Piše: dr. sc. Edin
Urjan Kukavica
Usprkos svim talasanjima – možda najintenzivnijim ili najnepristojnijim u zadnjih nekoliko godina – bosanskohercegovačka politička scena, naročito njen (pro)bosanski segment – ako uopće postoji – po svemu najviše podsjeća na močvaru, plitku ali teško prohodnu, jer niko od svih koje znamo, ne zna siguran ili makar pouzdan put.
Nema dvojbe, tome su ponajviše doprinijeli postojeći politički subjekti – premda ih je teško uopće smatrati „političkim“ bilo čim jer ni jedan jedini nema na umu opće , javno, zajedničko dobro – zainteresirani samo i isključivo za vlastitu dobrobit i/ili opstanak i, nije bez značaja, zadržavanje pozicija moći u svim sferama življenja radi održavanja njima egzistencijalno jedine moguće situacije, statusa quo. Besmisleno prepucavanje sa dežurnim sondažnim – i baražnim – idiotom (i idiotima) iz susjedstva koji govore ono što zvanični predstavnici ne mogu ili ne smiju, osim sujeti debatanata samo je dodatno potvrdilo i otežalo spoznaju o neznanju, nemoći i nezainteresiranosti za ozbiljne probleme.
Jasno je da najveći dio odgovornosti – zasluga i krivice, ovisno o perspektivi, za to stanje pripada onima koji se najviše pitaju, dakle domaćim političarima, ali nipošto i nikako se ne može zanemariti, a kamoli umanjiti i odgovornost druga dva značajna faktora: takozvane međunarodne zajednice i domorodačkog stanovništva.
Bez obzira na svu (ne)aktivnost domaćih subjekata,veliki dio odgovornosti – bile to zasluge ili, pak, krivica – snosi i takozvana međunarodna zajednica, poglavito anemična i bezidejna EU i njeni nereljefni predstavnici, a potom i SAD koje imaju puno većih i prečih problema za rješavanje nego što su to posvađani balkanski domoroci (čitaj: indijanci).
Prije svega time što nikada nisu do kraja jasno rekli da potpisnici mirovnog sporazuma nisu nikakvi garanti njegovoga provođenja koji u tradiciji najboljih predstavnika übermensch-ideologije i pripadnika nebeskog naroda cinično namiguju svjedocima agresije i genocida: „ne sekirajte se, mi ćemo se pobrinuti da se (oni) više ne kolju“, nego punopravni učesnici u sukobu, do kragne involvirani u udruženi agresorski poduhvat okupacije dijelova teritorija susjedne zemlje, potom time što su prešutno izjednačili agresora i žrtvu doista, različitim odnosom, doista nemaju ni najnejasniju ideju šta uopće (u)činiti na „zapadnom“ Balkanu.
No, uzajamnu adekvaciju potvrđuje i nedavno produženje mandata specijalnim predstavnicima EU u BiH.
Insistiranje na unutarnjem dogovoru, postizanju konsenzusa o najvažnijim rekao bih, vitalnim, egzistencijalnim, nacionalnim, državnim problemima zbog kojih se – u velikoj mjeri – vodio i rat koji je i okončan bez rješenja i (pravednog) završetka, po cinizmu usporedivo je samo sa uvođenjem embarga na isporuke oružja na Balkan – odnosno Bosancima, Hercegovcima i Bošnjacima (jer su ostali već bili naoružani) ili, pak, besplodnim traženjem od počinilaca zločina i genocida da priznaju da su u njihovo ime počinjeni zločini i genocid te da je administrativna jedinica BiH kojom se ponose kao jedinim dobitkom iz svih ratova koje su pokrenuli i vodili u 20. stoljeću, utemeljena na rezultatima zločina i genocida. Vrijedi li – imajući to na umu – uopće bilo kome (iz međunarodne zajednice) objašnjavati da je to i kolikoje to insistiranje, ustvari, besmisleno? Ne vrijedi. Ako „visoki predstavnik“ to nije shvatio ni nakon duže od decenije, kako će onda oni koji se Bosnom i Hercegovinom bave kad nemaju ništa preče?
Iza prešutnog favoriziranja jačeg i pravovjernijeg(!) uslijedilo je – trebalo je biti očekivano – drsko, bahato, bezobrazno i u krajnjem nepristojno kršenje granica, ignoriranje institucija, otvoreno vrijeđanje i ponižavanje svih sadržaja Bosne i Hercegovine.
Rado bih u gornju rečenicu ubacio „i suštine“, ali ovo definitivno nije vrijeme za patetična i jadna (pod)sjećanja na vjekovnu multi-tradiciju Bosne i Hercegovine nego za smislen, sadržajan, strateški i (sve)obuhvatan odgovor i reakciju (nekih) (pro)bosanskih snaga.
Ključno pitanje je: kojih
(snaga)?









