Bidenova administracija kultivira i snaži regionalni utjecaj Srbije, Hrvatske i u određenoj mjeri Albanije, pokušavajući ih učvrstiti u svojoj orbiti; posebno Srbiju.
Piše: Zlatan Hadžić
Damast je bio grčki mitski razbojnik iz Atike. Žrtve je dočekivao u svojoj gostionici, a nakon što bi ih ugostio, vodio ih je na odmor u poseban željezni krevet. Ako je krevet bio mali za goste, on bi im odsijecao noge, a ako im je bio prevelik, on bi ih rastezao. Radi toga je dobio nadimak Prokrust – Rastezač. Odatle se izraz Prokrustova postelja koristi za svaki obrazac po kome se nešto arbitrarno nameće kao objektivno, ali isto tako označava inverziju ili pak promjenu pogrešne varijable – u mitu se cinično „mijenja“ tjelesni integritet čovjeka umjesto da se promijeni krevet. Dio „probosanskih“ političkih faktora i inteligencije, limitiran vlastitim znanjem, zabludama ili ličnim interesima, što je u uvjetima neizvjesnosti, krupnih promjena i opasnosti jedno te isto, ne propušta priliku da prokrustovski obrće, rasteže ili sakati logiku i percepciju objektivnih društveno-političkih okolnosti, uklapajući ih u okvire svojih reduciranih dnevnopolitičkih narativa u kojima skreće fokus i relativizira narav i posljedice političkih akcija bližeg i daljeg okruženja. U nadolazećem periodu sve navedeno imat će značajne posljedice za populaciju i pojedince čija je sudbina neodvojiva od sudbine države BiH.
Moderni geopolitički pejsaž primarno je determiniran pitanjima suvereniteta i promjena u domenu distribucije vojne i ekonomske moći u svijetu. Regionalna sigurnost, regionalne sile i regionalni interesi postali su pivoti geopolitičke mehanike. Međunarodni odnosi u svijetu raspadajućeg unipolarnog sistema kojeg su uspostavile SAD nakon velikog ideološkog sraza sa SSSR-om i kraha hladnoratovske bipolarne strukture postaju sve volatilniji, neizvjesniji i determinirani novim obzirima. Za razliku od bipolarne strukture koju karakterizira rivalstvo sa elementima jasno uređene kooperacije, unipolarni sistem je po pravilu nestabilan i kratkotrajan o čemu su iscrpno pisali Hastedt i dr. (2014). Mnogi intelektualci poput Fukuyame (2006) vjerovali su da trijumfirajući unipolarni sistem može izroditi univerzalnu zajednicu, no sve češće pribjegavanje deontološkom diskursu na Zapadu, koji se prečesto referira na civilizacijsku taksonomiju indicira da se radilo o narativnoj zabludi.
Međunarodni poredak, koji je u najstabilnijim uvjetima poprilično anarhičan danas je u fazi tranzicije ka multipolarnom sistemu koga karakterizira stalno balansiranje i brza promjena savezništva u ovisnosti o predmetnom problemu i, često, identitetu političkih aktera.
Francuski predsjednik Macron problematizirao je pitanje tenzija između Kine i Tajvana, posredno SAD-a, zahtijevajući novu epohu evropskog suvereniteta. „Najgora stvar bi bila vjerovati da mi, Evropljani moramo slijediti druge u vezi s ovim pitanjem, da moramo crpiti upute iz agende SAD-a ili kineske pretjerane reakcije“, rekao je Macron prilikom izlaganja na Nexus institutu u Hagu, dodajući: „To znači da moramo biti u stanju birati svoje partnere i oblikovati svoju sudbinu, umjesto da budemo, takoreći, puki posmatrači dramatične evolucije ovog svijeta“ (DW News, 2023). Kinesko strateško razmišljanje u kontekstu Tajvana također je determinirano pitanjem suvereniteta i geocentričnom strategijom nasuprot koje stoji tajvanska težnja da uz aktivnu američku podršku zaštiti svoju regionalnu autonomiju – moguće i puni suverenitet – sigurnost i interese.
Rat u Ukrajini je prvi veliki sukob koji istinski materijalizira multipolarni sistem, rekonstruirajući herojstvo i nasilje kao sredstva autentičnog političkog izraza nauštrb učinkovitosti međunarodnih institucija i ranije prizivanih normativnih narativa u kontekstu kontrole ponašanja država u međunarodnim odnosima. Ovom miksu treba pridodati i fenomen koga su kroz diskusiju primjetili Slavoj Žižek i Yuval Noah Harari: predodžbe o demokratijama Zapada kao otvorenim pluralističkim društvima spadaju u domen fikcije (Harari, 2023).
Zapadne su demokratije danas u velikoj mjeri društveno-politički polarizirane, a posebno SAD u kojima mnogi vide potencijal za određeni konflikt.
Spomenuta polarizacija izvire iz činjenice da cinični ideološki narativi i naivne društveno-političke refleksije nisu u stanju jasno definirati zapadnjačke vrijednosti a kamoli vrijednosti univerzalne zajednice; štaviše ti narativi i refleksije generiraju cancel-kulturu, nepovjerenje u institucije države i inverzivno djeluju na zapadnjački politički diskurs općenito.
Na području zapadnobalkanske regije se u ovom kontekstu počinju uočavati geopolitički vektori i obrisi novonastajućeg multipolarnog sistema, koji iznova konstruira regionalne odnose i rezbari hijerarhije političke moći i suvereniteta. Bidenova administracija kultivira i snaži regionalni utjecaj Srbije, Hrvatske i u određenoj mjeri Albanije, pokušavajući ih učvrstiti u svojoj orbiti; posebno Srbiju. Pritom, SAD favoriziraju lokalnu inicijativu Otvoreni Balkan nauštrb Berlinskog procesa koji je inicijativa EU sličnog sadržaja, umanjujući time kontrolu EU nad geopolitičkim tokovima u samoj Evropi. Razlog takvim aktivnostima SAD-a u samoj regiji je uvažavanje potentnosti i homogenosti srpskih i hrvatskih nacionalnih projekata, posebno u kontekstu nove geopolitičke paradigme, odnosno želja da ti projekti budu uže povezani sa geopolitičkim interesima SAD-a u nadolazećem multipolarnom poretku. To se najbolje vidi u snaženju i kreiranju srpskih perifernih političkih subjekata na polovini teritorije BiH u formi de facto protodržave Republike Srpske na koju se aktivnosti OHR-a više ne odnose, odnosno Kosova u vidu očekivane Zajednice srpskih opština, koji su po takvoj svojoj konstituciji ništa drugo do krajine u geocentričnoj strategiji Republike Srbije.
Druga polovina BiH, Federacija BiH kroz nametnuti izborni zakon od strane OHR-a, odnosno intervencionizam koji se u suštinskim i sudbonosnim pitanjima gotovo isključivo odnosi na Bošnjake, te Crna Gora nakon pobjede prosrpskih političkih snaga podvrgnuti su institucionaliziranju primata hrvatskih i srpskih nacionalnih interesa, kako ih njihovi protagonisti percipiraju, što će omogućiti značajnu kontrolu političkih aktivnosti u spomenutim državama. Razlog za pridobijanje Srbije u zapadnjački kamp najbolje su artikulirali Edward Joseph i dr. (2022, str. 5) koji nakon svrstavanja Srbije predviđaju sljedeće: „Sa bosanskim Srbima konsigniranim zapadnjačkom poretku nestat će hrvatski separatizam i bošnjački demografski oportunizam.“ Jezik profesora Edwarda Josepha jasno ukazuje na klasičnu geopolitičku pragmu ali i ranije spomenutu inverziju zapadnjačkog diskursa, koji počinje uvažavati desne kulturološke reprezentacije u kontekstu populacija određene etničke ili vjerske afilijacije, čiji se broj radi etno-religijskih karakteristika problematizira na određenom geografskom prostoru.
Cinično je za antizapadnjački sentiment optuživati one Bosance i Hercegovce koji suštinski artikuliraju filozofiju jednakopravnosti Thomasa Jeffersona, kad se bune protiv nametnutog parohijalnog ekskluzivizma, dok istovremeno vjeruju i ne dovode u pitanje vjerske i slobode etničkog samoidentificiranja. „Samo greška zahtijeva podršku vlasti. Istina egzistira sama po sebi“, upozorava Jefferson (1884, str. 286) i ironično dodaje: „Donesite nam, onda, Prokrustovu postelju, jer ako postoji opasnost da će veliki tući manje, učinite da budemo iste veličine, skratite prve a rastegnite potonje.
Razlike u mišljenjima su prednosti u vjeri.“ Vjerska ili etnička pripadnost u društvenoj imaginaciji utemeljitelja liberalne zapadnjačke misli nije i ne može biti osnov za distribuciju političkih poluga, a kamoli za manje ili više političkih prava – vjerski i etnički sentimenti su izrazi individualnih sloboda a ne političke determinante. Parohijalni politički sistem protkan nejednakostima utemeljenim na kulturološkim predrasudama kakve se naslućuju iz problematiziranja brojnosti jedne etno-religijske skupine i aktivnosti međunarodne zajednice, sistem čije se konstruiranje ponukano geopolitičkom pragmom upravo dovršava u BiH liči na kolonijalne aktivnosti Francuske u postosmanskom Libanonu, sve do danas disfunkcionalnoj i „zarobljenoj“ zemlji. Sile koje rekonstruiraju Bosnu i Hercegovinu ne rade to u duhu Jeffersonove slobode i pravde za sve, u duhu razdvajanja vjerskih sloboda i etničkih posebnosti kao neupitnih prava od funkcija države kako bi se spriječila zloupotreba “deificiranih” političkih instanci.
Prenategnuto je, kako to čini dio „probosanske“ strane, nazivati reformskim zahvatom asimetrično uređenje koje se evidentno temelji na etno-religijskim obzirima.
„Štimanje“ političkog sistema da bi se gotovo aristokratski ustoličila jedna politička opcija favorizirana svojom etno-religijskom pripadnošću uz asimetrično osporavanje drugoj etniji da upražnjava isto to pravo primjer je iz priručnika za sve ono protiv čega su se borili filozofi zapadnjačke liberalne misli, a posebno oci osnivači SAD-a. Prokrustovski je nadati se da će se problem korupcije riješiti selektivnim intervencionizmom, kako vjeruje dio „probosanske“ strane, i to baš “antikoruptivnim pritiskom” na one političke instance u regiji Balkana koje nisu raspoložene da predaju suverenitet svojim komšijama i susjedima u skladu sa novom velikom igrom, i koje ne dijele viziju o svojoj skrajnutoj ulozi u novom regionalnom ustroju. Suverenitet država i nemiješanje u njihova unutrašnja pitanja dvije su temeljne norme međunarodne politike prema kojima se određuje narav međudržavnih sporova i konflikta, o čemu su iscrpno pisali Greig i dr. (2019).
Kad jedna od strana u sporu nema nikakvih zahtjeva i prihvata društveno-konstituirajuće narative drugih strana koje osporavaju ili ograničavaju njen suverenitet, što dio „probosanske“ strane naziva kompromisom – to se u struci naziva porazom. Istina, to je jedan od načina da se razriješe sporovi, no on je volatilan i u perspektivi rizičan i neizvjestan.
Mitski heroj Tezej okončao je Prokrustovu ciničnu samovolju. Polegao ga je u njegov željezni krevet, i umjesto nogu od tijela mu je odvojio glavu. Ljudi vole herojske priče, žele vjerovati da se nikada ne treba miriti sa nejasnim, nepravednim i arbitrarnim stvarima koje iskrivljuju očigledno i normaliziraju „uvrnuta“ rješenja. Taleb (2016, Preludes, para. 9) ipak dobro zapaža da ljudi vole herojske priče sve dok su fikcija, u stvarnosti ne vole uvijek ni znati a ni govoriti istinu o svom stvarnom stanju; Prokrustova postelja im nije tako neudobna: „Mnijem da su Sokrata ubili zato što ima nešto grozno neprivlačno, otuđujuće i neljudsko u prejasnom razmišljanju.“ Populacija i pojedinci čija je sudbina vezana za suverenitet BiH nemaju luksuz da budu površni, ne razmišljaju jasno niti da isprobavaju Prokrustovu postelju.
(Tekst je izvorno objavljen na stranici www.proglas.ba)
