku, tako i na razne druge aktivnosti, kada je sve radio da se “nepismeni opismene” pa mu na časove učenja sufare, dolazile čak i stare nene.
A onda je došla 1992. godina, primicao se april, agresija, ubijanja, hapšenja, logori. Kamenica drhti, ali je slobodna.
Idriz-efendija u to vrijeme se teško razbolio - oboljela pluća, kaže. Brat mu Sadik rahmetli, koji je također završio medresu i već završavao treću godinu Fakulteta islamskih nauka, mjenjao ga je u imamskim obavezama. Familija traži da ide u Tuzlu, bilo gdje, na liječenje.
"Došao moj amidžić iz Austrije da mene s porodicom kao i moje i njegove roditelje vodi u Austriju. Razmišljam realno - zbog bolesti koja me snašla mogao sam samo smetati narodu i selu. Velim, idem. Amidžić parkirao kombi, treba da krenemo, kad, ono, skupile se džematlije, kažu: ako ti hodža odeš idemo i mi svi, pa neka bude šta će biti.
Bolest jeste teška, ali u tom trenutku prelomim: ja i supruga sa dvoje djece, ostajemo u Kamenici pa šta dragi Allah da. Treće dijete, najstarijeg sina, drugi razred osnovne škole, po amidžiću, pošaljemo, kod moje sestre u Austriju.
Logika je bila ako mi izginemo, a, opet, sve je Allahova odredba, neka ostane bar neko da se zna da je loza Idriz efendije.
Naravno, i otac, i majka i brat i njegova porodica – niko nije htjeo otići.
Često sam razmišljao zašto su me ljudi tada zaustavili. I sada vjerujem, da su mislili da ja, zbog načina na koji sam vodio i organizirao džemat, imam neku nadnaravnu moć i sposobnost.
A nije tako.
Ja sam samo radio ono šta jedan imam u svom džematu treba da radi, činio sve da moj džemat bude organiziran, da ljudi budu vrijedni i hrabri, da čitaju, da se obrazuju, kako vjerski tako i svjetski, da budu dobri jedni drugima, jednostavno da ne padnu kad ih kakva nevolja snađe. Nisam sebe štedio, ali, iskreno, nisam ni džemat", priča nam prisjećajući se istovremeno teškog života u vremenu okruženja Kamenice, Cerske, Konjević Polja...
Na moje pitanje, koliko ima istine u priči da je u vrijeme okruženja od aprila 1992. do febreuara 1993. godine, u vremenu gladi, pogibija, ranjavanja u tom dijelu Podrinja, Idriz efendija bio "i hodža, i matičar, i predsjednik općine, i učitelj, i savjetnik za svaku muku i tugu u selu" kroz smijeh odgovara da je to priča koja više govori o teškom stanju u kome se tada nalazio taj dio Podrinja nego li o nekakvoj “hodžinoj moći, znanju i hrabnrosti”.
"Ma, narod ko narod, šta god ga u tom jadu pogodi, od granata, neimaštine, napuštanja rodnog praga, pogibija članova porodice, rodbine, prijatelja… eto ga hodži. Bilo je to teško vrijeme u kome se moralo biti priseban. A ja, zaboravio na svoju bolest, osjećam pluća rade, pa šta dragi Bog da.
Malo pričam s narodom, objašnjavam stanje, pa citiram Kur’anske ajete, govorim im o tegobama muslimana kroz historiju. Važno je da se organiziramo, da smo skupa da nedamo neprijatelju da nas ubija, govorim im .
Da taj naš narod u to vrijeme nije bio toliko hrabar, pametan, pitanje je kako bi smo preživjeli. Kako smo, bez materijalne podrške, organizirali odbranu i toliko dugo preživjeli u okruženju, to treba da se na vojnim akademijama izučava… A pluća stežu, ubjeđujem sebe da sam dobro . ”…
Zastade. Opet neko "samo da poselamim Idriz-efendiju".
Kažem mu da se sjećam vremena kada je 1993. teško ranjen stigao u Tuzlu. Tad sam ga, priznajem mu, prvi put fizički upoznala.
K’o jučer da je bilo.
Na vrata isturenog odjeljenja ratne općine Zvornik u Tuzli, ulazi čovjek, da mu je da sjedne. Traži da mu se izdaju neki papiri kako bi išao na liječenje u Austriju. Nas nekoliko se zgledamo, ili je san ili java: čovjek kao da nema dio lobanje. Očima se pitamo da li je ono što "drhti" mu na glavi ljudski mozak. Oči mu zakrvavile, nabubrile kao da će iskočiti iz očne duplje.
“To vam je Idriz-efendija Memić, taj čuveni hodža iz Kamenice”, šapće nam mladić u vojničkoj uniformi koji skupa sa njim uđe u kancelariju.
"Bio je ramazan 1993., već smo se bili povukli prema Cerskoj, Konjević Polju , ali je nas jedna grupa, bez obzira na sve rizike, stalno odlazila u Kamenicu. Znam da je bio 28. februar, puca PAT, mi idemo preko Udrča. Tada sam teško ranjen. Nekih petnaestak minuta sam bio priseban, zovem da mi se pomogne... I više se ničeg ne sjećam. Odvežen sam tada u lokalnu ratnu bolnicu u Konjević Polju, a potom u ratnu bolnicu u Srebrenici. Kako, ne znam. Kasnije sam saznao da sam 24 dana bio u besvjesnom stanju.
Nije to bila koma - pričali su mi da sam razgovarao sa ljudima, ali ja se ama baš ničega iz tog perioda ne sjećam.
Nas 11 teških ranjenika helikopterom je kasnije iz Srebrenice prevezeno u Tuzlu. Pričao mi je jedan moj Podrinjac da je gledao snimak našeg dovoženja u Tuzlu i da je vidio kako ja, bez ičije pomoći, izlazim iz helikoptera. Ja se toga ne sjećam.
Također su mi pričali da su, dok sam ležao u Srebrenici, dolazili neki novinari, da sam pričao s njima i još ih pitao na kom jeziku žele da govorim. Taj period je izbrisan iz mog pamćenja. Kad sam se u Tuzli budio iz stanja besvjesti, neko je pominjao Bajram a ja pitam, kakav Bajram, tek smo zapostili…”.
Ne voli Idriz-efendija da mnogo priča o svojim ranjavanjima, prosto što uvijek, kaže, ima na umu da nema insana koji tokom agresije, posebno u Podrinju, nije ranjen “jal fizički, jal u duši”.
Priznaje da je imao tri teške operacije, ostale, veli, ne broji.
Rađe bi da priča kako su, nakon tih teških operacije, posebno one u Tuzli gdje mu je doktor Martinović izvadio geler iz mozga, doktori tvrdili da će ostati “mentalno feleričan”, a on i pored svega ponovo “stao u mihrab”, postao glavni imam za ratnu općinu Zvornik.
“Na posljednjoj ljekarskoj komisiji 1994. godine, doktori kažu da ostajem trajno nesposoban. Ja im kažem da nisu u pravu, da sam sposoban, da želim da radim i da nastavim studij koji sam započeo prije agresije i bio upisao drugu godinu orijentalistike na Filozofskom fakultetu u Prištini. Oni me gledaju, ne slažu se samnom, ali meni u glavi stoji da ja trebam raditi, nastaviti svoju misiju. Jednostavno, ne želim biti profesionalni invalid. I pobjedio sam ih.
Obavljao sam dužnost glavnog imama ratne općine Zvornik, a nakon agresije, obzirom da nisam tada mogao u Prištinu, na Filozofskom fakultetu u Tuzli upišem studij historije i geografije i, hvala Bogu, završim u roku”.
Posljedice ranjavanja jeste osjećao, ali nije se predavao. Mihrab i poučavanja bili su njegova životna misija.
U Behram-begovoj medresi u Tuzli Idriz-efendija, najprije se našao na poziciji vaspitača, a potom je postao profesor i na toj dužnosti ostao sve do penzije. I svih tih godina vezu sa svojim nekadašnjim džematlijama, sa Kamenicom, sa Podrinjem nikad nije prekidao.
Gdje god bi došao, mimber ga je čekao, priča. Prisjeća se da su one ratne 1993. godine kad je otišao na liječenje u Austriju, tamošnji Podrinjci, u kući njegove sestre napravili mimber tražeći da im, prije nego što ga smjeste u bolnicu, predvodi namaz.
Idriz-efendija otac je petoro djece. Ima 14 unučadi. Sva njegova djeca završila su medresu u Tuzli, neki su završili fakultete. Ove godine mu i jedan unuk polazi u medresu.
Koliko je njegovih nekadašnjih polaznika vjerske obuke završilo medresu, kaže ne zna tačan broj, ali zna da je kao imam radio sve na njihovom osposobljavanju za dalje školovanje, bilo kroz medresu, bilo kroz druge škole i zanate.
“Sva moja djeca imali su priliku da se obrazuju i nakon medrese. Onaj ko nije htjeo na fakultet on je svoju nafaku potrošio u nešto drugo. Ne volim plaho da ih hvalim, ali kao roditelj zahvaljujem Allahu što nikad nisu zaboravili puteve kojim su krenuli kroz medresu. Bilo da rade neki drugi posao, da žive u Americi, Njemačkoj ili Bosni, oni su vezani za džemat”.
Ponosan je, kaže što je još kao mlad imam u 26. godini, sa svojim ocem otišao na hadž. Od tada na hadžu je bio 12 puta.
Na pitanje kako je sa zdravljem, nakon svga što je kroz život prošao, odgovara da je “elhamdulilah, u voznom stanju”.
“Obzirom na vrijeme i na sve ono što sam kroz život prošao, a prošao sam jer me nije moglo zaobići, ja sam zahvalan dragom Bogu na zdravlju. Ubrajam se u zdrave ljude“, kaže.
U trenucima kada mu je u Zvorniku uručena Povelja za životno djelo “Hasan Kaimija”, Idriz-efendija bio je, priznaje, izuzetno ganut riječima muftije tuzlanskog dr.Vahid ef. Fazlovića koji je istakao da sjećanje na Hasana Kaimiju predstavlja “obavezu očuvanja univerzalnih ljudskih vrijednosti koje je ovaj znameniti učenjak i pjesnik zastupao”, te da se sa zadovoljstvom iz Zvornika šalje poruka o velikim pregaocima kakav je i Idriz ef. Memić, kojima se na taj nači iskazuje zahvalnost i odaje nesebično priznanje za djela koja je činio u životu…
“Idriz ef.Memić ostavio je dubok trag u Islamskoj zajednici, posebno tokom dugogodišnjeg rada u džematu Glodi kod Zvornika, gdje je uspio izgraditi snažnu vezu sa džematlijama i razviti model uspješnog djelovanja među vjernicima.
Bio je autoritet u našem narodu. Svoju predanost vjeri, domovini i narodu pokazao je i tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu, kada je učestvovao u odbrani zemlje i preživio teško ranjavanje. Nakon rata, završio je fakultet u Tuzli i izgradio uspješnu profesorsku karijeru, ostajući istovremeno aktivan u radu džemata i u društvenom životu zajednice”, poručio je ovom prilikom muftija Fazlović.
Priznaje Idriz-ef da su ga riječi muftije Fazlovića “trgle” jer sve što je u životu radio, smatrao je da je to njegova ljudska i imamska obaveza.
“Pa, ja sam samo bio dio misije, odan zajednici koja je ulagala u mene. Priznao sam da sam imao priliku da i ranije primam nagrade, ali da je Povelja koju sam primio kruna mog dunjalučkog rada. Čitavog mog života pratile su me dvije stvari: mimber i poučavanje. Čitav život. Gdje god sam dolazio čekalo me je to dvoje, pa i onda kad sam teško ranjen stigao u Austriju na liječenje, a moji Podrinjci mi napravili mimber prije nego što sam zakoračio u bolnicu“, ističe Idriz- efendija.
Oni koji su prisustvovali ceremoniji dodjele ovog značajnog priznanja Idriz ef. Memiću u Zvorniku, kažu da je, osim mnogim, posebnu zahvalu uputio svojoj supruzi Fatmi koja ga je na njegovom ratnom putu, u njegovoj imamskoj misiji vjerno pratila.
“U danu kad te 1993. godine, zvanično pada Kamenica, Cerska i ostali dio Podrinja, moja supruga rađa četvrto dijete. Ja prebačen na liječenje, ona sa troje male djece, sa mojim roditeljima, bratom i njegovom porodicom ostaje u Srebrenici. Nije lako bilo čekati ko će od njih preživjeti, ali, uvijek sam se oslanjao na Božije određenje”.
U Kamenici će Idriz-efendija, u augustu ove godine ukopati posmrtne ostatke svog oca pronađene upravo na području Kamenice. Ubijen je genocidu u Srebrenici, kao i njegov brat, Sadik-efendija.
“Posmrtni ostaci mog brata, kao i mnogih mojih rođaka, mojih nekadašnjih džematlija, prijatelja, ubijenih u genocidu, ukopani su u Potočarima. Iako je i otac ubijen u genocidu, majka me je za života zamolila da, kad se pronađu očevi posmrtni ostaci, da ga ukopam pored nje u Kamenici. I tu ću joj želju, ispuniti.”
Vjerovatno će mnogi upitati kakav je, zaista, Idriz-efendija čovjek. Odgovor je jednostavan: Idriz-ef Memić je čovjek misije mihraba i poučavanja i koji je cijeli život posvetio zajednici.
Iako sam mnogo znala o Idriz-efendiji, o njegovoj imamskoj posebnosti, o humanitarnom radu čak i za vrijeme dok je liječio rane nakon teškog ranjavanja, sa “sjela” na kome smo ispijali čaj, odlazim zatečena njegovom snagom, duhom, energijom.
