Srbijanac kao uvreda: Vučićev semantički ultimatum

Piše: Fahrudin Đapo

Da se ne radi o lukavom i prijetvornom tipu političara, majstoru primitivnog populističko-političkog teatra i zloćudne radikalske ekvilibristike, možda bi moglo stajati pitanje kako se Aleksandru Vučiću dogodilo da u Mrkonjić Gradu, prilikom obilježavanja stradanja Srba u vojno-redarstvenoj akciji Oluja izgovori glupost da „nikakve razlike nema između Srbina iz Mrkonjić Grada, Pirota, Kosovske Mitrovice, Nikšića, Beograda ili bilo kog drugog grada…”

Cinik bi dodao, pa je li moguće da nije čitao ili barem u rukama držao knjige Jovana Cvijića „Balkansko poluostrvo i južnoslovenski narodi“ ili Vladimira Dvornikovića „Karakterologija Jugoslovena“...

No, znajući da je navedena izjava motivirana isključivo manipulativnom namjerom da se srpskim ušima proda muzika (veliko)srpskog sveta, jasno je da se ovdje ne radi o neznanju ili neobaviještenosti, nego o zloupotrebi zasnovanoj na mitomaniji i agresivnom stavljanju znaka jednakosti tamo gdje ga nema i gdje ga, kad bismo stvari promatrali pošteno i razumno, ne može biti.

“Nismo mi ni hrvatski, ni bosanski, ni srbijanski Srbi. Mi smo samo Srbi i istom narodu pripadamo. Nemojte da nas delite i izmišljate nam imena”, zagalamio je u prepoznatljivom dramaturškom krešendu predsjednik Srbije, obraćajući se nekom zamišljenom, projektovanom neprijatelju.

Ima da nas zovete Srbi

I on, naravno, zna da razlike postoje i one se, manje ili više duboke, ogledaju u historijskom etnopsihološkom višestoljetnom iskustvu, kulturnom naslijeđu, običajima, jeziku i govoru, načinu života, muzici i folkloru, kuhinji, odijevanju itd. Itd.

Ali, bogatstvo i šarenilo tih razlika, u iracionalnom, egomanijakalnom pristupu i autoritarnom političko-populističkom shvatanju i nasilnom obračunavanju sa nekim izmišljenim protivnikom, koji “deli i izmišlja nam imena”, smetnja je svakom tiraninu i problem koji, kako on to zamišlja, mora biti riješen dekretom s političkog vrha projektovanog “srpskog sveta”.

“Kad kažu u Sarajevu Srbijanac, ja nisam Srbijanac iako sam rođen u Beogradu i Srbiji. Ne zovu ni Ugljanina Srbijanac, ima da nas zovete Srbi, da nas poštujete“, povišenim tonom je nastavio Vučić i zaprijetio:

“Ne budete li promenili ponašanje, mi ćemo da promenimo ponašanje pa ćete da vidite kako izgleda kad vam budemo nadevali imena i nadimke”.

Ništa pogrdno u nazivu Srbijanac

Poznati beogradski intelektualac i predsjednik Foruma za etničke odnose Dušan Janjić, komentirajući ovakve istupe predsjednika Srbije tvrdi da “Vučić ima krizu identiteta i ne poznaje dovoljno istoriju srpskog naroda”.

“U Srbiji, u vrijeme kada je ona bila kraljevina prije stvaranja zajedničke države, odnosno prije Prvog svjetskog rata, termin Srbijanac je označavao državljanstvo. To ljudi ne razumeju. To je bila oznaka za državljanstvo – onaj ko živi u Srbiji je Srbijanac ili Srbijanka. Pošto njega muči kako bi on slovio, na primer, u nizu identiteta, on tu ima veliki problem i ja mu ne mogu pomoći. Srbijanac je sasvim legalan termin koji obeležava pripadnost državi Srbiji, ili što bi rekli na engleskom, citizenship – državljanstvo. To Vučić očigledno ne zna”, ističe Janjić.

Niko pristojan i ozbiljan u izrazu Srbijanac ne vidi pežorativnost niti mu konotira bilo kakvo pogrdno, uvredljivo ili omalovažavajuće značenje.

U bosanskom jeziku riječ Srbijanac označava osobu koja živi u Srbiji ili je porijeklom iz Srbije, bez obzira na njezinu nacionalnost. Ovaj pojam je geografska, a ne nacionalna odrednica. Isto je i u hrvatskom jeziku. U crnogorskom jeziku, također, taj pojam označava stanovnika koji je porijeklom iz Srbije, a u normativnim priručnicima definiran je odvojeno od etnonima Srbin.

Ali, teško da se Vučić sa neimenovanim neprijateljem, u navedenom slučaju, prepire i svađa iz lingvističkih poriva i motiva.

Nije mu se omaklo i nije slučajno u svom govoru naveo Sarajevo kao političku sredinu koja „deli i izmišlja imena Srbima“.

Sarajevo pod dojmom Merlinovog koncerta

Kao što je prvi put u posljednjih jedanaest godina, pokvareno i zlonamjerno, obilježavanje stradanja Srba u Oluji dobilo naslov „Hrvatsko muslimanski pogrom nad Srbima“, umjesto „Oluja je pogrom“, kako je bilo do sada, jasno je da su Sarajevo i Bosna i Hercegovina određeni i planski projektovani za metu Vučić-Dodikovog simultanog agresivnog narativa.

Iz Mrkonjić Grada odaslane su poruke da je puna kontrola javnog komuniciranja i medijska okupacija, koja je već u toku, propisivanje ideološki odgovarajućih značenja po diktatu Beograda, nedvosmislena i neskrivena namjera pretendenta na svesrpsko prijestolje.

Vučićev odaslani semantički ultimatum ima jasan politički cilj: zabraniti slobodan govor i pokoriti onu polovinu Bosne i Hercegovine u kojoj se, barem ne većinski, još javno ne komunicira po političko-lingvističkoj instrukciji i prema jezičkom standardu (veliko)srpskog sveta.

U Sarajevu niko nije reagirao na otrovne strijele koje su odapete iz Mrkonjića. Makar da se oglase da su razumjeli...

Čelnici politički diletantske trojke, koja „lideriše procesima“, a i otužno nesnađene, zbunjene i pogubljene opozicije, očito još prebiru utiske sa koncerata Dine Merlina i osvježavaju svoje profile na društvenim mrežama najnovijim selfijima...