Piše: Damir Rastoder
Kao što smo i predvidjeli u ranijim tekstovima - samo čudo se trebalo desiti da Milo Đukanović pobjedi na predsjedničkim izborima.
Čudo se nije dogodilo, ali jeste ozbiljan tektonski poremećaj, ne samo u Crnoj Gori, već i čitavoj regiji.
Znali smo da je Crna Gora duboko podijeljeno društvo, ali malo ko je očekivao da će ta podjela biti u omjeru 60:40 u korist prosrpskih stranaka. U apsolutnim brojkama, Jakov Milatović je dobio oko 230.000 glasova, a Đukanović 130.000.
Indikativno je da je na Cetinju Milatović dobio čak 2.556 glasova(28,69%), u Rožajama 2.198 glasova(16%), u multietničkom Baru je pobjedio sa 54,5%. U Podgorici je osvojio neverovatnih 68,1 odsto, Nikšiću 62,1, Bijelom Polju 50,3 odsto.
Dakle, u tri najveća grada je trijumfovao i otuda ovolika razlika u odnosu na protivkandidata. To ipak ukazuje da su se birači opredeljivali više protiv Đukanovića nego za Milatovića.
Da je bilo ko od prosrpskih kandidata ušao u drugi krug (Mandić ili Bečić), rezultat bi bio isti ili sličan. Ovo i nisu bili klasični izbori već referendumsko izjašnjavanje o Đukanoviću.
Drugo, birači su valorizirali povećanje plaća tokom prošle godine, a koje se vezuje za Milatovića, bez obzira što je to bila klasična populistička mjera bez ikakvog ekonomskog rezona. Građani su imali više para u džepu, iako su za to mogli kupiti manje namirnica zbog visoke inflacije od 17%.
Uz to, Milatović je obećao i da će prosječna plaća u Crnoj Gori biti 1.000 eura, a naravno da niko ne mari to što to ne spada u nadležnost predsjednika republike.
