Nakon tri Merlinova Koševa, čekajući ovogodišnji SFF

Piše: Nermin Hodzic

Dino Merlin je s tri ovogodišnja koncerta na Koševu još jednom potvrdio status neprikosnovene zvijezde broj jedan, ne samo bosanskohercegovačke nego i regionalne estradne i popularnokulturne scene. Istovremeno je još jednom podigao produkcijsku i muzičko scensku ljestvicu, potvrđujući da pripada uskom krugu muzičkih ikona naše epohe.

Ovoga puta gotovo da nije bilo političara, ministra ili samoproglašenih lidera koji nisu požurili da dio tog spektakla prisvoje i za vlastitu promociju. Društvene mreže preplavili su gotovo identični statusi, identične fotografije i identične poruke. Toliko slične da ih je, zahvaljujući eri umjetne inteligencije i političkog copy-pastea, sve teže razlikovati. Gotovo jedino po licima na fotografijama.

Sarajevo sada očekuje još jedan veliki događaj. Sarajevo Film Festival, manifestaciju koja je još ratne 1994. godine ovaj grad upisala na svjetsku kulturnu mapu i postala jedan od njegovih najprepoznatljivijih simbola.
I ove godine grad će dočekati hiljade gostiju. Dočekat će ih, međutim, i neobnovljena fasada Narodnog pozorišta, neredovan odvoz otpada, zapuštene javne površine, saobraćajni haos i brojni drugi problemi koje građani osjećaju svakoga dana, unatoč manipulativnim statistikama koje im vlast perfidno servira.

To, naravno, neće spriječiti kantonalnu vladu u ostavci, njene ministre u ostavci i druge funkcionere sarajevske Trojke da prošetaju crvenim tepihom, poziraju pred kamerama, objave još poneki selfie i napišu još jedan status koji će neodoljivo podsjećati na desetine prethodnih. Izbori su pred vratima i svaka fotografija može biti korisna.

No, ostavimo sada po strani komunalne probleme, saobraćaj, fasade i svakodnevni, jedva funkcionirajući život Sarajeva.

Zadržimo se samo na kulturi.

I ove godine Ministarstvo kulture i sporta Kantona Sarajevo, zajedno s Turističkom zajednicom KS, sufinansira Summertime Madness Fest, manifestaciju koja se održava u danima Sarajevo Film Festivala i sastoji se od niza koncerata zvijezda regionalne estradne scene.

Organizator će, sasvim legitimno, naplaćivati ulaznice. Ugostitelji će prodavati hranu i piće. Sponzori će promovirati svoje proizvode. Dakle, riječ je o projektu koji počiva na tržišnoj logici i ostvaruje komercijalne prihode. Pa ipak, finansira se i javnim novcem, budžetom Ministarstva kulture i sporta i Turističke zajednice.

To otvara jedno važno načelno pitanje koje nadilazi svaki pojedinačni kulturni i zabavni događaj:

Šta država, odnosno Ministarstvo kulture, zapravo finansira kada finansira kulturu?

Naravno da veliki koncerti i festivali imaju svoje mjesto. Oni donose život gradu, privlače turiste i stvaraju ekonomsku vrijednost. To niko ozbiljan ne osporava.

Upravo zato zanimljivo zvuči često ponavljana teza ministra kulture da "kultura nije trošak, već investicija." S tom tvrdnjom teško je polemisati. Kultura zaista jeste investicija. Ali investicija u šta? Ako se pod tim prvenstveno misli na povećanje turističke potrošnje,popunjenost hotela, promet u ugostiteljstvu i promociju grada, onda je riječ prije svega o investiciji u turizam i lokalnu ekonomiju. Ni u tome nema ničega spornog. Naprotiv. Međutim, to nije isto što i kulturna politika.

Kulturna politika ne može se svesti na broj prodanih ulaznica, popunjene hotele ili fotografije ministara s crvenog tepiha.

Tržište će uvijek znati organizirati veliki koncert i nagraditi ono što je popularno i isplativo. Baš zato uloga države počinje tamo gdje završava logika tržišta.

Država bi trebala ulagati u ono što tržište u pravilu neće: u mlade autore, umjetnost, a ne estradu, pozorišta, muzeje, biblioteke, arhive, kulturnu baštinu i institucije koje čuvaju identitet jednog društva. U ono što neće trajati jednu festivalsku sedmicu, već generacijama i epohama. U ono što je dio samorazumijevanja jedne zajednice ljudi. Tek tada kultura postaje investicija u punom smislu te riječi: investicija u identitet, obrazovanje, pamćenje i budućnost jednog društva.

Pitamo se zato zašto Ministarstvo kulture vlastiti uspjeh dokazuje upravo onim sadržajima koji bi, zbog svoje tržišne atraktivnosti, sasvim sigurno postojali i bez budžetskog sufinansiranja, dok se istovremeno ustanove kulture, domaći autori i projekti od trajne kulturne vrijednosti godinama bore za elementarne uslove rada, opstajući ne zahvaljujući sistemu, nego uprkos njegovoj nedostatnoj podršsci.

Kultura, gospodo, nije fotografija s crvenog tepiha. Kultura je ono što ostane kad se reflektori ugase, a tepih smota i spremi za narednu godinu. Ono što ostaje generacijama kao trajna vrijednost, a ne pazar koji se prebroji nakon prodatih ulaznica.