Piše: Rasim Ljajić
Potpisivanje zajedničkog odbrambenog sporazuma Turske, Saudijske Arabije i Pakistana u Meki moglo bi se pokazati kao jedan od najznačajnijih geopolitičkih događaja ove godine. Ne toliko zbog onoga što je potpisano, koliko zbog onoga što bi iz tog sporazuma moglo nastati.
Formulacija je nedvosmislena: oružani napad na jednu od tri države smatrat će se napadom na sve tri.
Sporazum predviđa i jačanje svih oblika vojne saradnje. To je princip kolektivne odbrane koji neizbježno podsjeća na član 5. Sjevernoatlantskog saveza. Zbog toga će novi savez već od prvog dana pratiti naziv koji se posljednjih mjeseci često koristio: „muslimanski NATO“.
Poređenje je za sada pretjerano. NATO ima 77 godina zajedničkih institucija, komandnu strukturu, standardizirane procedure i vojno planiranje koje tri potpisnice sporazuma iz Meke tek trebaju izgraditi.
Ali politička poruka mnogo je važnija od institucionalne forme: tri velike sunitske sile odlučile su da dio svoje sigurnosti ubuduće vežu jedna za drugu.
I svaka za to ima svoje razloge.
Tri države - tri različita straha
Saudijska Arabija već decenijama najveću potencijalnu sigurnosnu prijetnju vidi u Iranu. Pakistan svoju vojnu doktrinu praktično od nastanka države gradi prema Indiji. Turska je formalno članica NATO-a i nema zvanično definiranog regionalnog neprijatelja, ali su njeni odnosi s Izraelom posljednjih godina došli do tačke na kojoj se dvije države sve otvorenije posmatraju kao strateški konkurenti.
Zato je zanimljivo da nijedan potencijalni protivnik nije imenovan u sporazumu.
To vjerovatno nije slučajno.
Rijad ne želi potpuno zatvoriti vrata Teheranu. Pakistan ne želi Saudijsku Arabiju automatski uvući u svaki budući sukob s Indijom. Turska, kao članica NATO-a, posebno mora voditi računa o obavezama koje preuzima izvan Alijanse.
Ali upravo u toj neodređenosti nalazi se i politička vrijednost sporazuma.
Potencijalni protivnik sada mora računati ne samo s državom koju bi napao nego i s mogućnošću reakcije druge dvije.
To je suština odvraćanja.
Šta ko donosi za sto
Možda je najveća snaga ovog saveza upravo u tome što se vojne sposobnosti tri države ne preklapaju, već dopunjuju.
Turska donosi ono što je posljednjih desetak godina sistematski gradila: snažnu domaću namjensku industriju, bespilotne letjelice, raketne sisteme, elektronsko ratovanje, ratne brodove, oklopna vozila i sve ambiciozniji program borbene avijacije. Uz to ima drugu po veličini armiju unutar NATO-a i ogromno iskustvo u njegovim komandnim i operativnim strukturama.
Saudijska Arabija donosi nešto sasvim drugo: novac i jednu od tehnološki najopremljenijih avijacija u regionu. Decenijama je kupovala najmodernije američko i zapadno naoružanje, ali joj upravo iskustvo posljednjih godina pokazuje da posjedovanje skupog oružja nije isto što i posjedovanje potpune strateške autonomije.
Pakistan donosi ono što nema nijedna druga većinski muslimanska država - nuklearno oružje.
Tu dolazimo do najosjetljivijeg pitanja čitavog sporazuma.
Da li se pod formulacijom da će „napad na jednu biti smatran napadom na sve“ podrazumijeva i pakistanski nuklearni arsenal?
Niko to nije rekao.
Međutim, od sada svaki vojni planer koji razmatra veliki napad na jednu od tri države mora u svoju računicu uvesti i Pakistan kao nuklearnu silu.
To već samo po sebi mijenja stratešku matematiku Bliskog istoka.
Poruka iranskog rata
Ipak, možda najvažniji potpis na sporazumu nije turski ni pakistanski nego saudijski.
Saudijska Arabija je decenijama svoju sigurnost zasnivala na jednostavnoj formuli: naš novac i američko oružje, plus naša nafta i američka vojna zaštita.
Ta formula danas više nije dovoljna.
Rat s Iranom pokazao je ranjivost čitavog sigurnosnog sistema Zaljeva. Američki Patriot i THAAD sistemi presreli su veliki broj iranskih raketa, ali su istovremeno trošili izuzetno skupe i ograničene zalihe presretača. Saudijska Arabija je, prema dostupnim podacima, za nešto više od mjesec dana potrošila ogromnu većinu svojih zaliha, čak 86 posto, raketa Patriot.
Ali još važnija od tehničke bila je politička lekcija.
Zaljevske monarhije potrošile su tokom prethodnih decenija stotine milijardi dolara na američko naoružanje i američku sigurnosnu arhitekturu. Ipak, kada je rat stigao u njihovo dvorište, postalo je jasno da nijedan američki sigurnosni kišobran nije neograničen.
To ne znači da Rijad napušta Vašington.
Znači nešto drugo: više ne želi zavisiti samo od Vašingtona.
Upravo tu treba tražiti jedan od ključnih razloga ovog sporazuma.
Trumpov problem: Saveznici traže osiguranje od saveznika
Politika Donalda Trumpa počiva na ideji da američki saveznici moraju više plaćati za vlastitu sigurnost.
Problem za Vašington nastaje kada oni taj zaključak prihvate, ali odluče da novac i politički kapital ne ulože samo u američku zaštitu.
Saudijska Arabija upravo to radi.
Ona ne raskida savez sa SAD-om, nego kupuje dodatnu policu osiguranja.
Pakistan joj nudi vojnu dubinu i nuklearni faktor. Turska joj nudi veliku konvencionalnu vojsku, razvijenu namjensku industriju i mogućnost da dio naoružanja dobija izvan tradicionalnog američkog lanca snabdijevanja.
