Jedan voli da mu se klima glavom, drugi je od klimanja glavom izbrisao granicu između sporta i politike.
Piše: Rasim Ljajić
Vjerovatno je aktuelno prvenstvo svijeta u fudbalu najkvalitetnije do sada, sasvim sigurno je i najneizvesnije zbog smanjene razlike između "fudbalskih" i "nefudbalskih" nacija, ali je, po svemu sudeći, i najkontroveznije od Montevidea (1930.) do ovog sadašnjeg.
Zasluge za takav "status" pripadaju isključivo prvom čovjeku FIFA-e Gianniu Infantinu i prvom čovjeku Sjedinjenih Američkih Država Donaldu Trumpu. Ovaj prvi, na poziv ovog drugog, poništio je crveni karton američkom igraču kako bi mogao da nastupi već na sljedećoj utakmici. Ne treba ni podsjećati da je to urađeno mimo svih pravila fudbalske igre. Nešto slično je zabilježeno još davne 1962. godine kada je čuvenom brazilskom napadaču Garrinchi omogućeno da igra u finalu uprkos crvenom kartonu koji je dobio na prethodnoj utakmici. Ipak, razlika između ova dva slučaja je ogromna. Brazilcu je crveni karton poništen od strane tadašnje Disciplinske komisije, a Amerikancu nakon intervencije, ni manje, ni više, predsjednika Trumpa. Prvi slučaj su pratila razna nagađanja i svakojakve teorije, a ovdje je sam Trump sve razjasnio, potvrdio i dobrano se ishvalio.
Čega se pametan stidi, Trump se ponosi, a Infantino izvršava.
Američki predsjednik zna da nije bilo uopšte prekršaja nad Muharemovićem, ali, po vlastitom priznanju, ne zna šta znači crveni karton. Tipično trumpovski. Kombinacija laži, gluposti, populizma i bahatosti. Kad imate neograničenu političku moć i ograničenog čelnog čovjeka FIFA-e, onda vam je samo nebo granica. A Infantino se u disciplini servilnosti prema Trumpu već više puta itekako dokazao.
Čak je i prevazisao Marca Ruttea, što je, do juče, djelovalo kao nemoguća misija. A nije da se i ranije nije trudio. Tako je u decembru prošle godine dodijelio Trumpu izmišljenu Fifinu "nagradu za mir". To mu dođe kao utješna Nobelova nagrada, koju je Trump očekivao, ali je očekivano nije dobio. Kad nema Nobela, dobar je i Infantino. Kad ste dovoljno poslušni i lojalni, kao Infantino, onda postajete i dio zvanične Trumpove delegacije prilikom posjeta bliskoistočnim zemljama. FIFA je od osnivanja (1904) imala 9 izabranih predsjednika,ne računajući vršioce dužnosti, i nijedan nije bio tako povezan sa nekim političkim liderom i državnikom kao Infantino sa Trumpom. Jedan voli da mu se klima glavom, drugi je od klimamanja glavom izbrisao granicu između sporta i politike.
Zapravo, kad se bolje analizira, ništa nije slučajno. Radi se o ličnostima koje su po svojim karakteristikama, afinitetima i načinu vladavine skoro pa "braća po sličnosti". Trump je od građevinskog preduzetnika, trgovca nekretninama i realiti zvijezde postao predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu. Bez ikakvog iskustva u javnoj, političkoj ili državnoj službi. Infantino nije igrao fudbal, nije bio trener, sportski radnik, niti funkcioner u bilo kom klubu ili nacionalnom savezu, a postao je prvi čovjek svjetske fudbalske asocijacije, vjerovatno uticajnije i popularnije od samih UN.
Nadalje, obojica obožavaju da personaliziraju institucije koje vode. One su u potpunosti podređene liderima i njihovim interesima. FIFA-a je pod Infantinom postala organizacija koja se više bavi političkim spektaklom i ličnom promocijom nego samim fudbalom. Amerika pod Trumpom, nažalost, sve više liči na svog predsjednika, koji gazi i guši svaku instituciju koja mu se nađe na putu neograničene vlasti.
Poslije svakog svjetskog prvenstva, Infantino tvrdi da je to bio "najbolji Mundijal u historiji". Najprije, Rusija, pa Katar, a sada i SAD. Od Putina je dobio Orden, od Trumpa komplimente,od katarskog emira ne znamo šta je dobio. Trumpu je prošle godine poklonjen avion vredan 400 miliona dolara.
I jedan i drugi posebno vode računa o ličnoj lojalnosti. FIFA je tako postala visoko centralizirana institucija, u kojoj "broj 2" skoro da i ne postoji. Za razliku od svog prvog mandata, Trump sada i ne krije da mu je odanost saradnika važnija od bilo koje druge karakteristike.
Na kraju, mada bi još toga mogli da nabrajamo, kod obojice postoji velika diskrepanca između onoga što govore i onoga što se u realnosti dešava. Dok se Trump hvali zaustavljenim ratovima, on sam pokreće vojne napade na devet zemalja za nepune dvije godine. Dok Infantino poručuje da "fudbal ujedinjuje svijet"( "Football unites the world"), fudbalski svijet postao je ujedinjen, ali iskljucivo protiv onoga što radi čelnik čovjek FIFA-e.
Bez obzira ko će osvojiti ovogodišnji Mundijal, kakav će se fudbal do kraja igrati, ko će postati najbolji igrač ili strijelac, ovo prvenstvo će obilježiti presedan sa poništenim crvenim kartonom. Za godinu - dvije, niko se neće sjećati odličnih utakmica i majsorskih golova, ali će se itekako prepričavati sramne uloge Trumpa i Infantina. FIFA je u prošlosti suspendirala mnoge zemlje (Nigerija, Pakistan, Indonezija, Kongo) zbog miješanja vlasti u fudbal, a Trump, ne samo da se miješa, već preuzima ulogu i kontrolora suđenja, direktno menjajući ustaljena pravila i procedure. Ako je Sep Blater predstavljao "eru korupcije" u okviru svjetske fudbalske organizacije, nema sumnje, da Gianni Infantino predstavlje "eru degradacije" u moralnom, sportskom i svakom drugom smislu.
