Piše: Sead Turčalo
Istraživanje koje je 2022. godine proveo Međunarodni republikanski institut (IRI) u Bosni i Hercegovini govori da 51% ispitanika podržava NATO integracije, dok znatno viši procenat (76%) daje podršku eurounijskim integracijama. Ako raščlanimo podršku NATO članstvu po etničkim grupama onda to iznosi 60% među Bošnjacima, 77% kod hrvatskih ispitanika i svega 8% među ispitanicima koji se izjašnjavaju kao Srbi.
Jedna od prihvaćenih interpretacija jeste da je nacionalni interes ono za što većina građana kaže da je nacionalni interes. Stoga se on može razlikovati od interesa različitih podgrupa ili etničkih skupina ispod nivoa države (tzv.”posebni interesi”), kao što je to očigledno slučaj u Bosni i Hercegovini. Vidljivo je to iz rezultata istraživanja javnosti koje sam prezentirao ovdje.
Zbog čega uopće otvaranje ove teme?
Proteklih sedmica se u orbitu interesa javnosti vraća pitanje NATO integracija Bosne i Hercegovine. Rezultat je to činjenice da se u sporazumu koji su potpisali lideri nove vladajuće koalicije na državnom nivou izrijekom ne spominju euroatlantske integracije, već samo naglašavaju evropske integracije. Euroatlantske integracije su otišle u sferu onoga što je koalicija ocijenila kao teško pitanje na kojima zasad neće biti fokus.
Ukoliko bi na sporazum gledali kao na izraz nacionalnih interesa Bosne i Hercegovine, onda možemo reći da se oni samo djelimično tretiraju. Zapravo u pogledu euroatlantskih integracija uvažava se “poseban interes” podgrupe/etničke skupine naspram većinskog stava javnosti. Kao što sam ranije spomenuo, nacionalni interesi su ono što većina građana kažu da jesu nacionalni interesi, a zadaća onih kojima smo delegirali naše predstavljanje jeste da to prevedu u strateške dokumente i implementiraju. U suprotnom, nacionalni interesi postaju ne vrijednosti koje dominantan broj građana smatra bitnim, nego osobne vrijednosti lidera.
Politički lideri i različite elite, naravno, učestvuju u artikulaciji nacionalnih interesa. Činjenica je i da su svi interesi izrazi vrijednosti. Stoga je nezaobilazna veza između našeg okruženja, iz kojeg vrijednosti potječu i nacionalnih interesa na čije definiranje utječemo kada nam to okolnosti i pozicija koju zauzimamo omogući. Interesi, pogotovo oni nacionalni, neizbježno su vezani i za (nacionalni) identitet. Identitetski gledano na pitanje nacionalnog interesa može se reći da “moramo znati ko smo prije no što saznamo što su naši interesi”.
Primarno je u određivanju bilo kojeg nacionalnog interesa, pa i pitanja da li ulazak pod sjevernoatlantski kišobran jeste vitalni nacionalni interes, poći od odgovora na slijedeće pitanje: Koji su benefiti ako je određeni interes zaštićen/osiguran, a šta su posljedice ukoliko nije?
Naravno, ne treba ispustiti iz vida da nacionalni interesi jesu primjena vrijednosti u domaćem, a onda i regionalnom i međunarodnom kontekstu s obzirom na to da nužno kombiniraju sigurnosna i materijalna pitanja s jedne strane sa moralnim i etičkim pitanjima s druge strane.
Nacionalni interes sam po sebi zahtijeva da bude definiran kao dugoročno koristan za zajednicu te se ne smije miješati sa onim što ljudi kratkoročno žele ili bi im koristilo samo u kraćem razdoblju.
Zbog toga u definiranju, a onda i implementaciji nacionalnih interesa nužno je donošenje teških odluka o sigurnosti, vladavini prava, blagostanju te očuvanju univerzalnih ali i onih specifičnih vrijednosti koje baštini zajednica.
Ti izbori i odluke često se doživljavaju kontroverznima. No, činjenica da ih se donosi na temelju nacionalnog interesa čini ih različitima od intuitivnog impulsa onoga ko u određenom trenutku kontrolira mehanizme vlasti. Inkorporiran u logiku odgovarajućih strategija, koje su nam nasušno potrebne, nacionalni interes treba da bude sidro koje će sprečavati vjetrove emocija i hirove sentimentalnog moralizma da nas nekontrolirano vuku po pučini naše društveno-političke stvarnosti.
(Autor je dekan Fakulteta političkih nauka u Sarajevu. Tekst je izvorno objavljen na portali Tacno.net.)
