Piše: Vahidin Preljević
Srebrenice, srcu si mi mila / dabogda se triput ponovila – ovi "stihovi" su 11. jula ove godine sa jednog splava u blizini Zvornika odjekivali u pravcu kolone učesnika komemoracije genocida nad podrinjskim Bošnjacima u Srebrenici.
Nepoznat je, i nebitan autor ovog i sličnih genocidaških pjesničkih uradaka (poput one parole Nož, žica, Srebrenica); bitno je, međutim, to što izljevi ovakvog barbarizma i zločinačke svijesti i dalje nailaze na plodno tlo ili makar na prešutno odobravanje među brojnim srpskim nacionalistima do te mjere da je danas čak postalo nezamislivo da se obrazuje neki umjereni srpski nacionalizam koji bi, recimo, s nekog lomparovskog "srpskog stanovišta" izričito isključivao genocid kao svoju logičku konzekvencu, te se npr. odrekao Ratka Mladića ili Radovana Karadžića kao svojih ključnih aktera u nedavnoj prošlosti.
Da je tome tako, pokazuje ne samo dobrohotno ophođenje entitetskih ili beogradskih vlasti s takvim provokatorima i izgrednicima, koji uglavnom ostanu nekažnjeni ili pretrpe neke blage sankcije, nego još više i tretman svih onih koji se s vremena na vrijeme usude skrenuti pažnju na najmračnije trenutke srpske povijesti i ujedno ukazati na to da postoji i oduvijek je postojao drugačiji, manjinski, ali intelektualno superiorniji Beograd.
Tako je, otprilike u isto vrijeme dok je anonimni splavar na Zvorničkom jezeru pripremao svoj primitivni performans, grupa huligana u Beogradu pretukla pisca Vladimira Arsenijevića dok je u ovom gradu pripremao obilježavanje genocida u Srebrenici, računajući pritom na tihu podršku ili makar ignorantski odnos većinske Srbije.
Moralna ofanziva srpskog nacionalizma
Nisu samo očigledni falsifikati ti koji pokazuju nekonzistentan i proturječan karakter srpskog nacionalizma u neprihvaćanju odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te ideologije. Krivotvorstvo i proturječje u samoj je strukturi velikosrpske naracije o ratovima devedesetih.
Istog dana, dok su ove morbidne i militantne akcije u ime srpskog sveta nastojale zasjeniti komemoraciju u Potočarima, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić će u okviru jednog od svojih redovnih bizarnih medijskih nastupa komentirati i godišnjicu genocida: "Mi za razliku od drugih pokazujemo poštovanje i uvek se duboko naklonimo žrtvama, to je naša obaveza, time pokazujemo da smo ljudi" – to je izjava čovjeka, koji svoj retorički "duboki naklon" žrtvama paradoksalno vezuje za samohvalu i samodopadni falsifikat da samo "mi", eto, "priznajemo poštovanje", dok to, je li tako, drugi ne čine, pa tako "mi pokazujemo da smo ljudi", dok drugi, tako glasi implikacija, to ne pokazuju.
Vučić tako uspijeva izražavanje svog navodnog pijeteta prema žrtvama genocida (koji on tako ne naziva, ali to je svakako manji dio problema) pretvoriti u fantazmu vlastite moralne superiornosti; svojim tobožnjim saosjećanjem on čak dospijeva i do dehumaniziranja drugih, koji, jelde, za razliku od naroda koji on predstavlja, ne žale za tuđim žrtvama. Ti pokušaji izokretanja odnosa počinitelja i žrtve, s ciljem da srpski nacionalizam nekako krene u moralnu ofanzivu i poništi ili makar relativizira "crnu legendu devedesetih" odavno je sastavni dio strategije.
Ti pokušaji relativizacije za vanjskog posmatrača nekad mogu djelovati tragikomično, kao rogobatni i perverzni falsifikati u vidu manipulacija slikama bošnjačkih žrtava iz Žepe, koje su na obilježavanju Oluje u Prijedoru 2023. godine predstavljene kao srpske izbjeglice ili pak najnoviji slučaj sa obrađenom fotografijom dječaka koji je bio žrtva porodičnog nasilja u Srbiji prije više godina, a prikazan je kao srpska ratna žrtva u Bratuncu. Premda te krivotvorine u službi izgradnje paralelnog svijeta nikako ne mogu poremetiti općeprihvaćenu okvirnu istinu o zločinačkom karakteru rata protiv Bosne i Hercegovine i genocidu nad Bošnjacima, ne treba sasvim podcijeniti njihov privremeni domet u ovo smutno doba alternativnih činjenica, u našem trampistički poremećenom svijetu bez mjerila i kriterija.
Replika ratne koalicije Karadžić-Boban
Nisu samo očigledni falsifikati ti koji pokazuju nekonzistentan i proturječan karakter srpskog nacionalizma u neprihvaćanju odgovornosti za zločine koji su počinjeni u ime te ideologije. Krivotvorstvo i proturječje u samoj je strukturi velikosrpske naracije o ratovima devedesetih.
Naime, dok jedan dio nacionalističke elite negira da se genocid uopće dogodio, a drugi njen dio priznaje da je tamo bilo neko strijeljanje, čiji su vinovnici ostali nepoznati, pa tako nastoji normalizirati zbivanja u Srebrenici (svaki zločin je zločin, ali ovaj nije bio ništa posebno), dotle narodni duh sebi nalazi oduška ili "odisaja", kako je to nekad govorio Nikola Pašić, u trijumfalističkom slavljenju genocida i istrebljenja Bošnjaka na socijalnim mrežama, na stadionskim tribinama, u zapjenjenim monolozima u emisijama televizija s nacionalnom frekvencijom, ili pak u otvorenom pozivu na (trostruko) ponavljanje zločina i militantnom obračunu sa svima iz vlastite sredine koji misle drugačije.
Drugim riječima, iz istog lonca dolazi i negiranje genocida i njegovo proslavljanje – to unutrašnje proturječje je naizgled neodrživo, ali još dovoljno dobro funkcionira za potrebe nacio-autoritarnih režima Milorada Dodika i Aleksandra Vučića.
Međutim, hipokrizija, falsifikat i cinizam ovih julskih dana nisu rezervirani samo za propagandiste srpskog sveta. I hrvatski zvaničnici iz Zagreba, kao i politički prvaci bh. Hrvata, redovno u julu demonstriraju svoju dozu prijetvornosti: tako 11. jula Dragan Čović šalje dirljive poruke pune saosjećanja o Srebrenici, da bi već 12. jula osvanuo u političkom i duhovnom zagrljaju s Miloradom Dodikom, najvećim negatorom genocida na ovim prostorima, čovjekom koji svojim konfabulacijama o ugroženosti "kršćanske manjine" od "muslimana", redovnim primitivnim izljevima šovinizma i islamofobije, doslovno zaziva novi obračun s tim nepoželjnim elementom.
Najvažnije dijelove te neokrižarske političke pripovijesti koriste i sam Čović i njegovi posilni kad na raznim adresama govore o nužnosti dodatnog pdoubljivanja etnosegregacije u vidu aparthejdskog izbornog zakona, koji oni podvode pod "legitimno zastupanje".
Mnogo je već dobrih i razumnih analiza napisano o tome, ali da ipak podsjetimo: rat protiv Republike Bosne i Hercegovine bio je oružani pohod u kojem se htjelo uništiti državnost ove zemlje, njenu kulturu i povijesnu posebnost te ujedno istrijebiti, protjerati, riječju: ovim ili onim putem ukloniti Bošnjake kao politički faktor i bosanskohercegovačke muslimane kao civilizacijsku činjenicu. Ta podudarnost ratnih ciljeva u velikosrpskom i velikohrvatskom nacionalizmu dovela je i do samo naizgled paradoksalne ratne koalicije između paravojnih formacija VRS i HVO. Metode su se promijenile, ali od tih ratnih ciljeva se nikada nije odustalo, pa je dugogodišnji savez Čović-Dodik replika ratne koalicije Karadžić-Boban.
Okolnosti su drugačije i Čović ne smije zbog ovisnosti Hrvatske o briselskim fondovima previše iritirati evropske zvaničnike, koji mogu živjeti s hipokrizijom, ali im baš ne odgovara otvoreni šovinizam, pa na površini – da li iskazivanjem umjerene podrške reprezentaciji Bosne i Hercegovine, ili zloupotrebom Srebrenice, njemu je sasvim svejedno – povremeno mora iskazivati državni patriotizam i glumiti određenu razinu civiliziranosti, dok zastupa maltene istu ideološku matricu kao i njegov sabrat Dodik, onu iz koje je i proistekao genocid u Srebrenici.
No, tu su oni splavarski stihovi o Srebrenici s početka ovog teksta, ili pak ona svinjska glava koju je neko bacio u Liska harem u Mostaru, da razgrnu iluziju o tome da se suštinski išta promijenilo u velikohrvatskoj i velikosrpskoj viziji Bosne i Hercegovine, izuzev svakako važne i utješne činjenice da se te vizije nastoje ostvariti političkim a ne vojnim sredstvima.
To će, nažalost, biti tako još izvjesno, možda i duže vrijeme, sve dok te ideje, kako veli John Stuart Mill u svom ogledu O slobodi ne izgube presudnu djelatnu moć, dok se konačno ne iscrpe i potroše, To će se kad-tad dogoditi, svakako pod uvjetom da one budu nailazile na dovoljno snažan i dobro organiziran otpor u političkoj, kulturnoj, društvenoj i intelektualnoj borbi za normalnu Bosnu i Hercegovinu.
Komentari
Ovaj članak nije moguće komentarisati.
