Piše: Dr. sc. Edin Urjan Kukavica
U kakvom stanju ostavljaju zemlju oni koji su
najodgovorniji za njenu sadašnjost i budućnost prije odlaska na godišnji odmor?
Najblaže rečeno, u stanju potpunog nervnog rastrojstva, teške depresije, tjeskobe ili anksioznosti, na rubu kliničke katatonije...
Odreda i po redu sve izrazi iz medicinskog rječnika kojima se u najkraćem – jednom rječju – opisuju teška, ako ne najteža, psihijatrijska stanja i, ne isključujem, oboljenja. No, pitanje je ko je ustvari, bolestan: zemlja, narod ili političari (za ovu priliku neka slove kao „Mile“ po legendarnoj rečenici iz filma Vuk samotnjak (1972): „Piše Hund, al' piše i Mile“.
Moj drug Mile Hašišar
Nije li za psihijatrijsko izučavanje bosanskohercegovačkog društva teško ogrezlog u svaki vid negativnosti, dovoljna činjenica da dominantna politička struja u Bosni i Hercegovini, njeni najveći etno-nacionalisti uopće nisu nacionalisti nego, bivši „markovićevi reformisti“, „jugosloveni koji su se potpisivali ćirilicom“, „probisvjeti koje pamte samo iz kafana“?
Ni nazivi stranaka na čijem su čelu ni po čemu ne odražavaju nikakav etnički, nacionalistički naboj; sve neki... demokratski aktivisti, nekakva folklorna demokratska zajednica, štaviše nezavisni socijaldemokrati... A ni članstvo nije odmaklo dalje od spomenutih karakteristika: bivši komunisti, bivši jugosloveni, bivši udbaši, bivši kosovci.... Sve u svemu, objektivna perspektiva nalaže zaključak da je ustvari riječ o blaženim udruženjima bivših „šta bilo“, ali svakako bivših.
Nije li – samo po sebi – to dovoljan pokazatelj da cijela ova, suvremena bosanskohercegovačka priča, počiva na najočiglednijoj, najbezočnijoj i najobičnijoj laži? Da sam nacionalista, makar iz folklornih ili pragmatičnih pobuda doista, bilo bi me stid stati iza tih i takvih ljudi i bukati, histerisati i razdirati nacionalističku košulju na prsima prepunim etničkog bola, blokirati, opstruirati i, za sve to uredno primati platu.
Najnoviji igrokaz – jer, boljeg izraza za predstavu koju su priredili politički subjekti koji su se osjetili vitalno nacionalno ugroženim jer im je konačno, i službeno zabranjeno da negiraju genocid, da slave ratne zločince i pravo na sistemski, etnički aparthejd, da omalovažavaju i apstrahiraju druge i drugačije, da im određuju pravila ponašanja, da ih podsjećaju na vrijeme kad su tjerani da vješaju čaršafe, nose trake, zatvarani u logore iz kojih mnogi nikada nisu izišli...
I to je to.
I ništa drugo, ništa više i ništa manje od toga. Samo to!
I to pravilo regulirano Odlukom ne odnosi se samo na jedne ili samo na druge nego, na sve.
Jer, diskriminacija, aparthejd, segregacija, jednoumlje, ugnjetavanje... neki oblik sistemskog terora nisu karakteristika samo jednog dijela Bosne i Hercegovine, nego oboljelog društva, u cjelini, u kojemu je drugi i drugačiji po pravilu, nepoželjan.
Ratni zločini su postali politička roba koja se koristi u dnevno-političke svrhe, a političke elite ne dopuštaju da se jednom podvuče linija završetka rata (kako god da se završio), da se raskrsti sa ratnom prošlošću, da se saopći istina, da zločinci budu zločinci. Svaki korak u tom smjeru je gorespomenuto narušavanje i ugrožavanje pozicija moći što političari nastoje predstaviti kao nanošenje štete samom narodu. Zadnja i posljednja Odluka je možda, najbolji primjer: osuda civilizacijski nedopustive strategije proglašavanja nacionalnim herojima osoba osuđenih za ratne zločine, tumači se kao proglašenje cijelog naroda zločincem što je apsolutno van pameti.
Usred noćnih ptica same p'jane i jalija









