Kako ide moj Sizife?

 Izostanak reakcije na otvorenu prijetnju da će, ukoliko ne bude promjene izbornog zakona po mjeri jednog čovjeka (on) suspendirati posljednji trun demokracije u ovoj zemlji – izbore – govori sve, a najglasnije da ne postoji ni snaga, ni instrument, ni institucija koja bi ga spriječila u njegovoj (malo je reći) diktatorskoj namjeri. 

Serija ili niz ponižavanja prije i poslije svih Bošnjaka – jer su oni, prema tvrdnjama njihovih političkih subjekata najzainteresiraniji za Bosnu i Hercegovinu, dok druge ona uopće ne zanima, kulminirala je (za sada) vjerovatno najbizarnijim događanjem, unutarnjim (RS – FBiH) doniranjem doniranih vakcina i omogućavanjem vakcinisanja vakcinom po izboru prije svih pripadnicima istoimenog naroda, a potom, eto, i svima ostalim.

Koliko god etničkom ponosu i dostojanstvu ne doprinose takozvani politički kapitalci(?!), makar toliko – ako ne i više – oduzimaju mu i dodatno ga srozavaju mlade snage sa iznajmljenim i/ili posuđenim autoritetom. 

Rado bih se – i spremno – složio sa cinicima koji tvrde da narod kojega je nemoguće pokrenuti na proteste ni zbog poskupljenja, ni zbog mizernih penzija, ni zbog neuplaćenih doprinosa, ni zbog spomena ne-vrijednih plata, ni zbog preskupih lijekova, ni zbog nenormalne nezaposlenosti, ni zbog odlaska mladih... ni zbog (ne)vakcinacije! – ni zbog čega od čega im zavise životi – tačno zaslužuje i ovakve prijatelje i ovakve neprijatelje. 

Usporedba sa ovcama nije adekvatna naprosto stoga što ovce nemaju izbora te bi usporedba u predmetnom slučaju bila uvreda za ovce. 

U najkraćem, nedvojbeno je jasno da su domaći politički subjekti ne samo nesposobni rješavati osnovna životna pitanja građana, nego tu nesposobnost zakrivaju grubom, rigidnom i zloslutnom retorikom, a da predstavnici međunarodne zajednice u BiH nemaju ni bilo kakvu osmišljenu, a kamoli odgovarajuću politiku rješavanja problema. 

Koliko je stanja i situacije u zemlji rezultat objektivnih okolnosti i uvjetovanosti, a koliko, pak, posljedica međustranačkih dogovora trgovine utjecajem u cilju ugađanja sujetama izabranika, odabranika i moćnika, takozvanih političkih kapitalaca, u ovom trenutku možda nije ni bitno? Nije bitno ni jesu li Bosni i Hercegovini i njenoj / našoj, bosanskohercegovačkoj političkoj sceni potrebne promjene, zamjene ili neki potpuno novi, smisleni(ji) bosanskohercegovački narativ jer je više nego jasno da jeste. 

Koliko su doista, za sve loše – a toga je puno više nego dobroga za što bi mogli biti zaslužni – krivi politički lideri, a koliko ustvari, oni koji ih biraju, održavaju politički živim i unekoliko vitalnim ili makar pokretnim? Drugim riječima, ko je stvarni kreator ili problem bošnjačke probosanske politike u Bosni i Hercegovini: javne političke ličnosti ili, pak, njihove sive eminencije koje pretpostavlja se i pomalo šapuće, ustvari, iz polumraka anonimnosti vuku konce svojih lutaka na sceni? 

Mogu li politički subjekti samostalno – koliko god da su pojedinačno jaki, brojni i utjecajni – realizirati bilo koji od općih, javnih i zajedničkih interesa svih stanovnika Bosne i Hercegovine ili je ipak potrebna neka vrsta koordinacionog tijela, nadstranačkog „vijeća staraca“ sastavljenog od razumnih, uglednih i voljnih ličnosti i koliko je realno očekivati političku, nadstranačku, nadpartikularnu, dobronamjernu strukturu koja bi definirala, objedinila i usmjerila političke, ekonomske, finansijske i ostale napore takozvanih, probosanskih snaga u cilju najprije uspostave kriterija, afirmacije pozitivnih vrijednosti i definiranja referentne linije ispodd koje se ni po koju cijenu ne može i neće ići? 

U produžetku, koliko su osobne sujete i vlastitih interesa – zašto ne reći, pozicija u javnoj upravi, vlastitih kadrovskih zamisli i križaljki, egzistencijalne sigurnosti ili materijalnog blagostanja, utjecaja na procese i neodoljive moći – spremni žrtvovati mali i veliki politički lideri za ideju i realizaciju normalne Bosne i Hercegovine? 

Siguran sam da većina čitalaca – ako ne svi – uporno čak, od samog početka teksta i nesvjesno odmahuju glavom, dijelom ne vjerujući mogućnosti pozitivnog odgovora na bilo koje gore postavljenih pitanja, a dijelom čudeći se, blago rečeno, naivnosti pitaoca.