Mundijal u Mrduši Donjoj

Piše: Amir Sužanj

Tramp je Ameriku učinio ponovo velikom. Toliko velikom da je prošle sedmice, ako ne računamo Netanjahua i Dodika i možda još ponekog svjetionika slobode u nekom ćošku planete, ponosno stajala sama protiv cijelog svijeta u epskom meču protiv Belgije, koji će ući u anale svjetskih prvenstava i koji će desetljećima biti predmet rasprava, ali ne kao dosad, u krugovima fudbalskih zaljubljenika, nego i u istorijskim knjigama. Učinio je Ameriku toliko velikom da su čak i oni oni kojima nikad ni na um nije padalo da će jednog dana navijati za tamo neku Belgiju, u gluho doba noći vrištali od ushićenja dok Romelu Lukaku i njegova razbojnička družina pune američku mrežu loptama, i to ne bilo kakvim, nego loptama sa senzorima, toliko sofisticiranim da registruju i dodir s pramičkom kose kad nekome zatreba.

Učinio je Ameriku toliko velikom da je na njenom tlu promovisan novi vid demokratije, sportskog fer-pleja i fudbalske tradicije: delete – koncepcija ili u prevodu: izbriši i poništi sve što ti ne odgovara da bi demonstrirao ponos i veličinu nacije.

Učinio je Ameriku toliko velikom da je jednim telefonskim pozivom srušio čitavo stoljeće mundijalske tradicije i temeljne postulate fudbalske igre, sve u šta su vjerovale mnogobrojne generacije fudbalskih zaljubljenika, koje su se rađale, živjele i umirale uz fudbal i koje su, za razliku od Trampa i Rubija, znale bar osnovna pravila - da se s crvenim kartonom ne može igrati i da kazna za grubost nije nepravda prema ekipi, nego sankcija koja je propisana mnogo prije nego što je rođen bilo ko od nas, koji danas živimo mundijal.

Učinio je Ameriku toliko velikom da je FIFA, za koju smo svi vjerovali da je jedna od najmoćnijih organizacija na planeti, prema toj Americi izgledala kao ubogi podanik, ponizan i pokoran, spreman da učini sve, pa i ono što je cijelom svijetu nezamislivo, kako bi odobrovoljio svog strogog gospodara. Pretvorio je Svjetsku fudbalsku federaciju u običnu piljaru u kojoj je sve na prodaju, čak i ono čega nema - čast i obraz njenih čelnih ljudi.  Zbog takve veličine ovaj mundijal se neće pamtiti po velikim igračima, nezaboravnim golovima i majstorijama svjetskih asova, nego po Trampovom ponoćnom telefonskom tvrđenju pazara sa izvjesnim Đanijem Infantinom, kao da neko nekome sređuje ocjene u osnovnoj školi.… pazara u kojem se i crveni karton na fudbalskoj utakmici može uslovno odgoditi na godinu dana, baš kao da ga nije dodijelio fudbalski sudija, nego neki djelilac pravde u hladnim pravosudnim zdanjima.   

Tramp je Ameriku učinio toliko velikom da je i jedan Mauricio Pochettino, čovjek koji je do prije samo nekoliko dana uživao veliki ugled i bio istinska trenerska veličina, u sjeni Trampove reforme fudbala za samo jednu noć postao neopisivo mali u očima svekolikog fudbalskog svijeta i srozao se do dna pristajući da bude puka igračka u Trampovim politikantsko-granapskim fudbalskim vizijama i koncepcijama. Ali, šta možeš kad ostatak svijeta, sa svojim nakaradnim mentalitetom, zarobljenim i okamenjenim u pretkolonijalnom dobu, nikako nije mogao shvatiti kako je Amerika toliko velika da bi bilo nepošteno da američka reprezentacija gubi igrača u pohodu na sami vrh samo zato što zamalo nije slomio nogu nekom svom protivniku iz tamo nekakve sićušne Bosne i Hercegovine koju je teško i pronaći na karti svijeta.  Da nema Južne interkonekcije i Dodikovih lobista, teško da bi aktuelni staff Bijele kuće, tako učen i načitan, zajedno sa svojim gazdom, i čuo da negdje tamo na divljem istoku postoji zemlja s takvim imenom. 

Niko ne zna dokle bi ovaj pazar daleko otišao da drska i bezobrazna Belgija samoinicijativno i na svoju ruku nije odlučila da prekine ovu neviđenu mundijalsko-vašarsku predstavu kakvu svijet nikad ranije nije vidio i da u američku mrežu, sram je bilo, utrpa četiri komada.