Elektroenergetska mreža postaje usko grlo energetske tranzicije: BiH može graditi solarne i vjetroelektrane, ali može li prihvatiti njihovu struju?

Bosna i Hercegovina ulazi u novu fazu energetske tranzicije u kojoj najveći izazov više nije samo izgradnja solarnih i vjetroelektrana, nego sposobnost elektroenergetskog sistema da prihvati, prenese i rasporedi električnu energiju koju one proizvode.

Dok interes investitora za obnovljive izvore raste, postojeća elektroenergetska infrastruktura suočava se sa sve većim zahtjevima. Mreža koja je decenijama razvijana za relativno predvidivu proizvodnju velikih termoelektrana i hidroelektrana mora se prilagođavati sistemu u kojem proizvodnja sve više zavisi od vremenskih prilika.

Na ovaj problem upozorio je predsjednik Bosanskohercegovačkog komiteta Međunarodnog vijeća za velike električne sisteme (CIGRE) Zijad Bajramović, govoreći za Fenu o izazovima koje donosi ubrzani razvoj solarne energije i vjetroelektrana.

Prema njegovoj ocjeni, rast proizvodnje iz obnovljivih izvora zahtijeva temeljitu transformaciju elektroenergetske mreže, uključujući modernizaciju postojeće infrastrukture, povećanje njene fleksibilnosti i razvoj naprednijih sistema upravljanja.

Suština problema je u tome što izgradnja novih proizvodnih kapaciteta ne znači automatski da elektroenergetski sistem može preuzeti svu proizvedenu električnu energiju.

Solarne elektrane najveću proizvodnju ostvaruju tokom sunčanih sati, dok vjetroelektrane zavise od brzine i kontinuiteta vjetra. Njihova proizvodnja može se brzo mijenjati, a najveća količina proizvedene energije ne mora se podudarati s periodima najveće potrošnje.

U takvim okolnostima elektroenergetska mreža mora imati dovoljno kapaciteta za prihvat energije, ali i mogućnost brzog prilagođavanja promjenama u proizvodnji i potrošnji.

Za Bosnu i Hercegovinu to predstavlja poseban izazov jer su značajni dijelovi elektroenergetskog sistema projektovani u vrijeme kada je proizvodnja bila koncentrisana u relativno malom broju velikih elektrana.

Razvoj solarnih elektrana, posebno onih priključenih na distributivnu mrežu, mijenja tradicionalni način funkcionisanja sistema. Električna energija više ne teče isključivo od velikih proizvođača prema potrošačima, nego sve češće i u suprotnom smjeru.

To zahtijeva modernizaciju trafostanica, dalekovoda, zaštitne opreme i sistema za nadzor i upravljanje mrežom.

Dodatni problem predstavljaju geografske razlike između područja pogodnih za proizvodnju obnovljive energije i najvećih centara potrošnje.

Hercegovina raspolaže značajnim potencijalom za razvoj solarnih elektrana, a pojedina područja Bosne i Hercegovine imaju povoljne uslove za izgradnju vjetroelektrana. Međutim, raspoloživost prirodnih resursa nije isto što i raspoloživost mrežnih kapaciteta.

Investitor može imati zemljište, potrebne dozvole i osigurano finansiranje, ali realizacija projekta zavisi i od mogućnosti priključenja na elektroenergetski sistem.

Ako postojeći dalekovodi i trafostanice nemaju dovoljno slobodnog kapaciteta, priključenje može zahtijevati dodatna ulaganja, rekonstrukciju infrastrukture ili izgradnju novih mrežnih objekata.

Takvi zahvati često podrazumijevaju dugotrajne administrativne postupke, rješavanje imovinskopravnih odnosa i usklađivanje investicionih planova više institucija i preduzeća.

U BiH dodatnu složenost stvara institucionalna organizacija elektroenergetskog sektora.

Za prijenos električne energije nadležan je Elektroprijenos BiH, dok rad prijenosnog sistema i njegovo balansiranje koordinira Nezavisni operator sistema u BiH (NOSBiH). Distribucijom električne energije upravljaju distributivna preduzeća, a regulatorne nadležnosti podijeljene su između državnog i entitetskih nivoa.

Zbog toga razvoj obnovljivih izvora zahtijeva koordinaciju različitih institucija, regulatora, operatora i investitora.

Posebno je važno pitanje planiranja. Novi proizvodni kapaciteti mogu se razvijati brže nego infrastruktura potrebna za njihovo priključenje, zbog čega nastaje nesklad između investicija u elektrane i investicija u mrežu.

Takav nesklad može imati ozbiljne ekonomske posljedice.

Ako mreža ne može prihvatiti svu proizvedenu energiju, operator sistema u određenim okolnostima mora ograničiti proizvodnju pojedinih elektrana radi očuvanja sigurnosti i stabilnosti sistema.

To znači da elektrana može biti tehnički sposobna proizvesti električnu energiju, ali da je zbog ograničenja u mreži ne može u cijelosti isporučiti.

Za investitore takva mogućnost predstavlja dodatni finansijski rizik, posebno kod projekata koji se oslanjaju na dugoročne kredite i očekivane prihode od prodaje električne energije.

S druge strane, troškovi modernizacije mreže otvaraju pitanje ko će finansirati potrebne investicije.

Dio troškova priključenja snose sami investitori, ali razvoj šire prijenosne i distributivne infrastrukture zahtijeva sistemska ulaganja koja se, zavisno od regulatornih odluka i načina finansiranja, mogu odraziti i na mrežne naknade koje plaćaju korisnici.

Zbog toga energetska tranzicija nije samo pitanje proizvodnje ekološki prihvatljivije električne energije, nego i pitanje raspodjele troškova između proizvođača, elektroenergetskih kompanija, države i potrošača.

Jedan od mogućih odgovora na ove izazove jeste razvoj sistema za skladištenje energije.

Baterijska postrojenja omogućavaju da se dio električne energije proizvedene tokom perioda velike proizvodnje sačuva i iskoristi kada potrošnja poraste ili proizvodnja iz obnovljivih izvora oslabi.

Skladištenje može doprinijeti stabilnosti elektroenergetskog sistema i smanjenju potrebe za ograničavanjem proizvodnje, ali ne može u potpunosti zamijeniti ulaganja u dalekovode i trafostanice.

Važnu ulogu mogu imati i hidroelektrane, posebno reverzibilne hidroelektrane koje omogućavaju skladištenje energije korištenjem vode između akumulacija na različitim visinama.

Bosna i Hercegovina već raspolaže značajnim hidroenergetskim kapacitetima, što predstavlja prednost u odnosu na zemlje koje nemaju slične mogućnosti za fleksibilno upravljanje proizvodnjom.

Međutim, njihova upotreba za balansiranje sistema zavisi od hidroloških prilika, tehničkih mogućnosti postrojenja i drugih obaveza u upravljanju vodnim resursima.

Energetska tranzicija zahtijeva i razvoj digitalnih tehnologija koje omogućavaju preciznije predviđanje proizvodnje iz obnovljivih izvora, praćenje opterećenja mreže i pravovremeno reagovanje na poremećaje.

Napredni sistemi upravljanja, pametna brojila i automatizacija distributivne mreže mogu pomoći operatorima da efikasnije koriste postojeće kapacitete.

Ipak, takva modernizacija zahtijeva značajna finansijska sredstva, stručne kadrove i dugoročno planiranje.

Pritisak na elektroenergetski sistem dodatno povećavaju obaveze Bosne i Hercegovine u procesu usklađivanja s evropskim energetskim i klimatskim pravilima.

Evropska unija nastoji ubrzati razvoj obnovljivih izvora, smanjiti emisije stakleničkih gasova i povećati povezanost elektroenergetskih tržišta. Za BiH, kao članicu Energetske zajednice, to podrazumijeva prilagođavanje zakonodavstva, tržišnih pravila i infrastrukture.

Istovremeno, sve veći značaj dobijaju regionalne elektroenergetske veze.

Povezanost s elektroenergetskim sistemima susjednih država omogućava razmjenu energije i može pomoći u balansiranju proizvodnje i potrošnje, ali samo ako postoje odgovarajući prekogranični kapaciteti i usklađena tržišna pravila.

U tom kontekstu posebno je važno koliko brzo BiH može modernizovati postojeću mrežu, planirati nove investicije i uskladiti razvoj proizvodnih kapaciteta s mogućnostima njihovog priključenja.

Za sada nedostaje javno objedinjena slika o tome koliko solarnih i vjetroelektrana čeka priključenje, koliki je ukupni kapacitet tih projekata, koje su tačke mreže najopterećenije i koliko bi koštalo uklanjanje postojećih ograničenja.

Upravo ti podaci mogli bi pokazati koliko je elektroenergetska infrastruktura već postala prepreka investicijama i u kojim dijelovima Bosne i Hercegovine je potreba za modernizacijom najizraženija.

Razvoj obnovljivih izvora tako pred Elektroprijenos BiH, NOSBiH, distributivna preduzeća i nadležne regulatore postavlja sve zahtjevniji zadatak: planirati i finansirati mrežu koja može prihvatiti rastuću proizvodnju, uz očuvanje stabilnosti sistema i kontrolu troškova za privredu i domaćinstva.