Piše: Boro Kontić
Dan nakon što je u Beogradu objavljeno da je umro kompozitor Kornelije Kovač, u Banjaluci, u Skupštini Republike Srpske, Milorad Dodik je po ko zna koji put nemušto čitao napisane mu rečenice koje sve zajedno hoće reći da Bosnu i Hercegovinu treba rasturiti. O nemogućnosti života s Bošnjacima koje Dodik već odavno tendenciozno svodi na religijsku zajednicu, napisao mu je savjetnik, ovaj put čak s visine samozvanog poznavanja globalnog stanja stvari. To jest, da se u svijetu kao nemoguć pokazao „harmoničan odnos hrišćana i muslimana“.
Zatekla me je ova tvrdnja kao off s malog ekrana, dok sam povodom smrti Kornelija Kovača prelistavao njegovu autobiografsku knjigu Fusnota, objavljenu 2010. Te potražih one dijelove u kojima se autor sjeća „svog Sarajeva“. Kornelije Kovač je u Sarajevu pohađao Muzičku akademiju i bio godinama jedan od vodećih džez muzičara ovog grada. Pominjem džez, da prosti Dodik, ljubitelj muzike koja se konzumira uz pečene glavuše na stolovima i šatorom nad glavom. Na tekst Žarka Roje, komponovaće Kornelije Kovač i prvi sarajevski hit iz šesdesetih, Četiri mladića idu s Trebevića. Kovač će svirati u Indexima i biti autor nekih od njihovih najvećih hitova (Ako jednom budeš sama, Plima).
Stigavši u Sarajevo, sjeća se, odmah je otišao na najveću igranku u gradu. FIS koji je primao oko hiljadu posjetilaca imao je izdignutu scenu na kojoj je svirao plesni džez orkestar sa dirigentom Srđanom Matijevićem. Kovač precizno navodi da su na podijumu svirale četiri trube, pet saksofona, jedan trombon sa „svim ostalim instrumentima koji su išli uz takvu kombinaciju“. Navodim ovo imajući na umu da na šatorskim veseljima gdje se Dodik voli dohvatiti mikrofona, svira tek jedan instrument-harmonika.
Na drugom sarajevskom plesnjaku tog doba, u Slozi, svirao je džez kvintet (Vojnić Zvonimir, Vedo Hamšić, Kornelije Kovač, Vlado Dujmović i Duško Stoparić). „To je Sarajevo 1961. godine“ zaključuje Kovač. On je u Sarajevu osnovao i jedan džez sekstet koji je svirao u predstavama Kamernog teatra. Ponosno ga naziva „pretečom internacionalizma“ i navodi da su u njemu svirali: Kornelije Kovač – Mađar iz Subotice, Paša Ferović- Musliman iz Sarajeva, Josip Jurić- Hrvat iz Banjaluke , Lučijano Kapurso- Italijan iz Dubrovnika, Vojnić Tunić Zvonimir -Bunjevac iz Subotice i Nedžad Hadžihasanović- Musliman iz Sarajeva. Sekstet za sva vremena, poentira Kornelije Kovač.
Malo je prostora da se evocira Sarajevo koje se iz takvog jezgra nastavilo razvijati. Zaustaviću se kod Kovačeve evokacije, a onda podsjetiti šta se od 1992. pokrenulo da se to tkanje uništi. Kratko i nedvosmisleno: zločinački poduhvat koji je, utjehe radi-makar dijelom završio pred međunarodnim sudom u Hagu. A sada, nakon što nije uspjelo snajperima i granatama, genocidom, nastavlja se za skupštinskom govornicom, iznudom izbornih promjena, tendencioznim i vulgarnim nacionalističkim manifestacijama koje se već i prije prve izvedbe predstavljaju kao tradicionalne.
Jedna od takvih nas je počastila ovih dana. Dogovorena je krajem avgusta 2020. na jednom od otužnih susreta delegacije Srbije i Republike Srpske. Dogovorena je uspostava zajedničkog praznika pod nazivom (ko li ga samo smisli?!) „Dan srpskog jedinstva, slobode i nacionalne zastave“. Datum novokomponovanog praznika se odnosi na, ni kriv ni dužan, datum proboja Solunskog fronta 1918. Zanimljivo je da se na ovom beogradskom sastanku razgovaralo i o sad već famoznom aerodromu u Trebinju. Tada je Vučić obećao da će prvi avion sa tog aerodroma poletjeti u martu 2022. godine, ali će „Srbija učiniti sve da to bude i prije kraja 2021. godine“.
Avion poletio nije. Ali se zastavama evo već treći put agresivno razmahuje.
A od prošle godine uspostavljen je princip koji bih, kad smo već kod muzičkih tema, nazvao „Tri tenora“. Dva svjetovna i jedan crkveni. U punoj harmoniji.
Prvi put su zajednički nastupili prošle godine ispod 23 metra visokog i 68 tona teškog spomenika Stefanu Nemanji. Aleksandar Vučić, Patrijarh Porfirije i Milorad Dodik .
Evo ih ove godine u bosanskoj Bijeljini. Dodik je uvodničar koji onu dvojicu državljana Republike Srbije časti dobrodošlicom da su došli „na svoje“. Pominju se „dvije srpske države“. Vučić, poslovično sklon lirici, insistira na ljubavi koja nema granice. Završnica nakon koje više nema dileme šta ovo sve treba da znači, pripada Porfiriju. Kvazireligiozni verbalni kičeraj je nevrijedan pomena da se Porfirije nije nedvosmisleno upustio u ono što ovim prostorima već mjesecima kruži kao non paper fantom. Granice! Predstavnik institucije za koju samo dan prije Vučić i ne trepnuvši izreče da je odvojena od države ( „Srbija se ponosi sekularizmom!“), Porfirije reče da „nismo sigurni da se u istoriji u kojoj je sve relativno, granice neće mijenjati i ubuduće“. Granice, naime! Reče ovo Porfirije prizvavši u uhu koje duže pamti riječi Slobodana Miloševića, izrečene 28. juna 1989. na Gazimestanu, na proslavi 600 godina Kosovskog boja. „Opet smo u bitkama i pred bitkama. One nisu oružane, mada ni takve još nisu isključene“. Šta se od tog dana na Gazimestanu do ovog dana u Bijeljini, u međuvremenu desilo, znano je i zapisano, što u knjige, što u sudske arhive, itd.
Ali, pošto je u pitanju predstavnik institucije koja se deklarativno nebom i nebeskim bavi, da ga kad je već u zemaljsko prekoračio, zemaljski i potsjetimo. Grad u kom je izgovorio ove zlosutne riječi, jeste Bijeljina. Trideset godina starija od Bijeljine 1992. Evo, da krenemo od aprila te godine. Bijeljina postaje poprište zločina koji će je u noviju historiju upisati kao-uvod u etničko čišćenje gradova uzduž rijeke Drine (Zvornik, Višegrad, Srebrenica, Foča). Izvođači radova: Srpske paravojne jedinice uz tercu JNA. Trajaće ovaj zločinački poduhvat cijeli mjesec. Da nije ostalo nikakvih dokumenata, ostale su potresne fotografije američkog foto-reportera Rona Haviva ili reportaže sarajevskog novinara i pisca Vlade Mrkića. Potom precizna svjedočenja sarajevskog novinara Seje Omeragića, svjedoka u Hagu, u slučajevima Krajišnik i Milošević.
12. maja 1992. Skupština samoproglašene Republike Srpske zasjedala je kao poslije uspješno obavljene prve faze planiranog posla. Usvojila je potom „strateške ciljeve srpskog naroda u BiH“. Predsjedavao je Momčilo Krajišnik, a među članovima je startno udjenut, sjedio i Milorad Dodik.
Sadržaj ciljeva je: državno razgraničenje od Hrvata i Muslimana, koridor između Semberije i Krajine, eliminisanje Drine kao granice između srpskih država, uspostava granica na rijekama Uni i Neretvi, podjela Sarajeva na „srpski i muslimanski dio“.
Sarajevo je imalo oko pola miliona stanovnika. U tom zbiru 44 odsto Muslimana, 31 odsto Srba, Hrvata nešto više od 17 odsto, Jugoslovena oko 6, i ostalih 2,39.
Duž rijeke Drine: Bijeljina, Srba 59, Muslimana 31 odsto. Zvornik, Muslimana 59, Srba 38 odsto. Višegrad, Muslimana 64, Srba 32 odsto, Srebrenica, Muslimana 75, Srba 23 odsto. Goražde, Muslimana 70, Srba 26 odsto. Foča, Muslimana skoro 52, Srba nešto više od 45 odsto…
Kako se ovo moglo razgraničiti ili eliminisati nego zločinom i genocidom? I kako to Porfirije danas misli mijenjati granice?
Dok sam slušao ova tri tenora (tenori li su?), odjednom sam shvatio da tu, ali ne zbog principa gender zastupljenosti, nedostaje jedan ženski glas. Unjkavi alt (alt li je?) Biljane Plavšić, presuđene ratne zločinke koja danas živi penzionerske dane u Srbiji, u stanu (hvala za informaciju fotoreporterima koji je vole posjetiti) obilato začinjenog pravoslavnim kičerajem. Bijaše i ona u Bijeljini 1992. kada je tamo po krvavom poslu stigao Arkan. Lijepo se, po srpski (tri puta), izljubiše. Što bi rekao Dodik, jezikom svojih savjetnika: harmonično.
(Autor je poznati jugoslovenski i bosanskohercegovački novinar. Direktor je Media Centra Sarajevo. Tekst je izvorno objavljen na portalu Gradski.me.)
