Usporedba sa ovcama nije adekvatna naprosto stoga što ovce nemaju izbora te bi usporedba u predmetnom slučaju bila uvreda za ovce.
Piše: dr. sc. Edin
Urjan Kukavica
Usprkos svim
talasanjima – možda najintenzivnijim ili najnepristojnijim u zadnjih nekoliko
godina – bosanskohercegovačka politička scena, naročito njen (pro)bosanski
segment – ako uopće postoji – po svemu najviše podsjeća na močvaru, plitku ali
teško prohodnu, jer niko od svih koje znamo, ne zna siguran ili makar pouzdan
put.
Nema dvojbe, tome su
ponajviše doprinijeli postojeći politički subjekti – premda ih je teško uopće
smatrati „političkim“ bilo čim jer ni jedan jedini nema na umu opće , javno,
zajedničko dobro – zainteresirani samo i isključivo za vlastitu dobrobit i/ili
opstanak i, nije bez značaja, zadržavanje pozicija moći u svim sferama
življenja radi održavanja njima egzistencijalno jedine moguće situacije, statusa quo. Besmisleno prepucavanje sa
dežurnim sondažnim – i baražnim – idiotom (i idiotima) iz susjedstva koji
govore ono što zvanični predstavnici ne mogu ili ne smiju, osim sujeti
debatanata samo je dodatno potvrdilo i otežalo spoznaju o neznanju, nemoći i
nezainteresiranosti za ozbiljne probleme.
Jasno je da najveći
dio odgovornosti – zasluga i krivice, ovisno o perspektivi, za to stanje pripada
onima koji se najviše pitaju, dakle domaćim političarima, ali nipošto i nikako
se ne može zanemariti, a kamoli umanjiti i odgovornost druga dva značajna
faktora: takozvane međunarodne zajednice i domorodačkog stanovništva.
Bez obzira na svu
(ne)aktivnost domaćih subjekata,veliki dio odgovornosti – bile to zasluge ili,
pak, krivica – snosi i takozvana međunarodna zajednica, poglavito anemična i
bezidejna EU i njeni nereljefni predstavnici, a potom i SAD koje imaju puno
većih i prečih problema za rješavanje nego što su to posvađani balkanski domoroci
(čitaj: indijanci).
Prije svega time što
nikada nisu do kraja jasno rekli da potpisnici mirovnog sporazuma nisu nikakvi
garanti njegovoga provođenja koji u tradiciji najboljih predstavnika übermensch-ideologije i pripadnika nebeskog
naroda cinično namiguju svjedocima agresije i genocida: „ne sekirajte se,
mi ćemo se pobrinuti da se (oni) više ne kolju“, nego punopravni učesnici u
sukobu, do kragne involvirani u udruženi agresorski poduhvat okupacije dijelova
teritorija susjedne zemlje, potom time što su prešutno izjednačili agresora i
žrtvu doista, različitim odnosom, doista nemaju ni najnejasniju ideju šta uopće
(u)činiti na „zapadnom“ Balkanu.
No, uzajamnu
adekvaciju potvrđuje i nedavno produženje mandata specijalnim predstavnicima EU
u BiH.
Insistiranje na
unutarnjem dogovoru, postizanju konsenzusa o najvažnijim rekao bih, vitalnim,
egzistencijalnim, nacionalnim, državnim problemima zbog kojih se – u velikoj
mjeri – vodio i rat koji je i okončan bez rješenja i (pravednog) završetka, po
cinizmu usporedivo je samo sa uvođenjem embarga na isporuke oružja na Balkan –
odnosno Bosancima, Hercegovcima i Bošnjacima (jer su ostali već bili naoružani)
ili, pak, besplodnim traženjem od počinilaca zločina i genocida da priznaju da
su u njihovo ime počinjeni zločini i genocid te da je administrativna jedinica
BiH kojom se ponose kao jedinim dobitkom iz svih ratova koje su pokrenuli i
vodili u 20. stoljeću, utemeljena na rezultatima zločina i genocida. Vrijedi li
– imajući to na umu – uopće bilo kome (iz međunarodne zajednice) objašnjavati
da je to i kolikoje to insistiranje, ustvari, besmisleno? Ne vrijedi. Ako
„visoki predstavnik“ to nije shvatio ni nakon duže od decenije, kako će onda
oni koji se Bosnom i Hercegovinom bave kad nemaju ništa preče?
Iza prešutnog
favoriziranja jačeg i pravovjernijeg(!) uslijedilo je – trebalo je biti
očekivano – drsko, bahato, bezobrazno i u krajnjem nepristojno kršenje granica,
ignoriranje institucija, otvoreno vrijeđanje i ponižavanje svih sadržaja Bosne
i Hercegovine.
Rado bih u gornju
rečenicu ubacio „i suštine“, ali ovo definitivno nije vrijeme za patetična i
jadna (pod)sjećanja na vjekovnu multi-tradiciju Bosne i Hercegovine nego za
smislen, sadržajan, strateški i (sve)obuhvatan odgovor i reakciju (nekih)
(pro)bosanskih snaga.
Ključno pitanje je: kojih
(snaga)?
Izostanak reakcije na
otvorenu prijetnju da će, ukoliko ne bude promjene izbornog zakona po mjeri
jednog čovjeka (on) suspendirati posljednji trun demokracije u ovoj zemlji –
izbore – govori sve, a najglasnije da ne postoji ni snaga, ni instrument, ni
institucija koja bi ga spriječila u njegovoj (malo je reći) diktatorskoj
namjeri.
Serija ili niz
ponižavanja prije i poslije svih Bošnjaka – jer su oni, prema tvrdnjama
njihovih političkih subjekata najzainteresiraniji za Bosnu i Hercegovinu, dok
druge ona uopće ne zanima, kulminirala je (za sada) vjerovatno najbizarnijim
događanjem, unutarnjim (RS – FBiH) doniranjem doniranih vakcina i omogućavanjem
vakcinisanja vakcinom po izboru prije svih pripadnicima istoimenog naroda, a
potom, eto, i svima ostalim.
Koliko god etničkom
ponosu i dostojanstvu ne doprinose takozvani politički kapitalci(?!), makar
toliko – ako ne i više – oduzimaju mu i dodatno ga srozavaju mlade snage sa
iznajmljenim i/ili posuđenim autoritetom.
Rado bih se – i
spremno – složio sa cinicima koji tvrde da narod kojega je nemoguće pokrenuti
na proteste ni zbog poskupljenja, ni zbog mizernih penzija, ni zbog neuplaćenih
doprinosa, ni zbog spomena ne-vrijednih plata, ni zbog preskupih lijekova, ni
zbog nenormalne nezaposlenosti, ni zbog odlaska mladih... ni zbog
(ne)vakcinacije! – ni zbog čega od čega im zavise životi – tačno zaslužuje i
ovakve prijatelje i ovakve neprijatelje.
Usporedba sa ovcama
nije adekvatna naprosto stoga što ovce nemaju izbora te bi usporedba u
predmetnom slučaju bila uvreda za ovce.
U najkraćem, nedvojbeno je jasno da su domaći
politički subjekti ne samo nesposobni rješavati osnovna životna pitanja
građana, nego tu nesposobnost zakrivaju grubom, rigidnom i zloslutnom
retorikom, a da predstavnici međunarodne zajednice u BiH nemaju ni bilo kakvu
osmišljenu, a kamoli odgovarajuću politiku rješavanja problema.
Koliko je stanja i
situacije u zemlji rezultat objektivnih okolnosti i uvjetovanosti, a koliko,
pak, posljedica međustranačkih dogovora trgovine utjecajem u cilju ugađanja
sujetama izabranika, odabranika i moćnika, takozvanih političkih kapitalaca, u
ovom trenutku možda nije ni bitno? Nije bitno ni jesu li Bosni i Hercegovini i
njenoj / našoj, bosanskohercegovačkoj političkoj sceni potrebne promjene, zamjene
ili neki potpuno novi, smisleni(ji) bosanskohercegovački narativ jer je više
nego jasno da jeste.
Koliko su doista, za
sve loše – a toga je puno više nego dobroga za što bi mogli biti zaslužni –
krivi politički lideri, a koliko ustvari, oni koji ih biraju, održavaju
politički živim i unekoliko vitalnim ili makar pokretnim? Drugim riječima, ko
je stvarni kreator ili problem bošnjačke probosanske politike u Bosni i
Hercegovini: javne političke ličnosti ili, pak, njihove sive eminencije koje pretpostavlja
se i pomalo šapuće, ustvari, iz polumraka anonimnosti vuku konce svojih lutaka
na sceni?
Mogu li politički
subjekti samostalno – koliko god da su pojedinačno jaki, brojni i utjecajni –
realizirati bilo koji od općih, javnih i zajedničkih interesa svih stanovnika
Bosne i Hercegovine ili je ipak potrebna neka vrsta koordinacionog tijela, nadstranačkog
„vijeća staraca“ sastavljenog od razumnih, uglednih i voljnih ličnosti i koliko
je realno očekivati političku, nadstranačku, nadpartikularnu, dobronamjernu
strukturu koja bi definirala, objedinila i usmjerila političke, ekonomske,
finansijske i ostale napore takozvanih, probosanskih snaga u cilju najprije
uspostave kriterija, afirmacije pozitivnih vrijednosti i definiranja referentne
linije ispodd koje se ni po koju cijenu ne može i neće ići?
U produžetku, koliko
su osobne sujete i vlastitih interesa – zašto ne reći, pozicija u javnoj
upravi, vlastitih kadrovskih zamisli i križaljki, egzistencijalne sigurnosti
ili materijalnog blagostanja, utjecaja na procese i neodoljive moći – spremni
žrtvovati mali i veliki politički lideri za ideju i realizaciju normalne Bosne
i Hercegovine?
Siguran sam da većina
čitalaca – ako ne svi – uporno čak, od samog početka teksta i nesvjesno
odmahuju glavom, dijelom ne vjerujući mogućnosti pozitivnog odgovora na bilo
koje gore postavljenih pitanja, a dijelom čudeći se, blago rečeno, naivnosti
pitaoca.