ZDK odobrio 2,38 miliona KM podrške registrovanim farmama goveda
Početna/Politika/Kolumna
Kolumna

Raspada li se Evropska unija?

politicki.ba

Blok 27 država pod sve je jačim udarima ugrožavanja vladavine prava. Trend je posebno izražen u novim članicama koje su došle iz nekadašnjeg "sovjetskog bloka" i dovodi u pitanje dalji proces širenja Unije.

Piše: Dr. Adnan Mahmutović


Evropska unija više nema 28 država članica i vrlo je neizvjesno da li će, i kada neka nova država biti primljena u članstvo.

Za to vrijeme svijet  se suočava sa raznim krizama koje ne zaobilaze ni Evropsku uniju.

Jedna od njih je erozija vladavine prava.

U fokusu interesovanja su trenutno Mađarska i Poljska.

Međutim, manjkavosti vladavine prava su u različitim formama i stepenima prisutne i u drugim državama članicama: Češkoj, Slovačkoj, Rumuniji, Bugarskoj.

Ozbiljne reperkusije

Ovo može imati vrlo ozbiljne reperkusije na funkcioniranje i samu budućnost Evropske unije.

Mogu li lideri EU staviti situaciju pod kontrolu i koliko je ova situacija zaista opasna po projekat evropskog ujedinjenja?

Na prvu, postoji zajednička poveznica između Brexita i erozije vladavine prava.

Ona se sastoji u tome što lideri zemalja članica, kada su prije više od deset godina dogovarali odredbe Lisabonskog ugovora, nisu ozbiljno razmotrili sve detalje u vezi sa članom 50 (Izlazna klauzula) i 7. (zaštita osnovnih vrijednosti EU).

Zašto?

Zato što niko ko je tada sjedio za pregovaračkim stolom nije ni slutio da će ta dva člana ikada biti primjenjena.

Evropska unija je u trogodišnjem naguravanju sa Ujedinjenim Kraljevstvom već platila ceh takvoj nepromišljenosti. Međutim, sprema li se potpuni krah Evropske unije zbog nepoštivanja fundamentalnih vrijednosti na kojima se ona zasniva?

Za sada vidimo da je erozija vladavine prava zahvatila zemlje centralne i istočne Evrope. Ove zemlje su dugo, nakon Drugog svjetskog rata, egzistirale pod tuđom upravljačkom palicom lišene nacionalnog suverenita.

Da li su prebrzo, nedovoljno iskusivši sve blagodati punog nacionalnog suvereniteta, tj. nespremne ušle u ovaj novi supranacionalni aranžman?

Pretpostavka o tome da zbog ekonomskog hendikepa njihov institucionalni i politički razvoj neće biti kontradiktoran temeljnim vrijednostima EU je, očigledno, bila pogrešna.

Također, sad već vidimo da je pogrešno bilo vjerovati i to da je komunistička vladavina relativno trajno imunizirala države centralne i istočne Evrope na sve viruse autokratskog vladanja.

U ovom članku nastojat ćemo ukratko razmotriti pitanja vladavine prava kao fundamentalne vrijednosti na kojoj se zasniva EU i osipanja njenog punog kapaciteta u pojedinim državama članicama.

Prije svega, trebamo znati da je vladavina prava samo jedan od fundamentalnih principa na kojima se zasniva moderno demokratsko društvo. Znači vladavina prava sama po sebi nije dovoljna.

Druga dva gradivna elementa koja su ovdje važna su osnovna ljudska prava i demokratija. Ovo je tronožac svake moderne demokratske države danas. I samo na ovom tronošcu ona je moguća. Bilo koji drugi tip tronošca neće doprinijeti jačanju takve države.

Međusobna ravnoteža

Ovdje je važno naglasiti da ova tri fundamentalna elementa moraju sinergično ko-egzistirati, tj. biti u harmoničnom odnosu međusobnog uvažavanja i ravnoteže. 

Ni jedan od ova tri elementa se ne smije koristiti kao argument protiv drugog. Svaka instrumentalizacija jednog elementa na uštrb drugog dovodi do slabljenja demokratskog uređenja.

Na primjer, instrumentalizacija demokratije protiv vladavine prava će postepeno dovesti do toga da će vladavina prava prerasti u vladavinu nad pravom. To znači da će pravni sistem postati igračka u rukama  moćnih političara. Institucije će svoje nadležnosti izvršavati u skladu sa pozitivnim pravom ne ulazeći u njegov kvalitativni sadržaj.

Dobar primjer ovakvog režima je Hitlerova Njemačka.

Sa druge strane, vladavina prava počiva na nekim skalama vrijednosti i metapravnim principima, tj. vladavina prava uzima u obzir karakter pozitivnog prava. Pozitivno pravo može da bude nepravedno, diskriminatorno i represivno. Vladavina prava u odnosu na vladavinu nad pravom iskazuje svoju opredijeljenost ka poštivanju demokratije, ljudskih prava i fundamentalnih sloboda itd.

Također, vladavina prava se ne može koristiti kao izgovor ili argument protiv demokratije i osnovnih ljudskih prava.

Na primjer ako bi smo kazali da se pripadnici manjina ne mogu kandidirati na izborima za određene pozicije zato što takva situacija nije predviđena ustavom i zakonom. To je jasan primjer instrumentalizacije vladavine prava u odnosu na demokratiju i osnovna ljudska prava.

Najveća opasnost za osiguranje vladavine prava jesu nekompetentni i korumpirani vladini zvaničnici. Umjesto da se bave pitanjima od suštinskog značaja za građane kao što su; izazovi zdravstvene, ekološke, i ekonomske  prirode, ili generalno tehnološki napredak, odnosno izazov Četvrte industrijske revolucije, oni podgrijavaju mase idejama o neo-nacionalizmu, anti-globalizaciji, islamofobiji, euroskepticizmu. Dakle, sporednim pitanjima.

Također, jedno od pitanja kojim se bave  danas su drugi izbori. Drugi izbori postaju puno važniji od ovih koji su već osvojeni. Na taj način izborna kampanja traje u kontinuitetu. Osnovni cilj permanentne izborne kampanje je da značajno smanji i ograniči rizik od gubljenja narednih izbora. Zanimljivo je da je 2012. godine vlada Viktora Orbana usvojila amandmane na Izborni zakon Mađarske koji favorizuju poziciju njegove partije Fidesz.

Stručnjaci procjenjuju da će zbog ovih intervencija biti skoro nemoguće da opozicione partije osvoje Opće izbore koji će se održati 2022. godine.

Ovdje su posebno zanimljivi odnosi među političkim partijama.

Na sceni vidimo jedan novi nadrealni fenomen političkih odnosa: pozicija kritizira opoziciju više nego opozicija poziciju.  Također, odnosi “pozicija-opozicija” su sve manje zasnovani na principu zdravog rivaliteta  političkih oponenata.

Sve je veći broj država u kojima se politički subjekti u međusobnim odnosima doživljavaju kao politički neprijatelji. Demokratija može opstati samo ako se politički oponenti prihvate kao takvi, dakle kao oponenti, a nikako kao politički neprijatelji.

Sve više korupcije

Jedna od pojava u društvo koja nagriza vladavinu prava jeste svakako korupcija. Usprkos nekim pozitivnim pomacima, efikasnost istražnih radnji, te procesuiranja za djela korupcije je još uvijek veliki izazov za Mađarsku, Bugarsku i Rumuniju. Sloboda medija je također sve veći problem. U 2011. godini vlada Viktora Orbana donijela je Zakon o medijima kojim se vladi značajno proširuju ovlasti u području slobode medije.

Međutim, najvažniji pokazatelj erozije vladavine prava jeste pokušaj stavljanja pod kontrolu pravosuđa ili pravosudnog sistema.

Nezavisan pravosudni sistem, osiguravajući da niko nije iznad zakona, predstavlja garant vladavine prava.

Različiti su modaliteti koji se koriste u napadu na pravosuđe.

Jedan od načina jeste da se isključi ili značajno reducira mogućost sudske kontrole pravnih akata.

Drugi način je da se pravosuđe politički instrumentalizira, tj. da se stave pod kontrolu upravljački elementi pravosudnog sistema. Ne tako rijetko predmet različitih napada su i sudije koje se u javnom diskursu portretiraju kao koruptivni, ili pak kao eksponenti pojedinih političkih partija. Pritisak na pravosuđe ima za cilj zastrašivane sudija i njihovo stavljanje pod kontrolu. Njihove se odluke u javnosti tumače kao štetne ili neprijateljske, usmjerene protiv određene etničke grupe ili političke partije čime se želi isprovocirati nepovjerenje građana u rad pravosuđa i sudija.

Pitanje nezavisnosti pravosuđa je danas problematično naročito u Mađarskoj i Poljskoj zbog čega je Evropska komisija, prije nekoliko godina, pokrenula određene postupke u skladu sa članom 7 (1) Ugovora o EU.

Interesantno je spomenuti da je Poljska od 2015. godine pa do danas usvojila čak 13 zakona kako bi potkopala nezavisnost pravosudnog sistema.

Ukoliko ovi napadi uspiju u svom nastojanju da uspostave političko pravosuđe to bi značilo da je nepovratno izgubljena bitka za vladavinu prava. Sasvim je logično očekivati da se onda pojave autoritarni režimi i sistematsko kršenje fundamentalnih vrijednosti Evropske unije. 

Ukoliko se izgubi bitka za nezavisno pravosuđe i vladavinu prava to može imati direktnog odraza na funkcioniranje i budućnost EU.

Naime, EU i njeno jedinstveno tržište funkcioniraju na osnovi  jedinstvene primjene prava EU. Ovaj proces se čini kompliciranim obzirom da su neki instrumenti sekundarnog zakonodavstva direktno primjenjivi, a drugi to nisu. Direktive, na primjer se moraju pretočiti u nacionalno zakonodavstvo država članica. Ključnu ulogu u tome imaju sudovi država članica koji se tada pojavljuju u ulozi evropskog suda jer osiguravaju uniformnu primjenu prava EU.

U slučaju da sudija u državi članici nije siguran u pogledu da li je konkretna implementacija u cijelosti ispravna na raspolaganju je instrument predhodnog postupka koji se pokreće prema Evropskom sudu pravde.

Provedba normi

Evropski sud pravde koji je pozvan da intervenira rješavajući pitanje implementacije prava EU na nacionalnom nivou država članica pojavljuje se u ulozi nacionalnog suda.

Ovo je vrlo zanimljiva dinamika odnosa između pravosuđa država članica i EU koja osigurava jedinstvenu primjenu prava Unije.

U slučaju da je ova dinamika na bilo koji način poremećena to može imati odraza na funkcioniranje EU i njenog jedinstvenog unutrašnjeg tržišta.

Na primjer, ukoliko nacionalni sudovi pod pritiskom vlade prekinu koristiti instrument prethodnog postupka jedinstvena primjena prava EU u državama članicama će biti dovedena u pitanje. Problem koji se ovdje nedavno pojavio u nekim državama članicama jeste neefikasnost jedinstvene implementacije zakona o zviždačima u skladu sa Direktivom 2019/1937 o zaštiti osoba koje prijavljuju povrede prava Unije u oblastima zaštite potrošača, finansijskog interesa i okoliša.

Dugoročno gledano, ovo može kreirati pravne barijere i ugroziti unutarnje tržište jer će se pravila u državama članicama i njihova implementacija tada razlikovati.

U slučaju da se jedinstvena primjena prava EU više ne može garantirati u državama članicama pitanje, ne za milion dolara, nego ovaj puta za milion eura bi bilo: kako onda sama EU može opstati, pogotovo u kapacitetu koji danas posjeduje. 

 Autor je doktor pravnih nauka i profesor Međunarodnog i komparativnog prava na Prince Mohammad Bin Fahd University, Kraljevina Saudijska Arabija

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.

Raspada li se Evropska unija? | Politički.ba