Prolazi nam život u bezveznim tlapnjama

U ovih 30 godina izvještavanja iz različitih dijelova svijeta jedino što pamtim su djeca.

Piše: Mirjana Hrga

Moj otac kaže – „Prije bi hladno željezo savio nego čovjeka uvjerio u ono u što on ne želi vjerovati…“ U što razuman čovjek može vjerovati? Samo u činjenice. Ali što su činjenice za svakoga od nas? Što su činjenice za Srbe, što za Bošnjake, što za Hrvate? I tu priča počinje.

Isto gledamo, različitim očima, uma zamućenog emocijama, prkosom ali neoprostivo prečesto i interesima. I nismo izuzetak, jer tako je i na Bliskom Istoku i na trulom Zapadu i na jadnom Jugu, pa i na razvijenom Sjeveru.

U ovih 30 godina izvještavanja iz različitih dijelova svijeta jedino što pamtim su djeca. Ona su ogledalo naših pogrešaka i naše nečiste savjesti zbog onog što smo učinili ili pak propustili učiniti.

Bio to dječak u Ateni ili njegov vršnjak u Gazi, nema nikakve bitne razlike. Ukrali smo im djetinjstvo. Samo su im se oči smijale, dok je njihova dječačka prigušenost posve jasno odavala da iako nisu do kraja razumjeli jasno su osjećali patnju koja je zbog političke pohlepe i gluposti zadesila njihove obitelji i upropastila generacije.

Dječak u Gazi nikada nije vidio ništa preko zida. Možete li zamisliti da nikada niste otišli desetak kilometara dalje od svojeg dvorišta? Da, on se rodio opkoljen visokim zidom. Stasava opkoljen. Ne zna kako to izgleda tamo vani. Divno i milo dijete, sretno da vidi stranca koji rijetko navrati u logor osuđen na samoću, kao da se nada čudu, sramežljivo se priklonio uz mene da se uslikamo. Srce mi se paralo. Nisam stigla tugovati jer malo kasnije bačeni su leci u kojima nam najavljuju napad izraelskih zračnih snaga. Kažu da Hamas radi probleme, pa će onda ako baš moraju i dječaku kuću srušiti. Nije njihov problem.

Na sirijsko-libanonskoj granici, nakon povratka iz Sirije u koju sam ilegalno ušla s pripadnicima Al Nusre, dolazim pod šator borca iste te grupacije. Njegova supruga kuha nam kavu. Ne znam ni danas odakle joj ta kava u toj neopisivoj neimaštini…Odakle im snaga za gostoprimstvo i ljubaznost koju nisam doživjela niti u imućnim kućama „civiliziranih“ ljudi? Sjedimo na prašnjavom podu. Prelijepa djeca dolaze se pristojno pozdraviti. Jedna majušna djevojčica sjedi na starom pladnju za kavu i pruža mi ručice. Unatoč neizrecivom siromaštvu i jadu izgledaju kao obitelj puna ljubavi i razumijevanja. Pitam smijem li je primiti, otac me pita želim li je kupiti.

Trebalo mi je vrijeme da se saberem. Na kraju nije bilo teško shvatiti da bi tako njoj kupio priliku za normalan život, a preostalo petero djece prehranio barem tu godinu koliko god ih to kao roditelje ubilo.

U Grčkoj u vrijeme ekonomske krize udarna je vijest što traži Europska banka, što MMF, što Angela Merkel ali koga je točno bilo briga za dječaka koji je rođen u središtu Atene, u dobrostojećoj menadžerskoj obitelji. Otac je radio za banku, jednu od onih koja je presudila njihovoj prilici za normalan život. Majka je imala dućan sa skupom brendiranom odjećom u srcu Atene. Srela sam ih u pravoslavnoj crkvi u redu za hranu. Odskakali su odjećom i držanjem. Samo je to ostalo. Uklapali su se s ostalima tugom u očima.

Srce mi se slamalo nad djecom. Pitala sam se što bi nam rekli da znaju što smo im učinili u ime nafte, moći, zlobe, pohlepe, vlastitih kompleksa i predrasuda. Mogla sam danas pisati o Crnoj Gori. O odnosima između Hrvatske i Bosne i Hercegovine. O Trumpu. O Izraelu. O Ukrajini kao jednoj od najnevjerojatnijih političkih priča. Sve sam to pratila. Dobro poznajem aktere i navike. Još su živi i aktivni. I zato što se ne nadam ničemu boljem, pišem ovaj tekst s bačenim novinarskim kopljem u grmlje, o onome jedinom što vrijedi. O djeci, o nadi da će nas uspjeti pobijediti na duge staze jer neki procesi mogu biti riješeni izgleda isključivo biološkim putem.

Prolazi nam život u bezveznim tlapnjama u kojima posve nevažni tipovi dobivaju na važnosti samo zbog toga što ih pristajemo doživljavati. Vidjela sam ih i s one strane. Najčešće teški bezveznjaci bez stila, časti i pameti. Žalosti me samo jedna pomisao – kakvi smo to onda mi kada su oni takvi? Nadam se da će patnja ovoj djeci pomoći da budu bolji ljudi od nas.