Nijemci sa druge strane nisu u razvoj ovo vrste tehnologije ušli entuzijastično, već su svoju pažnju usmjerili na stvaranje pješadijskog odgovora na prijetnju tenkovima.
Faris Marukić
Napredak u razvoju čitavog spektra sredstava koja su dovela do višestrukog umnožavanja žrtava na svim stranama u konfliktu stvorile su obavezu osmišljavanja protuodgovora koji bi omogućio prije svega zaštitu i podršku pješadijskim jedinicama na terenu. Tokom ovog procesa britanska armija je iskazala visoku skeptičnost, te je odbila da učestvuje u stvaranju onoga što je danas opštepoznato kao tenk.
Britanski oficiri, nosioci projekta, Ernest Swinton i Maurice Hankey, su ostali ustrajni u razvoju tenka, uprkos raširenom skepticizmu u armijskim krugovima jer su u njemu vidjeli potencijal za razbijanje statusa-quo koji je nastao definisanjem rovovskog koncepta ratovanja kao predominantnog. Napredak u razvoju artiljerije je omogućio da se neutraliziraju istureni neprijateljski položaji, ali ne i njegova artljerija, pa je bilo kakva zaštita pješadije tokom prelaska „ničije zemlje“ bila neophodna. Laganiji oklopi koji su bili nužni zbog nedovoljne snage motora bili su laka meta neprijateljske artiljerije, a ako tome dodamo poteškoće sa manevrisanjem i sporost u kretanju treba zaključiti da je tenk Prvog svjetskog rata više bio oružje u kome se mogao vidjeti ogroman potencijal nego što je njegov praktični doprinos samom sukobu.
Prvi tenk ikada napravljen bio je Little Willie, a kompanija koja ga je proizvela (William Foster and Co Ltd.) bila je specijalizirana za proizvodnju poljoprivrednih mašina. Prva testiranja (19. septembra 1915.) su se pokazala katastrofalnim, a javilo se razmišljanje da i njemačka strana radi na sličnom projektu, jer očito i oni se nalaze u istom problemu na bojištu. Loša iskustva prvih testova nisu uništila entuzijazam kreatora tenka, te su do decembra dobili odobrenje za njegovu masovnu proizvodnju. Razvoj tenka pokazuje da se mornarički generali ne uklapaju u klišeizirani mit o generalima Prvog svjetskog rata kao kratkovidnim i nazadnim jer su u roku jedne godine odobrili projekat, organizovali proizvodnju tenkova i obuke, te ga stavili u upotrebu.
Svoje prvo vatreno korištenje tenk je imao 15. septembra 1916. godine u sklopu bitke kod Flers-Courcelettea (dio šire bitke na Sommi). Nasljednik Little Williea, Mark I, bio je prvi tenk ikada upotrijebljen u borbi. Imao je posadu od osam ljudi, od kojih su dva bila zadužena za upravljanje dok su ostali bili zaduženi za ugrađeno oružje u tenku koje je imalo dvije varijacije zavisno od toga da li se radi o „muškoj ili ženskoj verziji tenka.“ Britanija je proizvela više različitih verzija Mark tenkova, a zajednička karakteristika im je bila romboidni oblik.
Izgledalo je da će upotreba tenka biti katastrofalna, od četrdeset i devet planiranih, u bitku je ušlo trideset i šest, a do odredišta, mjesta Flers stiglo ih je samo četiri, ipak jedan od njih uništio je nekoliko njemačkih odbrambenih pozicija i era tenkovskog ratovanja mogla je da započne. Naučnici koji se bave historijom naoružanja dugo vremena su britansku vojsku optuživali za dvije „kardinalne“ greške. Prva je „penny pocket“ formacija tj. grupisanje tenkova u manje odvojene grupe sa ciljem napada na više različitih pozicija, umjesto da formiranjem većih grupa omoguće proboj pješadije. Druga učestala kritika jeste tajming same upotrebe tenkova, pa se smatra da Mark I nije bio spreman za borbeno polje i da je trebalo uraditi brojne modifikacije prije nego se stavi u masovniju upotrebu. Kako je bitka na Sommi bila dio šire ofanzive koja se paralelno odvijala u Italiji i u Transilvaniji sa ciljem slamanja otpora protivnika, logičnim se čini da je tenk u borbi u momentu koji je planerima ofanzive trebao biti odlučujući. Da je plan u potpunosti uspio ne bi ni bilo prilike da se tenk upotrijebi.
Francuska i Njemačka
Francuska će proizvodnju tenkova započeti nešto kasnije od Britanaca, ali to ih neće spriječiti da dostignu veći stepen napretka. Kako je Prvi svjetski rat bio rat romantičnog antagonizma čovjeka i razvoja, koji se pretvorio u suštu suprotnost i Francuzi su postali svjesni da je neophodno iskoristiti tehnologiju u svrhu zaštite pješadije od smrti koju donosi veliki korak naprijed u industralizaciji svega upotrijebljenog u ratu.To je bilo vrijeme kada se Evropa odreka otkrića, a okrenula oružju . Iako su Francuzi proizveli više različitih vrsta tenkova jedan od njih se izdvaja. Bio je to Renault FT-17. Navedeni model je prvi tenk sa pokretnom kupolom na kome je instaliran top kalibra 37 milimetara. Njegova pokretljivost, mali broj posade i nadasve efikasnost su učinile da bude najmasovnije proizveden tenk Prvog svjetskog rata.
Nijemci sa druge strane nisu u razvoj ovo vrste tehnologije ušli entuzijastično, već su svoju pažnju usmjerili na stvaranje pješadijskog odgovora na prijetnju tenkovima. Tako je razvijena anti-tenkovska municija. Britanci su i ovom problemu djelimično stali u kraj krajem 1917. kada je u masovnu proizvodnju ušao tenk Mark IV. Novi tenkovi i lekcije sa Somme i Arasa doveli su da Britanci i Francuzi osmisle novu strategijsku formu tenkovskog napada koja se sastojala od podjele tenkova u dvije grupe, odnosno talasa. Prvi talas koji bi za cilj trebao imati artiljerijske pozicije, a drugi koji bi sa pješadijom napao pješadijske položaje druge strane. Jedna od najvažnijih bitaka koja je pokazala da masovna upotreba tenkova ima svoju perspektivu bila je Bitka za Cambrai (20. novembar – 7. decembar 1917. godine) kada su britanske trupe potpomognute tenkovima uspjele da neprekidno napreduju puna 24 sata. Pokazalo se da bodljikava žica nije rješenje za kombinovani napad artiljerijom, pješadijom i avijacijom u kome tenkovi upravo igraju ulogu proboja sistema dobrane zasnovanog na „šumi“ pregrada sa bodljikavom žicom.
Cambrei je pokazao da tenkovi kao i svako drugo oružje ne mogu ostvariti uspjeh sami od sebe, nego je neophodna adekvatna taktička priprema za njihovo djelovanje. Uspjeh tenkova nije uvjerio njemačku stranu da i oni krenu u razvijanje slične tehnologije sve do 1918. godine. Razlog leži prije svega u tome da kada su Nijemci imali dovoljno resursa za njen razvoj nisu tome ozbiljno pristupili, a kada su shvatili da upotreba tenkova ima praktične rezultate nisu imali potrebna sredstva za realizaciju projekta u punom obimu. Prvi i jedini tenk koji su proizveli bio je glomazan i u obliku željezničkog vagona, sa posadom od čak 18 ljudi nazvan je A7V. Prije toga su sve njemačke oklopne jedinice ustvari bile sastavljene od zarobljenih tenkova protivničke strane.
Bitka kod Villers-Bretonneua
Okršaj kod Villers-Bretonneua vjerovatno ne bi dobio posebnu pažnju u historijskoj nauci da se u njoj nije desio jedan kuriozitet. Naime, 23. marta 1918. desila se prva zabilježena tenkovska bitka u historiji. Nijemci su na bojište poslali sve tenkove koje su imali na raspolaganju njih trinaest, te su se odmah susreli sa problemom koji je njihov protivnik imao i prevazišao 1916. godine, a to je odsustvo komunikacije i koordinacije sa pješadijom. Do 11 sati prije podne tri njemačka tenka napredovala su u pravcu britanskih položaja gdje su susreli tri tenka Mark IV. Britanski tenkovi, bolje opremljeni i dizajnirani, uništili su tri protivnička oklopnjaka. Izviđački avion opazio je dešavanja na tlu, javio u komandu i Britanci su dobili pojačanje od sedam Whippet tenkova, od kojih je jedan u razmjeni vatre sa protivnikom uništen. Tako je završena prva bitka tenkova, koja sa današnje tačke gledišta nije ništa više nego obična čarka.
