Piše: Janusz Bugajski
Vidljivo je sve veće razočaranje politikom američke administracije na Zapadnom Balkanu. Nakon izbora Joea Bidena u novembru 2020. preovladavao je osjećaj da će se preostali problemi i sukobi brzo riješiti i da će se regija suočiti s pozitivnijom budućnošću, uključujući jasniju mapu puta prema članstvu u EU-u. Umjesto toga, sada se čini da su regiju otele etno-nacionalističke snage koje se predstavljaju kao demokratske, a Washington je ili podlegao njihovoj agendi ili je ometen gorućim globalnim krizama.
Frustracija u Washingtonu i Bruxellesu također raste već nekoliko godina zbog neriješenih problema u regiji. Dvije decenije nakon jugoslavenskih ratova, Bosna i Hercegovina je i dalje duboko podijeljena i institucionalno nefunkcionalna, Srbija nije priznala državnost Kosova, a Crna Gora se suočava s velikim izazovom za svoju nezavisnost. Predloženi su različiti planovi za rješavanje nadolazećih nesuglasica, uključujući razmjenu teritorija i prilagodbu granica kako bi se izgradile etnički homogenije države, ali bez ikakvog uspjeha usred straha da bi to moglo ubrzati nove oružane sukobe.
Unatoč tome, razvoj događaja tokom prošle godine ukazuje na to da su Washington i Bruxelles možda osmislili nacrt za novo regionalno rješenje. Navodni plan temelji se na premisi da su srž problema nesuglasice između Srba i Albanaca, s Hrvatima kao trećim velikim regionalnim igračem. Ako se ove nesuglasice uspiju riješiti, onda će zapadni Balkan očito svjedočiti produženom razdoblju mira i stabilnosti. Umjesto promjena granica, podjela i teritorijalnih apsorpcija, cilj je tripartitna podjela regionalnog utjecaja koja bi evidentno zadovoljila Beograd, Zagreb i Tiranu.
Brojne zapadne inicijative tokom prošle godine potvrđuju da takav plan postoji. To uključuje izborne promjene u Bosni i Hercegovini koje favoriziraju hrvatske nacionaliste, planirano stvaranje zajednice srpskih općina na Kosovu koja favorizira srpske nacionaliste, te vladu u Crnoj Gori koja legitimizira rast utjecaja srpskih nacionalista na državne institucije.
Bit tripartitnog plana je nagraditi Beograd, Zagreb i Tiranu političkim i ekonomskim utjecajem nad slabijim susjednim državama i direktnijom kontrolom nad srodnim stanovništvom u susjednim zemljama. Dakle, uz pomoć izborne manipulacije Hrvatskoj će biti omogućeno da preko HDZ-a blokira vlast u Sarajevu i bez stvaranja zasebnog hrvatskog entiteta u BiH. Visoki predstavnik Christian Schmidt duboko je upleten u ovaj proces unatoč upornim tvrdnjama da on jednostavno promoviše razvoj demokratskog izbornog sistema.
Prema planu, Srbija bi u velikoj mjeri dominirala srpskim entitetom u BiH, čak i bez formalne podjele i pripajanja. Srpski i hrvatski nacionalisti mogli bi zajedničkim snagama paralizirati institucije BiH, dok bi Zagreb i Beograd mogli surađivati na drugim regionalnim inicijativama od kojih bi koristi imali i jedni i drugi bez obzira na interese Bošnjaka.










