Piše: Vahidin Prelević
I.
"Kad bismo zamislili da o našoj neposrednoj prošlosti, a to je ona notorna prošlost o ’33. do ’45, znamo samo ono što o njoj nalazimo u poslijeratnoj njemačkoj književnosti onda ne bismo uopće imali ikakvu sliku o realnim okolnostima tog vremena", kaže Winfried Georg Sebald u jednom intervju iz 1999. godine. "Primjer ili paradigma takvog stanja stvari je priča o savezničkom bombardiranju, priča koje zapravo nema."
U citiranom intervjuu, koji je proslavljeni njemački književnik dao povodom svojih poetoloških predavanja u Zürichu, a koje će pretočiti u veliki esej Zračni rat i književnost, primijeti se izvjesna nelagoda, nelagoda koja će se nakon izlaska Sebaldove knjige, te debate koja je uslijedila, u vezi s ovom temom osjetiti i u cjelokupnoj njemačkoj javnosti. Sebald će u toj, tada kontroverznoj, raspravi, analizirati onu čudnu i na prvi pogled neobjašnjivu odsutnost i prazninu u njemačkoj književnosti, o kojoj govori u intervjuu. Ta praznina se odnosi na signifikantnu šutnju njemačkih književnika o savezničkom bombardiranju njemačkih gradova krajem 1944. i početkom 1945. Ta šutnja je osobito glasna naočigled ogromnog broja civilnih žrtava, koje su se mjerile u stotinama hiljada, strahovitoj patnji stanovništva Dresdena, Würzburga, Frankfurta, Dortmunda, Hamburga, Pforzheima, Magedburga i drugih gradova, naočigled duboke traume koju je ostavio inferno zračnih udara britanskih i američkih snaga.
"Teško je", piše Sebald na početku svog eseja, "zadobiti makar približnu predožbu u razmjerama pustošenja njemačkih gradova u posljednjim godinama Drugog svjetskog rata, a još teže pomisliti na užas koji je s tim pustošenjem povezan." Samo je britanski Royal Air Force u preko 400.000 letova bacio milion tona bombi, podsjeća Sebald, u 131 njemačkom gradu poginulo je oko 600.000 civila, uništeno je tri i po miliona stanova, sedam i po miliona ljudi su na kraju rata postali beskućnici. I unatoč toj ogromnoj katastrofi, primjećuje Sebald, ovi događaji jedva da su ostavili neki "bolni trag u kolektivnom pamćenju" Nijemaca. Teško je i danas zamisliti, piše Sebald, pola stoljeća nakon završetka rata, šta je taj događaj značio za grad poput Pforzheima koji je "u noći na 23. februar 1945 izgubio skoro trećinu svojih stanovnika", pa ipak o tom stravičnom iskustvu gotovo da nema nijednog intimnog svjedočanstva, ni književnog niti nekog dokumentarističkog. Njemačka književnost, ali i historiografija, o ovoj kataklizmi pola stoljeća je uglavnom šutjela, podvrgavajući se nekoj vrsti kolektivne amnezije. Tabuiziranje ovog segmenta Drugog svjetskog rata Sebald samo djelimično objašnjava strahom od savezničke cenzure, koja je uostalom bila relevantna samo u neposrednom poraću, a više "predsvjesnom samocenzurom", koja se kao mehanizam potiskivanja usadila duboko u "duševni život njemačke nacije", a bez kojeg opet, tumači pisac, očito ne bi bili mogući ni obnova ni začudni njemački ekonomski procvat pedesetih godina 20. stoljeća. Zanimljivo je da se i nakon stabiliziranja prilika, recimo od 60-ih godina, rijetko koji književnik ili historičar upustio u rekonstrukciju ovog nepojamnog užasa. Ta šutnja je utoliko signifikantnija što je poslijeratna njemačka književnost, po riječima Heinricha Bölla, sama sebi kao glavni "zadatak postavila da se sjeća"; upravo taj "rad na sjećanju" je od njemačke književnosti zatražio i Theodor Adorno u jednom svom eseju. Sam Böll pak je poslijeratnih godina napisao roman pod naslovom Anđeo je zašutio, koji djelimično tematizira razaranje usljed bombardiranja, ali koji je objavljen tek 1992, daleko nakon smrti njemačkog nobelovca.
II.
Fascinantna je ova punktualna amnezija njemačke kulture, koja je inače, kao malo koja druga, uložila ogromne napore u tzv. suočavanju s prošlošću. Eto i ova naša sintagma "suočavanje s prošlošću" uvezena je iz njemačkog diskursa, koji obiluje pojmovima u kojima se signalizira nekakav problem ili obračun s proteklim vremenom ili makar nastojanje da taj odnos prema sjećanju dovede u neki red: "Vergangenheitbewältigung", "Geschichtsvergessenheit", "Historikerstreit" "Erinnerungskultur" ili "Trauerarbeit" (riječ koju je Freud osmislio kako i označio suočenje s traumom) – ni u jednom jeziku, barem koliko je meni poznato, nije toliko grčevito reflektirana problematična prošlost "koja ne želi proći", pa otuda i ne čudi što je teorija kulturnog pamćenja, koja je od devedesetih godina proteklog vijeka osvojila humanistiku i sociologiju širom svijeta, nastala upravo na njemačkim univerzitetima.
