U ovih 30 godina izvještavanja iz različitih dijelova svijeta jedino što pamtim su djeca.
Piše: Mirjana Hrga
Moj
otac kaže – „Prije bi hladno željezo savio nego čovjeka uvjerio u ono u što on
ne želi vjerovati…“ U što razuman čovjek
može vjerovati? Samo u činjenice. Ali što su činjenice za svakoga od nas? Što
su činjenice za Srbe, što za Bošnjake, što za Hrvate? I tu priča počinje.
Isto
gledamo, različitim očima, uma zamućenog emocijama, prkosom ali neoprostivo prečesto
i interesima. I nismo izuzetak, jer tako je i na Bliskom Istoku i na trulom
Zapadu i na jadnom Jugu, pa i na razvijenom Sjeveru.

U
ovih 30 godina izvještavanja iz različitih dijelova svijeta jedino što pamtim
su djeca. Ona su ogledalo naših pogrešaka i naše nečiste savjesti zbog onog što
smo učinili ili pak propustili učiniti.
Bio
to dječak u Ateni ili njegov vršnjak u Gazi, nema nikakve bitne razlike. Ukrali
smo im djetinjstvo. Samo su im se oči smijale, dok je njihova dječačka
prigušenost posve jasno odavala da iako nisu do kraja razumjeli jasno su
osjećali patnju koja je zbog političke pohlepe i gluposti zadesila njihove
obitelji i upropastila generacije.
Dječak
u Gazi nikada nije vidio ništa preko zida. Možete li zamisliti da nikada niste
otišli desetak kilometara dalje od svojeg dvorišta? Da, on se rodio opkoljen visokim zidom. Stasava opkoljen. Ne
zna kako to izgleda tamo vani. Divno i milo dijete, sretno da vidi stranca koji
rijetko navrati u logor osuđen na samoću, kao da se nada čudu, sramežljivo se
priklonio uz mene da se uslikamo. Srce mi se paralo. Nisam stigla tugovati jer
malo kasnije bačeni su leci u kojima nam najavljuju napad izraelskih zračnih
snaga. Kažu da Hamas radi probleme, pa će onda ako baš moraju i dječaku kuću
srušiti. Nije njihov problem.

Na
sirijsko-libanonskoj granici, nakon povratka iz Sirije u koju sam ilegalno ušla
s pripadnicima Al Nusre, dolazim pod šator borca iste te grupacije. Njegova
supruga kuha nam kavu. Ne znam ni danas odakle joj ta kava u toj neopisivoj neimaštini…Odakle
im snaga za gostoprimstvo i ljubaznost koju nisam doživjela niti u imućnim
kućama „civiliziranih“ ljudi? Sjedimo na prašnjavom podu. Prelijepa djeca
dolaze se pristojno pozdraviti. Jedna majušna djevojčica sjedi na starom pladnju
za kavu i pruža mi ručice. Unatoč neizrecivom siromaštvu i jadu izgledaju kao
obitelj puna ljubavi i razumijevanja. Pitam smijem li je primiti, otac me pita
želim li je kupiti.
Trebalo
mi je vrijeme da se saberem. Na kraju nije bilo teško shvatiti da bi tako njoj
kupio priliku za normalan život, a preostalo petero djece prehranio barem tu
godinu koliko god ih to kao roditelje ubilo.
U
Grčkoj u vrijeme ekonomske krize udarna je vijest što traži Europska banka, što
MMF, što Angela Merkel ali koga je točno bilo briga za dječaka koji je rođen u
središtu Atene, u dobrostojećoj menadžerskoj obitelji. Otac je radio za banku,
jednu od onih koja je presudila njihovoj prilici za normalan život. Majka je
imala dućan sa skupom brendiranom odjećom u srcu Atene. Srela sam ih u pravoslavnoj
crkvi u redu za hranu. Odskakali su odjećom i držanjem. Samo je to ostalo. Uklapali
su se s ostalima tugom u očima.

Srce
mi se slamalo nad djecom. Pitala sam se što bi nam rekli da znaju što smo im
učinili u ime nafte, moći, zlobe, pohlepe, vlastitih kompleksa i predrasuda.
Mogla sam danas pisati o Crnoj Gori. O odnosima između Hrvatske i Bosne i
Hercegovine. O Trumpu. O Izraelu. O Ukrajini kao jednoj od najnevjerojatnijih
političkih priča. Sve sam to pratila. Dobro poznajem aktere i navike. Još su
živi i aktivni. I zato što se ne nadam ničemu boljem, pišem ovaj tekst s
bačenim novinarskim kopljem u grmlje, o onome jedinom što vrijedi. O djeci, o
nadi da će nas uspjeti pobijediti na duge staze jer neki procesi mogu biti
riješeni izgleda isključivo biološkim putem.
Prolazi
nam život u bezveznim tlapnjama u kojima posve nevažni tipovi dobivaju na
važnosti samo zbog toga što ih pristajemo doživljavati. Vidjela sam ih i s one
strane. Najčešće teški bezveznjaci bez stila, časti i pameti. Žalosti me samo
jedna pomisao – kakvi smo to onda mi kada su oni takvi? Nadam se da će patnja
ovoj djeci pomoći da budu bolji ljudi od nas.