Piše: Ensar Eminović
Ako želimo povući ozbiljnu paralelu između političke kulture nekadašnje Komunističke partije, odnosno Saveza komunista Jugoslavije, i pojedinih obrazaca savremene sarajevske politike, prvo moramo odbaciti svaku površnu analogiju. Današnji političari nisu komunisti samo zato što se služe oštrom retorikom. Današnja Bosna i Hercegovina nije Jugoslavija. Ne postoji jednopartijski sistem, nema političke policije koja odlučuje o sudbini građana, nema Golog otoka, logora ni sistema fizičke represije kakav je postojao u nekadašnjoj državi.
Ali upravo zato što te razlike postoje, zanimljivija je jedna druga, mnogo suptilnija paralela.
Ona se ne nalazi u represivnom aparatu, nego u političkoj tehnici stigmatizacije: politički protivnik najprije se javno označi, zatim moralno diskvalificira i predstavi kao krivac, a onda se od pravosudnog sistema očekuje da tu političku presudu naknadno potvrdi.
U komunističkoj Jugoslaviji etiketa je mogla glasiti "narodni neprijatelj", "reakcionar", "klasni neprijatelj" ili "informbirovac". U savremenoj političkoj retorici riječ je često mnogo jednostavnija: "kriminalac".
Razlika između tih sistema ogromna je i bilo bi neodgovorno zanemariti je. Ali razlika u institucionalnom okviru ne znači da treba ignorirati sličnost pojedinih političkih mehanizama. Jer i u jednom i u drugom slučaju etiketa može imati istu osnovnu funkciju: protivnika ne treba više pobijediti u argumentiranoj političkoj raspravi ako ga se prethodno može predstaviti kao moralno nelegitimnog, društveno opasnog ili kriminalnog.
Tu počinje problem.
Ne govorimo, dakle, o fizičkoj represiji. Govorimo o drugoj vrsti političkog nasilja: stigmatizaciji, javnom obilježavanju, uništavanju reputacije, medijskom presuđivanju i stvaranju uvjerenja da je neko kriv prije nego što je sud o njegovoj krivici išta rekao.
U demokratskom društvu upravo se tu mora povući jasna granica između legitimne političke kritike i politike javnog presuđivanja.
Skaka, Karić i problem riječi "kriminal"
Upravo zato slučaj Abdulaha Skake i Benjamine Karić predstavlja zanimljivu studiju političke retorike.
U aprilu 2022. godine tadašnja gradonačelnica Sarajeva i potpredsjednica SDP-a BiH Benjamina Karić govorila je pred Gradskim vijećem o izvještaju budžetskog inspektora koji se odnosio na rad njenog prethodnika Abdulaha Skake i prethodne gradske administracije.
Nije, međutim, ostala na formulacijama o mogućim nepravilnostima, indicijama ili pitanjima koja treba dodatno istražiti. Upotrijebila je znatno snažniji izraz: pred vijećnicima je rekla da je riječ o "čistom kriminalu", odnosno govorila o "nezakonju i kriminalu utvrđenom od strane organa".
Istina je da je u istom nastupu naglasila kako treba poštovati presumpciju nevinosti i princip da "niko nije kriv dok se suprotno ne dokaže". Upravo zbog toga njen istup postaje zanimljiviji, a ne manje problematičan.
Jer politički jezik ima posljedice čak i onda kada uz oštru kvalifikaciju formalno izgovorimo ogradu o presumpciji nevinosti.
Reći da je nešto "čisti kriminal", a potom dodati da niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno, nije nužno formalno pravno kršenje presumpcije nevinosti. Ali jeste ozbiljan problem političke komunikacije. Prva rečenica javnosti šalje poruku da je stvar suštinski riješena; druga ostavlja formalni izlaz.
A prosječan građanin ne pravi uvijek razliku između nalaza inspekcije, sumnje, krivične prijave, istrage, potvrđene optužnice, prvostepene presude i pravosnažne presude.
Kada političar kaže "čisti kriminal", poruka koju javnost često čuje nije: postoje indicije koje treba pravosudno provjeriti.
Poruka je: kriminal je već utvrđen; sada samo čekamo da institucije to formalno potvrde.
To je ogromna razlika.
Zanimljivo je da se izraz "čisti kriminal", prema pojedinim medijskim navodima, koristio i u ranijem političkom kontekstu, uključujući aferu "Agrokomerc". Taj slučaj dodatno pokazuje koliko snažna politička kvalifikacija može postati dio šireg procesa političke interpretacije i obračuna.
Ali ovdje nije presudno pitanje ko je prvi upotrijebio određenu formulaciju. Presudno je šta takva formulacija radi u demokratskom društvu.
Jer kada se pravna kvalifikacija izgovori prije pravnog postupka, granica između političke ocjene i presude počinje se brisati.
Ko može "utvrditi kriminal"?
Još je problematičnija formulacija da je "kriminal utvrđen od strane organa".
Koji organ može utvrditi kriminal?
Inspekcija može utvrditi nepravilnost. Revizor može utvrditi finansijske nedostatke. Kontrolni organ može utvrditi povredu propisa. Tužilaštvo može provesti istragu i, ako za to postoje zakonski uvjeti, podići optužnicu.
Ali krivičnu odgovornost za krivično djelo konačno utvrđuje sud.
To nije semantička sitnica. To je jedan od temelja vladavine prava.
Ako budžetski inspektor utvrdi da je određeni postupak bio nezakonit, iz toga automatski ne proizlazi da je određena osoba počinila krivično djelo. Između pojmova "nezakonito", "nepravilno", "sumnjivo", "krivično djelo", "optužen" i "kriv" postoji čitav pravni proces.
Politička retorika ne smije taj proces preskočiti.
Kada optužba postane presuda
Sličan obrazac vrijedi ispitati i u javnim istupima Bakira Hadžiomerovića, tadašnjeg direktora Javnog preduzeća Sarajevo, čije je imenovanje 2021. godine bilo predmet javnih i političkih kontroverzi, a koji je prethodno bio SDP-ov kandidat za člana Predsjedništva BiH.
Hadžiomerović je svoj javni identitet izgradio na istraživačkom novinarstvu i borbi protiv korupcije i kriminala. U intervjuu iz 2014. godine, u vrijeme pokušaja ulaska u visoku politiku i kandidature za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, govorio je o svom novinarskom radu kao načinu otkrivanja "lopovluka, kriminala, političke korupcije i nepotizma", naglašavajući i namjeru da javnosti prezentira dokumentaciju o navodnoj pljački i kriminalu.
To je legitimna i važna funkcija novinarstva.
Ali kada novinar postane političar, a potom i rukovodilac javnog preduzeća, standard mora ostati isti: dokazivanje nije isto što i optuživanje.
Upravo zato posebno su zanimljivi stenogrami sjednica Gradskog vijeća Grada Sarajeva iz 2023. godine.
Na sjednici održanoj 27. septembra 2023. godine direktor JP Sarajevo d.o.o. Hadžiomerović govorio je o jednoj transakciji koristeći formulaciju: "manipulativna transakcija, što je dokazano kao krivično djelo o čemu postoji krivična prijava koju je potpisala gradonačelnica".
Ova rečenica nije problematična zato što je nosilac javne funkcije, odnosno politički imenovani direktor javnog preduzeća iznio sumnju. Problem nastaje zato što je sumnja formulirana kao već dokazana činjenica.
Ako postoji krivična prijava, onda je upravo to razlog zbog kojeg tek treba utvrditi šta se dogodilo. Krivična prijava nije presuda niti dokaz da je krivično djelo počinjeno. Ona je podnesak kojim se nadležnom organu ukazuje na sumnju da je počinjeno krivično djelo.
Zato je konstrukcija "dokazano je krivično djelo, o čemu postoji krivična prijava" pravno i logički problematična.
Ako je krivično djelo već dokazano, čemu onda krivični postupak?
A ako postoji samo krivična prijava, na osnovu čega se tvrdi da je krivično djelo već dokazano?
U demokratskoj državi odgovor je jednostavan: krivično djelo ne dokazuje političar niti politički imenovani direktor javnog preduzeća.
Dokazi se izvode u odgovarajućem postupku, tužilaštvo procjenjuje postoji li osnov za krivično gonjenje, a sud, nakon provedenog postupka, odlučuje o krivici.
"Govorimo o kriminalu, ljudi" — a POSKOK kaže: nema krivičnog djela
Sličan problem, ali sada sa posebno važnim naknadnim epilogom, pojavljuje se i u slučaju "Vidikovac – Trebević". Predmet je formiran na osnovu krivične prijave koju je u decembru 2021. godine, uz dopunu u maju 2022. godine, podnijela tadašnja gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić protiv Abdulaha Skake i njegovih saradnika. Istragu je vodilo Federalno tužilaštvo FBiH – Posebni odjel za suzbijanje korupcije, organizovanog i međukantonalnog kriminala (POSKOK).
Na sjednici Gradskog vijeća Grada Sarajeva od 25. oktobra 2023. godine, direktor JP Sarajevo d.o.o. Bakir Hadžiomerović govorio je o pojedinim varijacionim nalozima koji su, prema njegovim riječima, plaćani iz sredstava javnog preduzeća, da bi na kraju zaključio: "...govorimo o kriminalu ljudi!"
Ta rečenica je, međutim, dobila sasvim drugačiji kontekst nakon što je nadležno tužilaštvo završilo svoj posao.
Nakon provedene istrage i sveobuhvatne analize prikupljenih dokaza, POSKOK je 25. augusta 2026. godine donio naredbu o obustavi istrage protiv Abdulaha Skake i ostalih osumnjičenih. Zaključeno je da djela koja su im bila stavljena na teret ne predstavljaju krivična djela. U obrazloženju naredbe navedeno je i da istragom nije utvrđeno kršenje zakona niti drugih propisa, kao ni imovinska šteta za Grad Sarajevo ili JP Sarajevo. Tužilaštvo je, između ostalog, ocijenilo da pojedini ključni nalazi vještaka nisu bili zasnovani na dokazima ili su bili pogrešni, dok za tvrdnju da je Skaka namjeravao spriječiti realizaciju projekta "Vidikovac" nisu pronađeni dokazi.
Ovdje više nije riječ samo o apstraktnoj raspravi o tome gdje prestaje politička kritika, a počinje političko presuđivanje. Imamo konkretan slučaj u kojem je politička retorika određeni događaj kvalificirala kao "kriminal", dok je nadležno tužilaštvo, nakon provedene istrage, zaključilo da nema elemenata krivičnih djela i da nije bilo kršenja zakona niti drugih propisa.
Upravo zato treba ponovo pogledati granicu između političke tvrdnje i pravnog zaključka.
Ako postoje dokazi o krivičnom djelu, njih treba dostaviti nadležnim institucijama. Ako postoji osnov sumnje, treba ga istražiti. Ako istraga pokaže da postoje zakonski uvjeti za krivično gonjenje, tužilaštvo treba postupati u skladu sa zakonom.
Ali nosilac javne funkcije nije sud.
On može reći: "Smatram da postoji osnov sumnje da je počinjeno krivično djelo."
To je politička ocjena koja ostavlja prostor institucijama da utvrde činjenice.
Kada, međutim, kaže: "Govorimo o kriminalu", on više ne govori jezikom sumnje. Govori jezikom zaključka.
A upravo je to suština problema o kojem ovaj tekst govori: političar, odnosno bilo koji nosilac javne funkcije, ima pravo ukazati na sumnju, zahtijevati istragu i tražiti odgovornost, ali nema pravo preuzeti ulogu tužilaštva i suda niti unaprijed utvrđivati da je počinjeno krivično djelo.
U slučaju "Vidikovac" posebno je važno što je ta granica naknadno jasno pokazana odlukom nadležnog tužilaštva. Politička kvalifikacija nije postala pravna činjenica samo zato što je bila izrečena sa govornice Gradskog vijeća, niti je krivična prijava sama po sebi mogla proizvesti zaključak da je kriminal već počinjen.
Jer upravo suprotno: krivična prijava otvara pitanje koje treba istražiti; ona ga ne zatvara.
A kada istraga bude završena i nadležno tužilaštvo zaključi da nema krivičnog djela, onda politička tvrdnja o "kriminalu" ostaje ono što je od početka i trebala biti — politička tvrdnja, a ne presuda.
Krivična prijava nije politička presuda
Još je znakovitija izjava Benjamine Karić sa sjednice Gradskog vijeća od 25. oktobra 2023. godine:
"Uredu, ispunili smo misiju, podnijeli smo krivične prijave!"
Ovdje se otvara političko pitanje koje je šire od same krivične prijave: šta je bila "misija" političke vlasti?
Ako je "misija" političke vlasti bila da utvrđene nepravilnosti prijavi nadležnim institucijama, onda je riječ o potpuno legitimnom poslu vlasti.
Ali ako se "misija" pretvara u političko proglašavanje protivnika kriminalcem, a zatim se od pravosuđa očekuje da potvrdi političku kvalifikaciju, onda govorimo o sasvim drugoj stvari.
Posao političke vlasti nije da presuđuje.
Njena je obaveza da upravlja, donosi propise, kontroliše javne institucije i, kada postoje osnovi sumnje, slučaj proslijedi nadležnim organima.
Nakon toga mora stati.
Tu počinje posao tužilaštva.
A poslije tužilaštva posao suda.
U tome i jeste jedna od ključnih razlika između pravne države i političkog sistema u kojem vlast pokušava objediniti sve faze odlučivanja.
U demokratskoj državi postoje tri različite stvari: politički sud, javni sud i pravosudni sud. Političar može dati političku ocjenu. Novinar može istraživati. Javnost može formirati mišljenje. Tužilaštvo može provoditi istragu i podizati optužnicu kada za to postoje zakonski uvjeti.
Ali krivičnu odgovornost utvrđuje samo i isključivo sud.
Ako političar svojim autoritetom javnosti saopći da je neko počinio "čisti kriminal", postoji opasnost da politička ocjena počne funkcionirati kao presuda.
Stevanović i granica između politike i pravosuđa
Još zanimljiviji je nastup gradskog vijećnika Dragana Stevanovića, također iz SDP-a, na istoj sjednici.
Stevanović je rekao da se u vezi s istim slučajem konsultovao sa "2–3 sudije, općinskog i kantonalnog suda".
Samo po sebi, to nije dokaz da je izvršen nedopušten pritisak na pravosuđe. Bilo bi neodgovorno iz jedne izjave izvesti takav zaključak.
Ali sama činjenica koju je političar javno iznio otvara legitimno pitanje o granici između politike i pravosuđa.
Zašto politički funkcioner razgovara s aktivnim sudijama o predmetu koji je politički izrazito osjetljiv? Jesu li to bile opće pravne konsultacije ili razgovori o konkretnom predmetu, konkretnim osobama i mogućem ishodu?
Bez dodatnih dokaza ne treba tvrditi da je Stevanović vršio pritisak. Ali upravo zato što je sam otvorio temu konsultacija sa sudijama, javnost ima pravo tražiti objašnjenje gdje je povučena granica između legitimne pravne konsultacije i nedopuštenog političkog utjecaja.
Nezavisnost pravosuđa ne podrazumijeva samo odsustvo formalnog naređenja sudiji.
Ona podrazumijeva i političku kulturu u kojoj političari razumiju da sudije nisu produžena ruka vlasti, niti institucija kojoj se unaprijed objašnjava kakav bi ishod politički poželjnog predmeta trebao biti.
"Neovlašteno" prije suda
Stevanović je zatim upotrijebio još jednu značajnu formulaciju:
"činjenica je da su neovlašteno, znači neovlašteno situacije potpisivali službenici Gradske uprave i zbog toga postoji krivična prijava".
Ponovo se pojavljuje isti obrazac.
Riječ "neovlašteno" može predstavljati pravno relevantan zaključak koji zahtijeva utvrđivanje činjenica, nadležnosti, ovlaštenja i pravnog osnova.
Političar može tvrditi da smatra kako neko nije imao ovlaštenje. Ali kada kaže "činjenica je da su neovlašteno potpisivali", politička procjena više nije predstavljena kao sumnja. Predstavlja se kao činjenica, a zatim se ta "činjenica" koristi kao osnova za zaključak o mogućem krivičnom djelu.
Ponovo se preskaču koraci:
politička tvrdnja → pravni zaključak → krivična kvalifikacija.
A između političke tvrdnje i krivične odgovornosti nalazi se pravosudni postupak.
"Počinjen kriminal što smo rekli"
Još eksplicitnija je Stevanovićeva rečenica:
"Je li racionalnije prihvatiti da je počinjen kriminal što smo rekli i poslali tužilaštvu zbog čega se danas i sudi bivšem gradonačelniku?"
Formulacija "počinjeni kriminal što smo rekli i poslali tužilaštvu" sugerira da je činjenica o počinjenom kriminalu već politički utvrđena, dok je tužilaštvo samo sljedeća stanica.
Ali tužilaštvo nije poštar koji političku presudu nosi do suda.
Tužilaštvo treba samostalno ocijeniti postoje li osnovi sumnje, provesti istragu i odlučiti hoće li podići optužnicu. Sud tek nakon provedenog postupka odlučuje o krivici.
Zato izraz "počinjen kriminal što smo rekli" nije tek nespretna politička formulacija. On pokazuje nešto mnogo važnije: pokušaj da se politička tvrdnja predstavi kao prethodno utvrđena činjenica, a pravosudni postupak kao naknadna formalizacija već donesenog političkog zaključka.
Od pravne kvalifikacije do moralne stigme
Stevanović je na istoj sjednici izgovorio i posebno oštru formulaciju:
"činjenica što jedan bezobrazan, pokvaren ili kriminaliziran može da napravi, da 100 pametnih iza toga teško može da popravi..."
Ovdje više nije riječ samo o pravnoj kvalifikaciji.
Ovo je moralna karakterizacija osobe: "bezobrazan", "pokvaren", "kriminaliziran".
I upravo na toj tački historijska paralela s komunističkom političkom kulturom postaje najzanimljivija.
Ne zato što je današnji sistem isti kao komunistički. Nije.
Ne zato što su današnje institucije iste kao institucije jednopartijske države. Nisu.
Nego zato što je mehanizam delegitimizacije političkog protivnika u određenoj mjeri prepoznatljiv.
Komunistički režim protivnika je najprije politički definirao kao neprijatelja. Savremeni politički populizam protivnika može najprije moralno definirati kao pokvarenog, nepoštenog ili kriminalnog.
U oba slučaja javnosti se ne nudi otvoreno pitanje: šta se zaista dogodilo?
Nudi joj se gotov odgovor:
Znamo ko je kriv.
A kada javnost jednom prihvati takvu pretpostavku, sve što dolazi poslije nje počinje se tumačiti kroz nju.
Najopasnija riječ: "činjenica"
U svim ovim primjerima jedna riječ posebno zaslužuje pažnju: "činjenica".
"Činjenica je da je počinjen kriminal."
"Činjenica je da su neovlašteno potpisivali."
"Dokazano je krivično djelo."
To su formulacije koje zatvaraju prostor za sumnju.
One više ne govore: ispitat ćemo.
One govore: utvrdili smo.
A kada političar kaže "utvrdili smo", odmah se postavlja pitanje: ko je "mi"?
Gradonačelnica? Gradsko vijeće? Politička stranka? Inspekcija? Tužilaštvo? Sud?
Jer svaki od tih aktera ima potpuno različitu nadležnost.
U demokratskom društvu nije problem u tome što vlast istražuje vlastite institucije, ukazuje na nepravilnosti ili podnosi krivične prijave. Problem nastaje kada politička vlast počne govoriti jezikom institucije koja joj ne pripada.
Kada mediji dovrše političku presudu
Još veći problem nastaje kada politička i medijska poruka počnu funkcionirati kao jedan sistem.
Političar iznese optužbu. Portal je objavi u naslovu. Drugi portal je prenese. Treći napravi komentar. Društvene mreže ponove. Nakon nekoliko dana gotovo niko više ne govori "navodi protiv njega". Svi govore: "on je kriminalac".
Tako nastaje ono što možemo nazvati medijskim presuđivanjem.
Za prepoznavanje tog obrasca nije potrebno dokazivati postojanje formalne zavjere. Dovoljno je pogledati jezik: "kriminal", "lopovluk", "afera", "hobotnica", "skandal", "korupcija", "uhvaćen", "razotkriven".
Takvi izrazi proizvode osjećaj da je postupak već završen.
A ponekad postupak još nije ni počeo.
Mediji, naravno, imaju pravo istraživati i oštro kritikovati vlast. Novinarstvo nije tu da štiti političare od neugodnih pitanja. Naprotiv, njegova je dužnost da postavlja pitanja koja vlast ne želi čuti.
Ali postoji fundamentalna razlika između istraživačkog novinarstva i medijskog presuđivanja.
Ako političarar kaže: "Postoje sumnje u nezakonitost", a naslov postane "Otkriven kriminal", medij više ne prenosi samo informaciju. On je transformira.
Ako političar kaže: "Podnesena je krivična prijava", a naslov postane "X počinio kriminal", napravljena je još veća transformacija.
Ako tužilaštvo pokrene istragu, u javnosti se može stvoriti dojam: "Uhvaćen je." Ako tužilaštvo kaže: "Čeka se tužilačka odluka", medijski naslov lako postaje: "Čeka se optužnica." Tako se i sama istraga počinje predstavljati kao dokaz krivice, a proces koji tek treba utvrditi postoji li uopće dovoljno osnova za optužnicu u javnosti se pretvara u gotovo izvjesnu presudu.
A ako tužilaštvo obustavi istragu ili sud oslobodi osobu, vijest često dobije neuporedivo manje prostora.
Tu nastaje asimetrija političkog i medijskog linča:
optužba je eksplozija, a oslobađanje fusnota.
Upravo zato medijska odgovornost nije ništa manje važna od političke.
Pritisak na pravosuđe ne mora biti naredba
Ovdje treba biti posebno precizan.
Politički pritisak na pravosuđe ne mora izgledati kao telefonski poziv: "Osudi tog čovjeka."
Može biti mnogo suptilniji.
Političar mjesecima govori da je neko kriminalac. Mediji bliski određenoj političkoj strukturi ponavljaju istu tvrdnju. Političar govori da "institucije moraju reagirati". Protiv osobe se podnese krivična prijava. Javnost počinje očekivati optužnicu.
Tužitelji i sudije tada znaju da svaki drugačiji ishod može biti dočekan kao "zaštita kriminala", "politička korupcija" ili "dokaz da institucije ne rade".
Ne mora postojati formalna naredba da bi se stvorilo neformalno okruženje pritiska.
Zato nezavisnost pravosuđa nije samo pitanje formalne slobode sudije. Ona je i pitanje političke kulture koja mora prihvatiti mogućnost da pravosuđe donese odluku potpuno suprotnu političkim očekivanjima.
Pravi test demokratije dolazi kada sud kaže: "Niste u pravu"
Pravi test nije trenutak u kojem tužilaštvo ili sud potvrde ono što je političar već rekao.
Pravi test dolazi onda kada institucija kaže suprotno.
Šta se događa kada tužilaštvo obustavi istragu?
Šta se događa kada kaže da nema dovoljno dokaza?
Šta kada zaključi da određeno ponašanje nije krivično djelo?
Šta kada sud kaže da krivica nije dokazana?
I šta kada sud oslobodi optuženog?
U demokratskoj političkoj kulturi odgovor bi morao biti jednostavan: poštujemo odluku institucije, čak i kada se s njom ne slažemo.
