Ljudi zadnjih godina čitaju samo naslove, zato sam izabrala naslov u kojem je rečeno sve.
Važno mi je kao novinaru, ali prije svega čovjeku da shvatite Gazu, onako pošteno kao ljudi, bez da zauzimate strane i ističete zastave Izraela ili Palestine kao znak podrške jednoj od strana.
Ako niste bili tamo, ako niste vidjeli, ako niste dali srcu da doživi, koliko ste sigurni da ste spremni zauzeti stav?
Možete li zamisliti da danas, u ovom trenutku, postoji mjesto gdje je zatočeno više od milijun i pol ljudi, gotovo dva milijuna nesretnika koji su posve odsječeni od ostatka svijeta već 14 godina?
Možete li zamisliti da 14 godina niste napustili prostor veličine 50 km dužine i 10 km širine? Možete li zamisliti da ste s jedne strane opasani betonskim zidom na kojem su neprijateljski vojnici, da su na nebu iznad vas njihovi avioni, a na moru, samo 3 milje od kopna njihovi ratni brodovi?
U potpunosti ste opkoljeni.
Možete li zamisliti da trebate liječničku pomoć, ne daj Bože kemoterapiju, ali ne možete preko tog zida?
Ne daju vam.
Rađate se i umirete s tih dva milijuna sunarodnjaka na prostoru veličine hrvatskog otoka Krka.
Pretjerujem, oprostite.
Krk je veći.
Ovih dana izraelska
avijacija ponovno kirurški precizno gađa mete u nesretnoj Gazi.
Rade to impresivno.
Njihovi projektili u centimetar točno gađaju mete u neopisivo napućenoj Gazi.
Meta može biti sve.
Naime, zaključe li
Izraelci da su pripadnici Hamasa ušli u dječji vrtić (nisam sigurna da uopće
imaju dječji vrtić ali dajem ga kao primjer zbog što jasnije slike) i da s tog
mjesta operativno djeluju protiv Izraela, bit će bez imalo milosti pogođen -
dječji vrtić.
Istina, prije toga će tete biti upozorene da sklone djecu i sebe ali ujutro zgrade neće biti.
To su uostalom neki dan napravili zgradi u kojoj su sjedišta nekoliko medijskih kuća.
Nakon toga svi završe na ledini ispod šatora.
Materijal s kojim bi obnovili porušeno dolazi iz Izraela, ako i koliko to Izrael dopusti. Kao i sve ostalo.
Gaza vam inače izgleda kao da ste ušli u 16. stoljeće.
Jedno od glavnih prijevoznih sredstava su konji i magarci.
Guraju se na trošnim
cestama s istrošenim automobilima.
Kada se okrenete oko
sebe vidite da je to nekada bila prava sredozemna ljepotica.
Imaju i konjičko
društvo.
Iz inata djeluje i danas.
Imaju i nekoliko lijepih hotela uz obalu. Bila sam i u jednom lijepom restoranu.
Neka vas ne zbunjuje, Gaza je postojala i prije izraelske okupacije.
U restoranu nije bilo nikoga osim osoblja i mene u društvu ministra Hamasa. Osim novinara, tu navrate strani humanitarci, diplomati, novinari. Probrana klijentela.
Drugi ni nisu u mogućnosti ući u Gazu.
Nikako.
Da biste ušli u taj dio svijeta, treba vam prije svega dopuštenje izraelske vlasti.
Ako to dobijete,
onda trebate dopuštenje Hamasa da će vas ako krenete prema njima i prihvatiti.
A prelazak na onu stranu je psihološki i sigurnosno izuzetno zahtijevan.
Imaju tri granična prijelaza.
Onaj s Egiptom je
uglavnom zatvoren.
Od ona preostala dva s Izraelom jedan zaboravite, a na drugom se strpite i naoružajte hrabrošću.
Erez. Monumentalan. Ogroman. Zastrašujući.
Kao pravi međudržavni prijelaz između dviju zemalja koje su u ratu što je zbunjujuće jer i nakon tog prijelaza život kontrolira Izrael iako fizički na tom prostoru nema niti jednog jedinog Izraelca nego je vlast u rukama Hamasa.
Policajac na izraelskoj strani gleda vas hladno i s prijezirom.
Ne komunicira.
Uzima ti putovnicu, lupa pečat i bez riječi daje znak glavom da se odmakneš u smjeru koji je jedini moguć, a završava s 9 vrata na kojima piše isto toliko brojeva i „Gaza“.
Stojite i čekate.
Ne znate koliko će to trajati i koja će se vrata otvoriti.
Kada se jednom otvore, tjeskoba počinje ubijati.
