U političkom, pa i ljudskom smislu, lider NiP-a ne može postići jedinstvo ni u vlastitoj stranci, a kamoli da ujedinjuje Bošnjake širom Balkana. Malo mačku i goveđa glava.
Piše: Damir Rastoder
Da bi mirili različite političke aktere i ostvarivali bilo koji oblik jedinstva, morate imati neke elementarne reference.
Za početak, da posjedujete neosporni politički ili moralni autoritet ili da ste već na tom polju ostvarili vidljiv i opipljiv rezultat. Narodski rečeno, da ste to uradili u vlastitoj kući.
Elmedin Konaković nije ništa od toga.
On čak, po broju glasova, nije prvi ni u okviru vladajuće Trojke, a na nivou Federacije je čak peta stranka, iza SDA, SDP, HDZ, te DF.
U političkom, pa i ljudskom smislu, lider NiP-a ne može postići jedinstvo ni u vlastitoj stranci, a kamoli da ujedinjuje Bošnjake širom Balkana. Malo mačku i goveđa glava.
Da ne govorimo o njegovom odnosu sa drugim bošnjačkim strankama u samoj BiH.
"Svako živi sudbinu svog karaktera", a Konakovićev karakter je više svađalački, nadmen i prepotentan nego što je pomiriteljski, odmjeren i dobronamjeran.
Tako da je ovo, bez ikakve dvojbe, pogrešna inicijativa, u pogrešnom vremenu i od potpuno pogrešnog čovjeka.
A koliko je "ozbiljna" svjedoči i to koliko je neozbiljno pripremljena i kako je uopće do nje došlo.
Po riječima samog Konakovića, inicijativa je potekla tokom iftara u Podgorici koji je organizirao lider Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović. Na kojem nije bilo, uzgred budi rečeno, ni crnogorskog reisa Rifata Fejzića, koji je u svađi sa samim Ibrahimovićem. Posvađani lider Bošnjačke stranke i konfliktni Konaković, koji se također ne može pohvaliti dobrim odnosima sa Islamskom zajednicom u Sarajevu, došli su na ideju da umjesto iftara organiziraju radni ručak ili sijelo svih bošnjačkih predstavnika od Triglava do Đevđelije. To se nije usudio da učini svojevremeno ni Alija Izetbegović, sa nesumnjivim autoritetom koji je imao među muslimanima bivše Jugoslavije. I koji je bio pobjednik prvih višestranačkih izbora u BiH, dakle sa punim političkim legitimitetom.
Dok je postojala zajednička država, SDA je organizaciono djelovala u svim bivšim jugoslovenskim republikama.
Kada su formirane nove države, formirana je i nova realnost u političkom organiziranju Bošnjaka. Ta realnost korenspodira i sa brojem i procentima Bošnjaka u svakoj pojedinačnoj državi. I tu je činjenicu rahmetli Izetbegović itekako uvažavao. Održavao je kontakte i komunikaciju sa svim političkim predstavnicima Bošnjaka, ali mu nije padalo na pamet da ih okuplja na jednom mjestu radi običnog fotografiranja i stvaranja lažnog utiska da nešto radi za njih.
Čak je bio toliko iskren da je otvoreno govorio da ne očekuju veliku pomoć od Bosne, koja je u ratu, i da se sami moraju izboriti za svoja prava. Što je zapravo i najveća istina, ali i najveća pomoć. Jer takav pristup ima ljekovito djejstvo, oslobađa od zabluda i nerealnih političkih ciljeva.
Izetbegović je znao da politički zahtjevi Bošnjaka u Makedoniji ne mogu biti ni slični sa onim u Sandžaku, na primjer. Ili, kako u isti koš metnuti političko ponašanje Bošnjaka u Hrvatskoj kojih je 1% i onih u Crnoj Gori kojih je više od 10%. Kada tome dodate i krajnje specificnu situaciju u kojoj se nalazi i malobrojna bošnjačka zajednica na Kosovu, zbog činjenice da tu državu ne priznaju ni Srbija (u kojoj živi najviše Bošnjaka poslije BiH) ni zvanično Sarajevo, onda dolazimo do krajnjih razmjera besmislenosti Konakovićeve inicijative.
O čemu će se uopće složiti politički predstavnici Bošnjaka iz više država, kada djeluju u potpuno različitim okolnostima i ambijentima, koji ovise o njihovom broju ali i stepenu demokratizacije država u kojima žive.
Jasno je da taj položaj nigde nije dobar, ali oni će kukati i žaliti se pred onima koji ne mogu izaći na kraj sa Čovićem i Dodikom, a ne da im pomognu u rješavanju praktičnih problema u drugim državama.
Ovakva Bosna i Hercegovina ne može pomoći ni sebi a kamoli drugima.
I da postoji neka šansa, Konaković je sebe diskvalificirao kao posrednika i medijatora jer je direktno učestvovao i pomagao Zukorlićevu stranku na izborima u Srbiji, a sada bi da miri "zavađene strane". Što nije, uostalom, uspjelo ni Erdoganu, koji je, za razliku od Konakovića, mogao obećati realizaciju različitih infrastrukturnih projekata u Sandžaku i koji uživa nepodijeljenu podršku tamošnjeg stanovništva.
Poređenje sa Srbijom i Vučićem je također deplasirano.
Prvo, s pravom smo kritizirali taj paternalistički odnos koji Beograd ima prema Srbima u regiji. Dok god takav odnos postoji, Srbija će destabilizirati svoje susjede. Ako je ovo Konakovićev tuk, na Vučićev utuk, onda ova inicijativa nije samo glupa, nego i opasna.
Jedan "srpski svet" je dovoljno razarajući za čitav Balkan, a Konaković, prijeteći praznom puškom("bošnjački svijet") samo nabacuje loptu na volej Vučiću, koji dobija kakvo-takvo opravdanje za najavljeno svesrpko uskršnje okupljanje.
Osim toga, Vučić će uvijek potegniti za argumentom da on sarađuje, na primjer, sa Dodikom kao predsjednikom Rs, a ne SNSD.
Znači, institucionalno, a ne kroz stranačka okupljanja.
Logika "kad mogu oni što ne možemo i mi", nije samo diletantska, nego se u praksi više puta pokazala kao krajnje pogubna.
Zato će pompezno najavljeni Samit bošnjačkih lidera, među kojima ima i potpuno beznačajnih, pa i nepoznatih imena, predstavljati samo populističku i lošu predstavu Konakovića čiji će efekti trajati od uključenja do isključenja kamera.
Ni manje ni više od toga.
Doduše, možda će se lider NIP-a malo i ogrebati za neki politički poen, ali moguće štete za "bosansku stvar" nisu isključene, jer je beznačajno okupljanje podložno različitim vrstama političko-medijskih manipulacija od strane naših komšija.
Bosna će najviše pomoći Bošnjacima u drugim državama ako postane stabilna, funkcionalna i demokratska država sa jakim institucijama i značajnim međunarodnim ugledom.
Umjesto što se bavi Bošnjacima u Makedoniji i Kosovu, bilo bi daleko logičnije i korisnije da se Konaković pozabavi bošnjačkim povratnicima u Zvorniku, Srebrenici, Prijedoru, Banjoj Luci…
