Uoči svoje najteže izborne bitke u posljednje dvije decenije, turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan nije oklijevao da ruši zapadne saveznike i principe, nastojeći ojačati podršku konzervativnih i nacionalističkih birača i odvratiti ih od sumornog ekonomskog stanja posljednjih godina.
Erdogan je vodio kampanju protiv prava LGBT zajednice, spriječio članstvo Švedske u NATO-u i optužio Washington za miješanje u izbore u maju, na kojima se suočio sa ogromnim izazovom u vidu kandidata lijevog centra Kemala Kilicdaroglua usred bijesne inflacije.
Ali on je pobijedio. A sada kada je osigurao novi petogodišnji mandat, čini se da Erdogan popravlja odnose sa zapadnim zemljama nakon godina zategnutih odnosa. Pitanje je šta to znači za njegov srdačan odnos s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom, za produbljivanje ekonomskih veza Ankare s Moskvom i za pristup Turske Kijevu i rat u Ukrajini, piše Radio Slobodna Evropa.
Uoči samita NATO-a od 11. do 12. jula u Litvaniji, turski lider je privukao pažnju tako što je dao zeleno svjetlo za ulazak Švedske u transatlantsku vojnu alijansu i pozvao na oživljavanje nastojanja Turske za pridruživanje Evropskoj uniji, što je potonje iznenađenje.
Nekoliko dana ranije, dok je bio domaćin ukrajinskom predsjedniku Volodimiru Zelenskom u Ankari, rekao je da Ukrajina zaslužuje članstvo u NATO-u – što je Rusija opisala kao čvrstu crvenu liniju – i pustio je pet ukrajinskih vojnih komandanata u Kijev prije nego što je obećao Putinu, što je izazvalo protest Kremlja.
Najave su Erdoganu donijele dividende, uključujući bilateralni sastanak s američkim predsjednikom Joeom Bidenom, obećanja o borbenim avionima F-16 koji su njegovoj vojsci prijeko potrebni i švedske obaveze da će olakšati unapređenje carinske unije Turske i EU i da će surađivati u borbi protiv terorizma – što u očima Ankare znači suzbijanje Kurda.
Međutim, stručnjaci kažu da očigledno približavanje ne znači da je Erdogan za Zapad ili da je spreman ugroziti svoj odnos s Putinom, koji dijeli protivljenje turskog lidera onome što tvrde da su zapadni napori da dominira svijetom. Putin je Erdoganu pružio finansijski spas tokom predsjedničke kampanje dok su zapadni lideri tiho navijali za njegov gubitak.
Erdoganovo promišljeno naginjanje prema Zapadu uglavnom je vođeno pragmatičnim finansijskim razmatranjima – odnosno potrebom za većim stranim ulaganjima za oživljavanje turske ekonomije – iako bi Putinov narušen imidž moćnika nakon kratkotrajne pobune Wagnerove plaćeničke grupe u junu također mogao igrati ulogu, kažu stručnjaci.
Odnosi Turske i Rusije uglavnom su vođeni ličnim odnosom dvojice autoritarnih lidera, ali oslabljeni Putin postaje manje pouzdan partner, kažu stručnjaci.
Erdogan "pokušava zagrijati veze sa Zapadom" sada kada su izbori završeni, ali želi da se približavanje dogodi "pod njegovim vlastitim uvjetima", rekla je za RSE Asli Aydintasbas, suradnica na Institutu Brookings u Washingtonu.
Ona je rekla da on još nije pokazao namjeru da se pozabavi problemima vlastite kreacije koji su doveli do silazne spirale u odnosima sa Zapadom, kao što je njegovo razbijanje turskih institucija.
Rješavanje tih pitanja je kritično ako Turska ozbiljno želi pridružiti se EU i unaprijediti svoju carinsku uniju s blokom, ali to je zakopano u uzbuđenju nakon Erdoganove izjave uoči samita NATO-a.
Nicholas Danforth, stručnjak za Tursku, upozorio je u tvitu da igranje Erdoganovih poteza kao "nekog velikog resetiranja" sa Zapadom daje turskom lideru "upravo ekonomske i političke koristi koje on traži, a da zapravo ne mora da poduzme bilo kakve značajne korake po pitanju ljudskih prava ili vladavine prava".
Ruslan Suleymanov, suradnik na Institutu za razvoj i diplomatiju sa sjedištem u Bakuu, napomenuo je u izvještaju koji je objavila Carnegie Endowment for International Peace da Erdoganovi komentari o evropskim integracijama također imaju za cilj da pomognu u povećanju podrške njegove stranke među prozapadnim stanovnicima gradova uoči općinskih izbora sljedeće godine.
NATO-ov razorni saveznik
Odnosi između Turske i Zapada su se pogoršali pod Erdoganom, liderom nacije od 2003. godine, jer je umanjio demokratiju, zatvarao protivnike, samostalno pokrenuo strane intervencije, ukrstio koplja sa državama članicama EU i produbio veze s Putinom.
Veze između Rusije i Turske također su ponekad bile nestabilne, ali su se nakon sporova brzo oporavile. Putin je 2015. godine optužio Ankaru za "ubod nožem u leđa" i zabranio uvoz iz zemlje nakon što je turski ratni avion oborio ruski avion u blizini sirijske granice 2015. godine, ali su se odnosi ponovo zagrijali nekoliko mjeseci kasnije.
Erdogan je razljutio NATO kupovinom ruskog sistema S-400 nakon smrtonosnog pokušaja državnog udara 2016. za koji je okrivio svećenika sa sjedištem u SAD-u, i po udruženju Washington.
Nakon sporazuma od 2,5 milijardi dolara s Moskvom, Sjedinjene Države su 2019. izbacile Tursku iz programa borbenih aviona F-35 i odbile prodati Ankari njihov najnapredniji lovac jer su bilateralne veze dostigle najniži nivo u posljednjih nekoliko decenija.
Odnosi su ostali napeti kada je američki predsjednik Joe Biden preuzeo dužnost 2021. godine. Tokom kampanje, Biden je nazvao Erdogana "autokratom" i rekao da bi Sjedinjene Države trebale pomoći turskoj opoziciji da ga pobijedi u glasačkoj kutiji.
"Možemo podržati one elemente turskog rukovodstva koji još uvijek postoje i dobiti više od njih i ohrabriti ih da budu u stanju da preuzmu i poraze Erdogana", rekao je Biden 2020.
U aprilu 2021., tri mjeseca nakon njegovog preuzimanja dužnosti predsjednika i nakon razgovora sa mnogim svjetskim liderima, Biden je konačno nazvao Erdogana. Obavijestio je turskog lidera da će masovno ubijanje Jermena u Osmanskom carstvu tokom i nakon Prvog svjetskog rata priznati genocidom.
Bidenovi prethodnici izbjegavali su da daju deklaraciju kako ne bi otuđili Tursku, strateškog saveznika čija je vojska druga po veličini u NATO-u. Međutim, Biden, koji je demokratiju i ljudska prava stavio kao centralni element svoje vanjske politike, nije namjeravao da daje prioritet odnosima s Erdoganom, rekli su tada stručnjaci.
Ruska invazija
Međutim, ruska invazija na Ukrajinu u februaru 2022. – koja je došla tokom jedne od najnižih tačaka u njegovoj 20-godišnjoj vladavini – otvorila je vrata Erdoganu da postane nezamjenjiv NATO-u i Washingtonu, a istovremeno ih je dodatno iritirala.
On je jedini lider NATO-a u redovnom kontaktu sa Putinom, a takođe ima dobre odnose sa Zelenskim, što ga čini potencijalno efikasnim posrednikom između Rusije i Ukrajine.
Erdogan je zadržao delikatnu ravnotežu od invazije, osuđujući Kremlj i pomažući Ukrajini, istovremeno povećavajući trgovinu s Rusijom i izbjegavajući sankcije.
Turska je nastavila da opskrbljuje Ukrajinu smrtonosnim oružjem i to je učinila mnogo prije drugih članica NATO-a. Bespilotne letjelice Bayraktar turske kompanije Baykar bile su ključne za odbranu Ukrajine u ranim fazama rata. Baykar, koji je dijelom u vlasništvu Erdoganovog zeta, gradi fabriku u Ukrajini za koju se očekuje da će biti otvorena 2025.
Erdogan je pomogao da se postigne dogovor između Moskve i Kijeva koji je Ukrajini omogućio izvoz žitarica tokom rata, ublažavajući globalnu prehrambenu krizu, ali je Rusija dopustila da se sporazum sruši ove sedmice nakon godinu dana rada. Turska je glavni uvoznik ukrajinskih i ruskih žitarica i imala je direktne koristi od sporazuma.
Erdogan je također pomogao u pregovorima o razmjeni zarobljenika, uključujući onu u septembru 2022. koja je predviđala da Turska zadrži nekoliko komandanata puka Azov do kraja rata. Erdoganovo puštanje ljudi u ruke Zelenskog uoči samita NATO-a poboljšalo je njegov imidž unutar alijanse, a istovremeno je poslužilo i kao poticaj za oba lidera kod kuće.
Ali to je izazvalo i optužbe ruskih propagandista da se Erdogan ponaša "neprijateljski" prema Moskvi, dok su neki eksperti postavili pitanje da li je to signaliziralo da je Erdogan postao zabrinut zbog Putinovog ostanka na vlasti nakon pobune od 23. do 24. juna koju je predvodio šef Wagnera Jevgenij Prigožin.
"Mislim da je Erdogan veoma oprezan da ne odbaci Putina, barem ne u direktnom ličnom smislu", rekao je za RSE Rich Outzen, bivši zvaničnik State Departmenta koji je analitičar Atlantskog vijeća.
"U toku je prilagođavanje ili rebalans, ako hoćete, (turske vanjske politike)", rekao je, "a dio toga je vođen istinskom privrženošću ukrajinskom suverenitetu".
Outzen je rekao da bi bila "strateška i geopolitička katastrofa" za Tursku ako bi Rusija osvojila Ukrajinu jer bi Moskva imala kontrolu nad širokim dijelom obale Crnog mora "i bila u mnogo boljoj poziciji da snažno naoruža Tursku".
Nakon invazije Moskve na Ukrajinu, Ankara je legalno blokirala ruske ratne brodove da uđu u Crno more kroz turski moreuz, ometajući njene ratne napore.
Turska dijeli Crno more s Rusijom, Ukrajinom, Gruzijom, kao i sa ostalim članicama NATO-a Rumunijom i Bugarskom. Postoji i napetost između Moskve i Ankare zbog ruskog progona muslimanske manjine krimskih Tatara na crnomorskom poluotoku u Ukrajini koje je okupirala Rusija.
Činilo se da je portparol Kremlja Dmitrij Peskov umanjio značaj oslobađanja komandanta Azova, rekavši da je Ankara bila pod "velikim pritiskom" uoči samita NATO-a i da želi da pokaže "solidarnost" sa alijansom.
Također je ustvrdio da Rusiju nije iznenadila Erdoganova odluka da odustane od prigovora na članstvo Švedske, rekavši da je "Turska posvećena svojim obavezama" i da "nikada na nju nismo gledali kroz ružičaste naočale".
Erdogan je iskoristio pravo veta kao član NATO-a da zadrži članstvo za Finsku i Švedsku, koje su se brzo pridružile NATO-u nakon ruske invazije na Ukrajinu.
Tražio je da dvije zemlje razbiju kurdske grupe koje njegova vlada smatra teroristima. Njegov čvrst stav donio mu je popularnost kod kuće pred izbore.
To je također dalo Erdoganu – koji je poznat po svom transakcijskom pristupu vanjskoj politici –priliku za pregovaranje sa Sjedinjenim Državama o F16 koje je Bidenova administracija kasnije pristala isporučiti.
Iako je zahtjev Švedske za članstvo jasno potaknut ruskom agresijom, Erdoganov glasnogovornik Fahrettin Altun izbjegao je izdvajanje Moskve, rekavši da podrška Turske proširenju NATO-a "nije protiv određene zemlje, već da je učini sveobuhvatnom sigurnosnom organizacijom koja će pomoći u postizanju stabilnosti".
Erdogan je također rekao da Moskva razumije njegove razloge za oslobađanje komandanta Azova i da više nije izrazila protest. Kremlj dalje nije komentirao.
Putin dolazi u Tursku u augustu
Erdogan će dobiti priliku da razgovara o oslobađanju komandanata i mnogo hitnijim pitanjima sa Putinom kada bude domaćin ruskom lideru u augustu u Turskoj. Kremlj još nije potvrdio putovanje.
Putin je sreo Erdogana vjerovatno više puta nego bilo koji drugi lider izvan bivšeg Sovjetskog Saveza, što je znak njihovog dobrog radnog odnosa i sposobnosti da razdvoje svoje konkurentske interese u
Ukrajini, Azerbejdžanu, Siriji i Libiji.
Ako do posjete dođe, vjerovatno će razgovarati o ratu u Ukrajini, mogućem oživljavanju sporazuma o žitu i proširenju ekonomskih veza, kažu stručnjaci.
Erdogan će "potaknuti Putina da razmišlja o rješavanju sukoba na način koji ne vodi daljnjoj eskalaciji", rekao je Outzen.
Budući da su izbori iza njega i tenzije sa Zapadom popuštaju, Erdogan će ovoga puta imati jaču ruku u razgovorima s Putinom, kažu stručnjaci.
Erdoganova ranjivost leži u velikoj ovisnosti Turske o ruskoj energiji i njenoj slaboj ekonomiji, što je rezultat njegove vlastite politike.
Kao rezultat toga, Erdogan je odbio da se pridruži Zapadu u uvođenju sankcija Rusiji kako bi kaznio Kremlj za njegovu invaziju na Ukrajinu.
Analitičari kažu da ga vodi želja da izbjegne pogoršanje ekonomskih teškoća kod kuće, gdje je inflacija 40 posto, a nacionalna valuta blizu rekordno niske vrijednosti u odnosu na dolar.
Rusija je prošle godine postala najveći izvoznik u Tursku po vrijednosti, pretekavši Kinu, pošto je Ankara kupila veće količine ruske nafte, gasa i uglja s popustom koje je Zapad izbjegavao.
A kada je Evropa zatvorena, ruski turisti i biznismeni hrle u Tursku, ulivajući strane valute u privredu.
Ipak, Erdoganovo naginjanje ka Zapadu i poboljšanje veza sa susjedima na Bliskom istoku pokazuju da on sada ima druge opcije osim Putina i Rusije da mu pomognu sa njegovim ekonomskim problemima, kažu stručnjaci.
I dok je Turskoj i dalje potrebna jeftina ruska energija, Putinu i ruskoj eliti Turska je potrebna više, kaže za RSE Mark Katz, profesor političkih nauka na Univerzitetu George Mason u Sjedinjenim Državama koji se fokusira na odnose Rusije sa Bliskim istokom.
Turska je bila važan kanal za sankcioniranu robu u Rusiji.
Štaviše, sa zatvorenim pristupom zapadnim finansijskim tržištima, Rusima je "potreban pristup Turskoj da bi mogli da dođu do svog novca", rekao je Katz.
"Oni ne mogu sebi priuštiti da odnosi s Turskom slabe. Putin ne želi da Erdogan ide dalje na Zapad", rekao je.
