Moj
otac kaže – „Prije bi hladno željezo savio nego čovjeka uvjerio u ono u što on
ne želi vjerovati…“ U što razuman čovjek
može vjerovati? Samo u činjenice. Ali što su činjenice za svakoga od nas? Što
su činjenice za Srbe, što za Bošnjake, što za Hrvate? I tu priča počinje.
Isto gledamo, različitim očima, uma zamućenog emocijama, prkosom ali neoprostivo prečesto i interesima. I nismo izuzetak, jer tako je i na Bliskom Istoku i na trulom Zapadu i na jadnom Jugu, pa i na razvijenom Sjeveru.
U
ovih 30 godina izvještavanja iz različitih dijelova svijeta jedino što pamtim
su djeca. Ona su ogledalo naših pogrešaka i naše nečiste savjesti zbog onog što
smo učinili ili pak propustili učiniti.
Bio
to dječak u Ateni ili njegov vršnjak u Gazi, nema nikakve bitne razlike. Ukrali
smo im djetinjstvo. Samo su im se oči smijale, dok je njihova dječačka
prigušenost posve jasno odavala da iako nisu do kraja razumjeli jasno su
osjećali patnju koja je zbog političke pohlepe i gluposti zadesila njihove
obitelji i upropastila generacije.
Dječak u Gazi nikada nije vidio ništa preko zida. Možete li zamisliti da nikada niste otišli desetak kilometara dalje od svojeg dvorišta? Da, on se rodio opkoljen visokim zidom. Stasava opkoljen. Ne zna kako to izgleda tamo vani. Divno i milo dijete, sretno da vidi stranca koji rijetko navrati u logor osuđen na samoću, kao da se nada čudu, sramežljivo se priklonio uz mene da se uslikamo. Srce mi se paralo. Nisam stigla tugovati jer malo kasnije bačeni su leci u kojima nam najavljuju napad izraelskih zračnih snaga. Kažu da Hamas radi probleme, pa će onda ako baš moraju i dječaku kuću srušiti. Nije njihov problem.
