Piše: Damir Rastoder
Da bi mirili različite političke aktere i ostvarivali bilo koji oblik jedinstva, morate imati neke elementarne reference.
Za početak, da posjedujete neosporni politički ili moralni autoritet ili da ste već na tom polju ostvarili vidljiv i opipljiv rezultat. Narodski rečeno, da ste to uradili u vlastitoj kući.
Elmedin Konaković nije ništa od toga.
On čak, po broju glasova, nije prvi ni u okviru vladajuće Trojke, a na nivou Federacije je čak peta stranka, iza SDA, SDP, HDZ, te DF.
U političkom, pa i ljudskom smislu, lider NiP-a ne može postići jedinstvo ni u vlastitoj stranci, a kamoli da ujedinjuje Bošnjake širom Balkana. Malo mačku i goveđa glava.
Da ne govorimo o njegovom odnosu sa drugim bošnjačkim strankama u samoj BiH.
"Svako živi sudbinu svog karaktera", a Konakovićev karakter je više svađalački, nadmen i prepotentan nego što je pomiriteljski, odmjeren i dobronamjeran.
Tako da je ovo, bez ikakve dvojbe, pogrešna inicijativa, u pogrešnom vremenu i od potpuno pogrešnog čovjeka.
A koliko je "ozbiljna" svjedoči i to koliko je neozbiljno pripremljena i kako je uopće do nje došlo.
Po riječima samog Konakovića, inicijativa je potekla tokom iftara u Podgorici koji je organizirao lider Bošnjačke stranke Ervin Ibrahimović. Na kojem nije bilo, uzgred budi rečeno, ni crnogorskog reisa Rifata Fejzića, koji je u svađi sa samim Ibrahimovićem. Posvađani lider Bošnjačke stranke i konfliktni Konaković, koji se također ne može pohvaliti dobrim odnosima sa Islamskom zajednicom u Sarajevu, došli su na ideju da umjesto iftara organiziraju radni ručak ili sijelo svih bošnjačkih predstavnika od Triglava do Đevđelije. To se nije usudio da učini svojevremeno ni Alija Izetbegović, sa nesumnjivim autoritetom koji je imao među muslimanima bivše Jugoslavije. I koji je bio pobjednik prvih višestranačkih izbora u BiH, dakle sa punim političkim legitimitetom.
Dok je postojala zajednička država, SDA je organizaciono djelovala u svim bivšim jugoslovenskim republikama.
Kada su formirane nove države, formirana je i nova realnost u političkom organiziranju Bošnjaka. Ta realnost korenspodira i sa brojem i procentima Bošnjaka u svakoj pojedinačnoj državi. I tu je činjenicu rahmetli Izetbegović itekako uvažavao. Održavao je kontakte i komunikaciju sa svim političkim predstavnicima Bošnjaka, ali mu nije padalo na pamet da ih okuplja na jednom mjestu radi običnog fotografiranja i stvaranja lažnog utiska da nešto radi za njih.
Čak je bio toliko iskren da je otvoreno govorio da ne očekuju veliku pomoć od Bosne, koja je u ratu, i da se sami moraju izboriti za svoja prava. Što je zapravo i najveća istina, ali i najveća pomoć. Jer takav pristup ima ljekovito djejstvo, oslobađa od zabluda i nerealnih političkih ciljeva.
