U Bijeljini 1993. nije bilo fronta – džamije su rušene planski, u miru i pod policijskim satom!

Piše: Edin Skokić/bhtelegraf.ba

Gradonačelnik Bijeljine dr. Ljubiša Petrović oglasio se povodom svečanog otvaranja obnovljene Preljubovića – Dašničke džamije. U patetičnom tonu punom samohvale, Petrović je poručio kako „s ponosom kaže da su obnovljene sve džamije oštećene i porušene za vrijeme rata devedesetih godina“, pozivajući da Bijeljina bude primjer „multikulturalnosti i normalnog suživota“.

Lijepo sročeno za naivne uši, ali historijski bezočno, uvredljivo i podlo.

Postavlja se elementarno pitanje gradonačelniku: Petroviću, kada je to tačno bio rat na području opštine Bijeljina?

O kakvom „ratu“ priča čovjek na čelu grada u kojem 1993. godine, kada su bijeljinske džamije minirane i sravnjene sa zemljom u vrijeme policijskog sata, nije ispaljen niti jedan jedini borbeni metak? Najbliža linija fronta tada je bila 50 kilometara dalje, na vrhovima Majevice. Džamije u Bijeljini nisu stradale u „ratnim dejstvima“, nisu bile kolateralna šteta bitaka — one su planski, sistematski i pod okriljem lokalne vlasti i policije minirane u miru, s jasnim ciljem zatiranja svakog traga postojanja Bošnjaka na tim prostorima.

Na šta Petrović misli kada govori o „ratu“:

Možda misli li na 1. april 1992. godine, kada su pod kontrolom haških osuđenika Jovice Stanišića i Frenkija Simatovića poslane Arkanove ubice da gaze, strijeljaju i šutiraju tijela nedužnih civila na bijeljinskim ulicama — one iste stravične prizore koje je objektivom zabilježio Ron Haviv i zgrozio civilizirani svijet?

Je li za Petrovića „rat“ bio onaj noćni pir kada su iz svojih kuća odvedene i na obali Drine brutalno pobijene kompletne porodice Sarajlić, Sejmenović i Malagić — njih 22, među kojima sedmero djece i trudnica?

O kakvom ratu govori kada je i pticama na grani jasno da se radilo o etničkom čišćenju, kulturocidu i urbicidu bez presedana, u kojem časni i hrabri Srbi poput učitelja Lazara Manojlovića nisu željeli učestvovati, rizikujući sopstveni život da spase komšije od krvnika?

Ali šta o pravdi, pijetetu i moralu uopšte zna Ljubiša Petrović?

To je isti onaj načelnik pod čijim se aminovanjem u centru Bijeljine podiže spomenik fašističkom kolaboracionisti i ratnom zločincu Dragoljubu Draži Mihailoviću. To je grad u kojem jedna ulica i dalje nosi ime Raje Baničića — historijskog zlotvora i ustaškog saradnika koji je u smrt i logor Jasenovac slao i same Srbe.

I vrhunac perverzije: dok danas prosipa lažnu multikulturalnost i glumi mirotvorca nad božijom kućom, do jučer je, prema informacijama iz političkih krugova, pohodio Beograd kako bi odao počast presuđenom krvniku i kreatoru genocida Ratku Mladiću!

Zna li taj čovjek uopšte šta priča? Ne može se do podne klanjati sjenama osuđenih ratnih zločinaca, čuvati spomenike četničkim koljačima, a od podneva držati licemjerne propovijedi o „multikulturalnosti“ pred obnovljenim džamijama čije su rušenje organizovali njegovi ideološki uzori. Bijeljinske džamije jesu ponos onih koji su ih podigli i ponovo iz pepela izgradili — ali gradonačelnik koji historiju falsifikuje i zločin naziva „ratom“ nema pravo da taj ponos stavlja na svoj politički rever.