Poslije kupovine se rastajemo, zabrinuta sam kako će sama ponijeti teške kese do kuće.
„Ne brini, nije mi teško. A možda ću i taksijem, ‘užicaću’ od nekog 20 maraka, ovako kao što sam i od tebe“, smije se vragolasto. I ja se nasmijem, pozdravimo se i gledam za njenom mršavom siluetom dok odlazi, vješto balansirajući sa školjkom jaja u jednoj ruci i kesama u drugoj.
Prije par godina, društvene mreže su se „usijale“ od postova zabrinutih građana i građanki Sarajeva o djevojčici malo mlađoj od moje sinoćnje poznanice, koja se tih dana svakodnevno mogla vidjeti kako prosi na području Novog Sarajeva. „Ali, što je najčudnije, ona je baš lijepo obučena, ima plavu kosu i svijetle je puti, ne izgleda kao Romkinja!“ – iščuđavale su se žene, majke, kraljice u svojim komentarima, dok su se istovremeno odlučno organizovale da prijave „slučaj“ Centru za socijalni rad jer je, nema sumnje, u pitanju trgovina maloljetnicima ili porodično zlostavljanje i zapuštanje djeteta. Umiljata plavokosa djevojčica, koja izgleda baš poput njihovih kćeri, izazvala je masovno saosjećanje i zabrinutost. Romska djevojčica, poput moje male poznanice, nikada neće biti jednako važna kao bijelo dijete. Ona može od jutra do mraka stajati u centru grada, u najprometnijoj ulici, na plus 40 i na minus 10 sa ispruženom rukom, i niko neće pozvati ni policiju, ni Centar za socijalni rad. U njenom slučaju, zaštita maloljetnika ne postoji.
U najdužem ikada objavljenom intervjuu – knjizi Bore Kontića „Pamtim to kao da je bilo danas“, frontmen „Zabranjenog pušenja“ Sejo Sexon prisjeća se djetinjstva u sarajevskom naselju Koševo, gdje su nekada zajedno odrastala djeca intelektualaca i imućnih socijalista i radničke klase. Zajedno, ali ipak odvojeno, s jasnim granicama koje su se poštovale kada bi se došlo do nekih „važnijih“ životnih stvari, poput ljubavnih veza (na toj bipolarnosti nastali su brojni hitovi kultnog benda, među kojima i pjesma „Djevojčice kojima miriše koža“).
„Mi smo se svi uredno znali pobiti. Biti bez zuba. Krasti po samoposlugama. Uticali smo jedni na druge. Mi njima navike urbanog života, a oni nama principe mahalskog i kafanskog života i običaja“, sjeća se Sexon nekadašnjeg Sarajeva u kojem, za razliku od Zagreba ili Beograda koji su imali Pantovčak i Dedinje, nisu postojala naselja za „elitu“ i njihovu povlaštenu djecu. To Sarajevo odavno više ne postoji.
Nakon što su mediji danas prenijeli vijest portala Istraga da je maloljetni sin kantonalnog ministra Kenana Magode uhapšen zbog sumnje da je podmetnuo požar u fabrici jahti u Vitezu, sa raznih strana stižu apeli da se poštuju kodeksi novinarske etike, da se ne prejudicira ničija krivica, da se mora štititi identitet maloljetnih osoba i sa krajnjom obazrivošću izvještavati u ovakvim slučajevima. Što smo sve, naravno, i uradili. To, međutim, nije spriječilo ministra Magodu da izjavi kako je njegovo dijete „uvučeno u javni prostor“ (šta god to značilo, a vjerovatno znači da su novinari opet, nekako, krivi jer rade svoj posao). Maloljetnička delinkvencija, nažalost, nije rijetka pojava u našem društvu, a broj krivičnih djela koja počine maloljetnici posljednjih godina je u porastu. Mnogi od te djece postanu višestruki povratnici u kriminalu, „odranije dobro poznati policiji“ koja ih hapsi i smješta u popravne domove, iz kojih onda bježe, pa se ponovo vraćaju… Psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, prečesto i prebrzo odustaju od takve djece koja mahom potiču iz loših, disfunkcionalnih obitelji. No, povremeno se desi da u taj začarani krug kriminala i beznađa zaluta i dijete političara, funkcionera, javne ličnosti, nekoga ko je u ovom društvu poznat i po nečemu bitan. U takvim slučajevima spremno i bez odlaganja aktivira se cijeli navedeni lanac sistema koji će udruženim snagama pokušati izvesti zalutalo dijete na pravi put i spriječiti da se ovakvi nemili incidenti ikada ponove.
Bez obzira da li je sin ministra Magode jedan od krivaca za paljevinu u Vitezu ili ne (a to će tek utvrditi istražni organi), nema nikakve sumnje da će mu na raspolaganju biti svi resursi koji će ga maksimalno zaštititi s obzirom na njegovu dob i omogućiti mu da, uz malo dobre volje, izraste u poštenog građanina i vrijednog člana zajednice. On, naime, ima tu privilegiju da pripada onoj djeci koja su daleko od društvene margine, onoj koja su nam vidljiva i važna, koja su „naša budućnost“, kako to često volimo reći. Takva djeca će uvijek dobiti drugu priliku u životu, u kakvu god se tinejdžersku nevolju uvalili. I neka će. Samo, bilo bi lijepo da ta privilegija postane pravo svakog djeteta. Dok jedno dijete iza sebe ima čitav sistem, drugo ima samo ispruženu ruku koja moli za pomoć.
