"Matthew Palmer gura lidera SDA, Bakira Izetbegovića, u ishitreni dogovor sa Draganom Čovićem".
Priredio: A. Husrep
Kao američki senator, Joe Biden je za vrijeme agresije na Bosnu i Hercegovinu, snažno zagovarao vojnu intervenciju. Trenutni neaktivizam međunarodne zajedncie izgleda kao da odobravaju seceonističke politike u Bosni i Hercegovini, pišu u zajedničkom tekstu Kurt Bassuener i Valery Perry.
U članku, objavljenom na portalu Justsecurty.org, oni oštro kritiziraju i (dolazeću) američku administraciju.
Podjela Bosne i Hercegovine na tri etničke cjeline, prema Bassueneru i Perry, jeste rizik koji postoji od nepotpunog i neadekvatnog Dejtonskog mirovnog sporazuma, kao i njegove implementacije.
Kako smo došli do ove situacije
Mir koji je postignut potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma skupo je plaćen utvrđivanjem nacionalnih politika iz vremena rata. Dobra strana Dejtona je ta što je zaustavio rat, ali je isto tako na drugoj strani ostavio mogućnost legalne polarizacije i udaljavanje nacionalnih korpusa.
Ustrojstvo BiH na dva entiteta sa tri konstitutivna naroda je dobro poznato svima. Deblji kraj su izvukli 'Ostali' i građani koji su, i pored presuda raznih sudova, ostali na margini društva bez osnovnih prava.
Takav sistem se pokazao nesavršenim od početka, ali je u svakom pogledu bio bolji od rata i posmatrao se kao polazna tačka za euroatlanske integracije.
Poslijeratni period, kada su svi očekivali reforme i promjene ka boljem, Bosna i Hercegovina je nevjerovatno postala otporna na provođenje potrebnih reformi.
Povlačenje SAD je bila prilika za EU, koja je trebala zemlju uputiti na put evropskih integracija.
Međutim, složenost nacionalnih podjela u BiH sa jasnim stavom programa za proširenje EU koji je podrazumijevao angažiranost domaćih aktera na polju integracija, nisu bile razumljive evropskim političarima koji jednostavno nisu mogli shvatiti da neki od lokalnih političkih predstavnika naionalnih korpusa ne želi u EU, odnosno lažu!
Nakon petnaest godina impotentnosti evropske i američke politike da nametne pravila, novi pravci podjela su dobili potrebnu pažnju. Cijeli period je obilježen stalnim istupima političkih predstavnika bosanskih Srba koji su radili na unutrašnjem slabljenju države Bosne i Hercegovine.
Takva politika naišla je na razumijevanja kod lidera HDZ-a Dragana Čovića koji je udružio snage sa Miloradom Dodikom kako bi, preko namjerno izazvanih kriza, učvrstio svoju institucionalnu prednost.
Čović, sa svojim prijateljima iz Zagreba i Brisela, glasno izjavljuje da su Hrvati u Federaciji BiH diskriminirani.
Naime, izborni proces za tročlano Predsjedništvo BiH jasno definira da se dva člana, jedan Hrvat i jedan Bošnjak biraju sa teritorija Federacije BiH, a srpski član sa područja manjeg entiteta RS. Takav način izbora jasno krši Evropsku konvenciju o ljudskim pravima.
Za razliku od RS u Federaciji je bar moguće birati dva člana Predsjedništva na osnovu ponuđenih kandidata i na taj način, se bar matematički osigurava pravo da to ne bude neko iz nacionalnih korpusa. Demografska slika i prilika u ovom slučaju ne pogoduje Hrvatima koji tvrde da Bošnjaci njima biraju predstavnika te su takvu opciju, u kojoj je Željko Komšić koji je izabran tri puta za člana predsjedništva kao ne-HDZ-ov kandidat, proglasili nelegitimnom.
Ovakav nastup Čovića jasan je pokazatelj njegovih želja. Dragan Čović svim silama želi dobiti ono što ima Dodik, a to se ogleda u neposrednom biranju hrvatskog člana predsjedništva.
Takvu politiku možemo definirati kao uvođenje trećeg entiteta na mala vrata.
Šta predviđa nacrt promjena Izbornog zakona BiH
U javnom eteru kruže dva argumenta koja, na neki način, pripremaju teren i javnost za političke dogovore koji trebaju uslijediti.
Prvi argument se zasniva na tome da nije pravedno da Srbi imaju svoj entitet i sami sebi biraju predstavnika dok su Hrvati osuđeni na to da budu 'zaglavljeni' u Federaciji sa daleko brojnijim Bošnjacima. Jedini protuuteg ovakvom stavu i ovim sagovornicima trebao je biti onaj dio Dejtona koji je trebao poništiti procese etničkog čišćenja kao glavnog rezultata rata. Ipak, to nije zaživjelo, a razloga je mnogo i niko ne kaže da jedan od njih nije i određena impotentnost bošnjačke politike.
Drugi argument prolazi pod pokretačkom motivacijom EU i SAD-a, to jeste, predstavlja se kao neophodan trošak kako bi se postigli rezultati u određenim političkim procesima. Međutim, EU i SAD tvrde da nastoje provesti presude kako bi se stvorila pozitivna atmosfera i okruženje koje bi dovelo do pokretanja procesa reformi.
Ipak, prema nekim saznanjima, nacrti izbornog zakona o kojima se trenutno raspravlja, predviđaju podjelu Federacije na dvije izborne jedinice, bošnjačku i hrvatsku.
Ako je ovo tačno, onda o tome treba javno i govoriti. Prvenstveno, da bi se vidjelo kakve stavove predstavnici međunarodne zajednice podržavaju i legitimiraju. Puno je pitanja koja bi se otvorila ovakvim rješenjem.
Ipak, jasno je da ovakva nacionalno-demografski mozaik predstavlja isključivo novi stepen podjela i vodi ka ratu.
Drugi argument, koji se provlači u javnost govori o predpostavci da će se, uzdizanjem etničkog principa, otkloniti blokade koje su spriječile reforme i da će se na taj način država usmjeriti na vladavinu zakona, borbu protiv korupcije i slično.
To je laž, i najbolji primjer za to je RS. Za takvim pristupom žude i Hrvati koji će im, pak omogućiti da direktno biraju svog člana Predsjedništva.
Ovakav odnos snaga defitivno bi za posljedicu imao i blokiranje Federacije u projekciji onih blokada na državnom nivou.
Premda su želje Dragana Čović, kao predstavnika hrvatskog naroda jasne, to ne podrazumjeva da bi treći entitet učinio hrvatski narod sretnim.
Ne trebamo daleko ići, jer najbolji primjer za to je, nažalost, Republika Srpska. Trećim entitetom Ćović bi imao nesalomljivu vertikalnu moć i takva projekcija bi se, najvjerovatnije, odrazila i na bošnjački dio Federacije. Bosna i Hercegovina bi imala tri neprikosnovena vladara.
Protesti i završetak istih, grupe „Pravde za Davida“, koji su brutalno ugušeni od strane vladajućeg režima, jasan su pokazatelj realnog života koji nas čeka, ako dođe do novih podjela.
Budućnost BiH važna je za SAD
Kako su se opstrukcije na državnom nivou pokazale isplativim i nekažnjivim, nagovještaj bojkota izbora 2022. Dodika i Čovića sasvim je realna opcija.
Predvidljivi desetogodišnji pokušaji evrospkih čelnika da mrkvom namame vukove postala je smiješna. Takva politika još samo čeka i službeni krah. Amerikanci, zabavljeni oko vlastitih problema zahvaljujući Trumpu, još uvijek nemaju dovoljno vremena da se pozbave problemom Bosne i Hercegovine.
Uz sve to, treba pomenuti i Matthewa Palmera koji gura lidera SDA, Bakira Izetbegovića, u ishitreni dogovor sa Draganom Čovićem.
Ipak, za zaustavljanje ovog putovanja u nepovrat bh. društva, politike i Bosne i Herecegovine ima još vremena. Naravno, vodstvo Bidena je neophodno. Iskreni razgovor sa saveznicima oko neuspjeha dosadašnjih politika u BiH i Balkanu je dobar početak.
Bidenov proglas borbi protiv globalne korupcije treba biti znak i novim srpsko-hrvatskim dogovorima, da je kraj institucionalnog kriminala u Bosni i Hercegovini počeo.
Najgora opcija za Bosnu i Hercegovinu bi bila da se proces odloži, jer narativ koji se direktno nameće građanima Bosne i Hercegovine može biti presudan. To znači da je, na ovim prostorima, osim vremena prolazi i nada. Borba za Bosnu i Hervegovinu nije gotova. Ona traje i priliku imamo.
