Na ulici su preslatka djeca. Kako su ta djeca lijepa to je jednostavno neopisivo. Fascinirala me je njihova otvorenost. Sa znanjem par riječi engleskog, nasmijanih očiju prilaze, ali nevjerojatno, iako ništa nemaju ništa ne traže. Kao da svojom zaraznom srdačnošću samo mole da kažeš svijetu da su živi i da su tu.
Piše: Mirjana Hrga
Ljudi zadnjih godina
čitaju samo naslove, zato sam izabrala naslov u kojem je rečeno sve.
Važno mi je kao
novinaru, ali prije svega čovjeku da shvatite Gazu, onako pošteno kao ljudi,
bez da zauzimate strane i ističete zastave Izraela ili Palestine kao znak
podrške jednoj od strana.
Ako niste bili tamo,
ako niste vidjeli, ako niste dali srcu da doživi, koliko ste sigurni da ste
spremni zauzeti stav?
Možete li zamisliti
da danas, u ovom trenutku, postoji mjesto gdje je zatočeno više od milijun i
pol ljudi, gotovo dva milijuna nesretnika koji su posve odsječeni od ostatka
svijeta već 14 godina?
Možete li zamisliti
da 14 godina niste napustili prostor veličine 50 km dužine i 10 km širine?
Možete li zamisliti da ste s jedne strane opasani betonskim zidom na kojem su
neprijateljski vojnici, da su na nebu iznad vas njihovi avioni, a na moru, samo
3 milje od kopna njihovi ratni brodovi?
U potpunosti ste
opkoljeni.
Možete li zamisliti
da trebate liječničku pomoć, ne daj Bože kemoterapiju, ali ne možete preko tog
zida?
Ne daju vam.
Rađate se i umirete
s tih dva milijuna sunarodnjaka na prostoru veličine hrvatskog otoka Krka.
Pretjerujem,
oprostite.
Krk je veći.
Ovih dana izraelska
avijacija ponovno kirurški precizno gađa mete u nesretnoj Gazi.
Rade to impresivno.
Njihovi projektili u
centimetar točno gađaju mete u neopisivo napućenoj Gazi.
Meta može biti sve.
Naime, zaključe li
Izraelci da su pripadnici Hamasa ušli u dječji vrtić (nisam sigurna da uopće
imaju dječji vrtić ali dajem ga kao primjer zbog što jasnije slike) i da s tog
mjesta operativno djeluju protiv Izraela, bit će bez imalo milosti pogođen -
dječji vrtić.
Istina, prije toga
će tete biti upozorene da sklone djecu i sebe ali ujutro zgrade neće biti.
To su uostalom neki
dan napravili zgradi u kojoj su sjedišta nekoliko medijskih kuća.
Nakon toga svi
završe na ledini ispod šatora.
Materijal s kojim bi
obnovili porušeno dolazi iz Izraela, ako i koliko to Izrael dopusti. Kao i sve
ostalo.
Gaza vam inače
izgleda kao da ste ušli u 16. stoljeće.
Jedno od glavnih
prijevoznih sredstava su konji i magarci.
Guraju se na trošnim
cestama s istrošenim automobilima.
Kada se okrenete oko
sebe vidite da je to nekada bila prava sredozemna ljepotica.
Imaju i konjičko
društvo.
Iz inata djeluje i
danas.
Imaju i nekoliko
lijepih hotela uz obalu. Bila sam i u jednom lijepom restoranu.
Neka vas ne
zbunjuje, Gaza je postojala i prije izraelske okupacije.
U restoranu nije
bilo nikoga osim osoblja i mene u društvu ministra Hamasa. Osim novinara, tu
navrate strani humanitarci, diplomati, novinari. Probrana klijentela.
Drugi ni nisu u
mogućnosti ući u Gazu.
Nikako.
Da biste ušli u taj
dio svijeta, treba vam prije svega dopuštenje izraelske vlasti.
Ako to dobijete,
onda trebate dopuštenje Hamasa da će vas ako krenete prema njima i prihvatiti.
A prelazak na onu
stranu je psihološki i sigurnosno izuzetno zahtijevan.
Imaju tri granična
prijelaza.
Onaj s Egiptom je
uglavnom zatvoren.
Od ona preostala dva
s Izraelom jedan zaboravite, a na drugom se strpite i naoružajte hrabrošću.
Erez. Monumentalan.
Ogroman. Zastrašujući.
Kao pravi
međudržavni prijelaz između dviju zemalja koje su u ratu što je zbunjujuće jer
i nakon tog prijelaza život kontrolira Izrael iako fizički na tom prostoru nema
niti jednog jedinog Izraelca nego je vlast u rukama Hamasa.
Policajac na
izraelskoj strani gleda vas hladno i s prijezirom.
Ne komunicira.
Uzima ti putovnicu,
lupa pečat i bez riječi daje znak glavom da se odmakneš u smjeru koji je jedini
moguć, a završava s 9 vrata na kojima piše isto toliko brojeva i „Gaza“.
Stojite i čekate.
Ne znate koliko će
to trajati i koja će se vrata otvoriti.
Kada se jednom
otvore, tjeskoba počinje ubijati.
Stojite u betonskom
bloku, deset, dvadeset, trideset, ne znam točno koliko minuta.
Pojavljuje se osoba
za koju ne znate je li vojnik, obavještajac, Izraelac, Palestinac…
Ima pušku i
autoritativno zapovijeda da kreneš.
Ulaziš u tunel,
dugačak oko kilometra, opleten žicom i moliš Boga da netko s jedne od strana ne
zapuca jer vatra će biti uzvraćena. Kraj tunela znači da si ušao na teritorij
Hamasa.
Tamo niti ne
očekujete nikakvu ljubaznost, no pravila su jasna i problema nema.
Moraš paziti na sebe
i pristati dijeliti njihovu sudbinu i to je to.
Kao žena ne rukuješ
se s muškarcima, ali ako kao žena dođeš nepokrivene kose, u trapericama i pri
tom još i zapališ cigaretu dok čekaš papir Hamasa, nitko te neće ni krivo
pogledati. I oni se čude takvima kao i takvi njima.
S respektom.
Na ulici su
preslatka djeca.
Kako su ta djeca
lijepa to je jednostavno neopisivo.
Fascinirala me je
njihova otvorenost. Sa znanjem par riječi engleskog, nasmijanih očiju prilaze,
ali nevjerojatno, iako ništa nemaju ništa ne traže. Kao da svojom zaraznom
srdačnošću samo mole da kažeš svijetu da su živi i da su tu.
To je najtužniji dio
priče.
Neki od njih su ovih
dana poginuli.
Ja nemam riječi da
opišem taj osjećaj.
Voljela bih da ih
nikada tako nemoćne i lijepe nisam vidjela.
Park je u podne pun
studenata koji hvataju predah između predavanja.
Zamislite,
studiraju!
Što će s tima
znanjem, nitko ne zna. Nitko ne zna ni hoće li ikada par kilometara dalje preći
taj stravični zid, a kamoli ostvariti karijeru znanstvenika.
Oni su izgleda ljudi
osuđeni na propast, posve fizički odvojeni čak i od svojih sunarodnjaka koji se
nalaze na drugoj strani, sat i pol vožnje autom, na Zapadnoj Obali.
Razgovarala sam s
Palestincima koji žive u Izraelu.
To je ona manjina
koja ima osobnu iskaznicu, koji su službeni građani te države.
Mlada djevojka, moja
fikserica (domaćin na terenu) pita me kako izgleda Gaza.
Ona nikada nije
vidjela Gazu.
Vršnjak iz Gaze
nikada nije vidio ni Ashkelon, predivan izraelski gradić samo oko 6 kilometara
udaljen od Gaze koji izgleda kao predgrađe Miamia.
Ljudi joggiraju,
imaju predivne teretane na otvorenom, divne hotele, restorane, sve ono što
jedno mjesto čini civilizacijom u 21 stoljeću.
Panoramski baloni su
u zraku, ne strahuju da će ih pogoditi neki od Hamasovih projektila.
Sve izgleda posve
zbunjujuće.
Ako su samo par
kilometara dalje takvi opasni ljudi, zašto ovi lebde u panoramskim balonima?
Svjesna sam da će
neki sada reći da pretjerujem, da širim palestinsku propagandu, uostalom to mi
je jednom prilikom rekao jedan veleposlanik Izraela kada je čuo da počinjem
raditi za Al Jazeeru.
„Dakle i Vi se
pridružujete onima što šire laži o Gazi da im isključujemo struju, da nemaju
ništa?“
Danas da ga vidim
rekla bih mu:
„Prijatelju i još je
gore od toga što si nazvao medijskim lažima.“
Nije jednostavno
kada Hamas ispaljuje te svoje rakete.
Ono što sklapaju u
svojim rasturenim automehaničarskim radionicama ne sliči ni na što.
Ako je to to, netko
se u ovoj priči opasno zeza s propagandom.
Ako su projektili
ozbiljni, postavlja se pitanje tko im ih je dostavio u tako dramatično
kontroliranom okruženju.
S mora nije, iz
zraka nije, ostaje samo tih 11 kilometara granice s Egiptom. Kako objasniti da
je izraelskoj vojnoj i obavještajnoj sili nemoguće kontrolirati tih 11
kilometara? Ja odgovor ne znam, sve i da su ponovno aktivirani svi krijumčarski
tuneli koji su navodno uništeni.
Ne znam odgovor na
mnogo pitanja.
Ne znam ni zašto je
u vrijeme Donalda Trumpa sve mirovalo, niti znam zašto je u vrijeme Joe Biden
sve eksplodiralo i ima li to ikakve veze.
Međutim, ulje s
vatrom ne ide, a okolo sve tinja.
Od susjednog Libanona
i Hezbolaha koji nikada neće blagonaklono gledati na Izrael, Sirije koja je
vatra prigušena pepelom, Egipta koji muči svoju muku, kao i ostatak
muslimanskog svijeta koji izgleda kao valuta za potkusurivanje, razbijen između
svojih ekonomskih interesa, političkih frakcija, vjerskih skupina…
Biti Sunit, Šiit ili
Alavit nije isto.
Europljaninu su to
sve „oni tamo Muslimani“.
Šteta.
Ljepši dio svijeta
nisam vidjela.
