Evropska unija je stalno Bosnu i Hercegovinu tretirala nepošteno izmišljajući nove, a odbacujući ranije postavljene preduslove. S time se mora prestati
Piše: Nikola Dimitrov
EU je 23. juna ove godine dala status kandidata Ukrajini i Moldaviji, a tokom pripreme za sjednicu Evropskog vijeća, Austrija, Slovenija i drugi su se zalagali da EU uradi isto i za Bosnu i Hercegovinu, ali to se nije dogodilo. Ovo je bila greška.
Protiv kandidatskog statusa BiH su iznesene dvije vrste argumenata. Prvo: zemlja to nije zaslužila, jer nije ispunila sve uslove koje je postavila EU. Drugo: daljnje uskraćivanje statusa kandidata je način da se podstaknu potrebne reforme.
Oba argumenta su pogrešna.
Kako bi vidjeli zašto, možete uporediti Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru. Obje zemlje su završile pregovore o sporazumima o pridruživanju sa EU u decembru 2006. Tadašnji nadležni komesar Olli Rehn pohvalio je multietnički pregovarački tim u Sarajevu da je bio "kompetentan i profesionalan" i "temeljno pripremljen". Bio je i veoma motiviran.
A onda su im se putevi razišli.
Crna Gora je podnijela zahtjev za članstvo u decembru 2008. godine, status kandidata je dobila u decembru 2010. godine, a pregovore o pristupanju započela je u junu 2012. godine.
Vlasti u Bosni i Hercegovini su također najavile svoju namjeru da podnose zahtjev za članstvo u decembru 2008. godine, inspirirani Crnom Gorom. Nisu bili jedini: Albanija se prijavila u aprilu 2009, a Srbija u decembru.
No, Bosancima su iz institucija EU i država članica rekli da se NE prijavljuju. EU im je u novembru 2009. godine rekla da to mogu učiniti kada se zatvori Ured visokog predstavnika (OHR), nastao nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma na kraju rata 1995. godine. Mjesec dana kasnije, ovaj uslov je odbačen (OHR postoji i danas), ali je Bosancima rečeno da čekaju do dolaska novog specijalnog predstavnika EU.
To se dogodilo tek u septembru 2011. Do tada je, međutim, EU uvela još jedan uslov: BiH je morala provesti nedavnu presudu Evropskog suda za ljudska prava. Ovaj uslov je odbačen 2014. godine. Danas je bosanskohercegovački rekord u provedbi presuda Evropskog suda za ljudska prava bolji od nekoliko zemalja članica EU, uključujući Italiju i Francusku.
U februaru 2016. godine vlasti u Sarajevu odlučile su podnijeti zahtjev za članstvo u EU, ali su izgubile godine i veliki zamah.
Ali EU još nije završila sa uslovima za Bosnu i Hercegovinu, koje druge zemlje zapadnog Balkana nisu morale ispuniti. Kada su ispunjena još četiri uslova, zemlje članice EU su konačno prosledile aplikaciju Evropskoj komisiji u septembru 2016.
Evropskoj komisiji je trebalo do maja 2019. da objavi svoje mišljenje, koje se odnosilo na nepreporuku, iako je to učinila za Sjevernu Makedoniju 2005., Crnu Goru 2010. i Srbiju 2011., a zatim Ukrajinu i Moldaviju 2022. godine.
Da li je ovaj pristup barem rezultirao većom moći EU u Bosni i Hercegovini? Ne. Napredak se desio kada je zemlja bila tretirana kao njeni susjedi – tokom pregovora za SSP ili kasnije, tokom procesa liberalizacije viznog režima 2009. godine. Kada je postupano sa BiH kao poseban slučaj, napredak je stao, a kako su poluge i kredibilitet EU opadali, nacionalistički programi koji su dovodili u pitanje samu državu postali su jači.
Očekuje se da će Komisija sljedećeg mjeseca objaviti svoje godišnje izvještaje o proširenju, koji bi trebali uključivati preporuku državama članicama da Bosni i Hercegovini dodijele status kandidata. Države članice bi ga konačno trebale odobriti u decembru 2022.
Bosna i Hercegovina je izašla iz tri i po godine dugog rata, iz zvjerstava i genocida, 1995. godine. Od tada je održala osam krugova nacionalnih izbora. Iako su potrebne mnoge reforme, one će se postići samo kao dio kredibilnog procesa pristupanja EU. Svako ko želi jačati bosansku državnost treba pokazati njenom narodu da postoji kredibilan put naprijed određen zaslugama, a ne proizvoljnim uslovima.
Kretanje naprijed bi također istaklo da EU cijeni multietničku, suverenu, ujedinjenu Bosnu i Hercegovinu. Bila bi to poruka građanima i poslovnim subjektima da će reformom svoje zemlje moći pristupiti istoj Uniji kojoj je njen susjed, Hrvatska, pristupila 2013. To bi pružilo nadu i energiju, a oboje su očajnički potrebni kako ekonomskim tako i društvenim uslovi će se pogoršati zbog globalnih trendova.
Ovo ne bi bio prvi put da EU dodjeljuje status kandidata kao način da pošalje političku poruku i potakne reforme. Turska ga je dobila 1999. godine kada je smrtna kazna još bila propisana zakonom. Ubrzo nakon toga je uklonjen, a EU je nekoliko godina imala mnogo utjecaja i dogodile su se mnoge reforme.
Hrvatska je 2004. godine dobila status kandidata, iako ključni optuženici još nisu bili prebačeni Međunarodnom sudu za ratne zločine u Hagu. Ubrzo su prebačeni.
Istovremeno, status kandidata nije dovoljan. Sjeverna Makedonija je 2005. dobila status kandidata, ali je odmah zapela. Turska je čak započela pregovore o pridruživanju 2005. godine i od tada je većinu vremena zaglavila. Ono što je potrebno je kredibilan cilj koji reformske vlade mogu postići vlastitim naporima.
Zbog toga bi Bosancima i Hercegovcima, kao i svim državama zapadnog Balkana, bio potreban cilj nakon statusa kandidata na putu punog pristupanja koji ne zavisi od unutrašnje politike EU. Cilj povezan sa zaslugama, objektivnim procjenama Evropske komisije, inspirirajući reforme.
Najbolji način da se to postigne bio bi da EU objavi da će, nakon što se ispune svi kriteriji, potvrđeni procjenama Komisije, svaka balkanska zemlja, uključujući Bosnu i Hercegovinu, moći dobiti pristup jedinstvenom evropskom tržištu i svojim građanima i preduzeća omogućiti da uživaju u slobodnom kretanju robe, ljudi, usluga i kapitala.
Ova kombinacija kredibilnog i dostižnog privremenog cilja i kontinuiranih procjena napretka zasnovanih na zaslugama bi također obnovila utjecaj EU u pogledu vladavine prava i osnova. U Bosni i Hercegovini to bi pomoglo konsolidaciji državnosti zemlje i poboljšanju njene funkcionalnosti.
Ako su elite posvećene reformama, takav cilj je dostižan za nekoliko godina. To ne bi bilo uslovljeno unutrašnjim reformama EU, na koje balkanske vlade ne mogu uticati. Sve vlade u regionu možda imaju za cilj da ispune sve uslove prije 2030. Jedno je očigledno: zaglavljivanje u limbu nije bilo dobro ni za bosanske građane ni za uticaj EU, i krajnje je vrijeme da se krene dalje.
(Autor je nerezidentni saradnik IWM- a, diplomata je, think-tanker i političar aktivista koji je bio potpredsjednik vlade za evropske integracije Sjeverne Makedonije od 2020. do 2022. i ministar vanjskih poslova Sjeverne Makedonije od 2017. do 2020. godine. Tekst je izvorno objavljen na portalu EurActiv.com)
