Crnogorci će biti manjina u vlastitoj državi.
Piše: Damir Rastoder
Kao što smo i predvidjeli u ranijim tekstovima - samo čudo se trebalo desiti da Milo Đukanović pobjedi na predsjedničkim izborima.
Čudo se nije dogodilo, ali jeste ozbiljan tektonski poremećaj, ne samo u Crnoj Gori, već i čitavoj regiji.
Znali smo da je Crna Gora duboko podijeljeno društvo, ali malo ko je očekivao da će ta podjela biti u omjeru 60:40 u korist prosrpskih stranaka. U apsolutnim brojkama, Jakov Milatović je dobio oko 230.000 glasova, a Đukanović 130.000.
Indikativno je da je na Cetinju Milatović dobio čak 2.556 glasova(28,69%), u Rožajama 2.198 glasova(16%), u multietničkom Baru je pobjedio sa 54,5%. U Podgorici je osvojio neverovatnih 68,1 odsto, Nikšiću 62,1, Bijelom Polju 50,3 odsto.
Dakle, u tri najveća grada je trijumfovao i otuda ovolika razlika u odnosu na protivkandidata. To ipak ukazuje da su se birači opredeljivali više protiv Đukanovića nego za Milatovića.
Da je bilo ko od prosrpskih kandidata ušao u drugi krug (Mandić ili Bečić), rezultat bi bio isti ili sličan. Ovo i nisu bili klasični izbori već referendumsko izjašnjavanje o Đukanoviću.
Drugo, birači su valorizirali povećanje plaća tokom prošle godine, a koje se vezuje za Milatovića, bez obzira što je to bila klasična populistička mjera bez ikakvog ekonomskog rezona. Građani su imali više para u džepu, iako su za to mogli kupiti manje namirnica zbog visoke inflacije od 17%.
Uz to, Milatović je obećao i da će prosječna plaća u Crnoj Gori biti 1.000 eura, a naravno da niko ne mari to što to ne spada u nadležnost predsjednika republike.
Još jednom se pokazalo da je kombinacija nacionalizma i populizma dobitna formula za dobar izborni rezultat na izborima na Balkanu, a sada i šire. Da podsjetimo da je Milatović bio ministar u Krivokapićevoj vladi, koju je praktično sastavio mitropolit Amfilohije u manastiru Ostrog. Dva dana prije drugog kruga predsjedničkih izbora Mitropolija crnogorsko-primorska SPC-a pozvala je birače da glasaju za Milatovića. Treći razlog njegove ubjedljive pobjede leži i u činjenici, pa i trendu, da građani traže nova lica u politici, novu energiju i političku ponudu, makar ona bila demagoška i nedovoljno jasno artikulirana.
Đukanović je više od 30 godina na vlasti i to je bilo važno oružje u rukama njegovog mlađahnog protivkandidata.
Osim toga, vidljivo je bilo da je Đukanović nevoljno ušao u predsjednički utrku, jer suverenisti nisu imali drugog jakog kandidata, što je porazno samo po sebi.
Tokom cijele kampanje osjetio se nedostatak energije, emocije i strasti, koje su bile karakteristika ranijih izborni ciklusa.
Zamor materijala i prezasićenost su bile više nego očigledne.
Imajući sve to u vidu, poraz je očekivan.
Razlika od 20% u glasovima je više nego zabrinjavajuća.
Ovim su praktično anulirani rezultati referenduma iz 2006. godine. To ne znači da će se crnogorska nezavisnost sada dovesti u pitanje, ali da će zvanična Podgorica ubuduće svoju politiku usaglašavati sa Beogradom, u to nema nikakve sumnje. Milatović će pričati o EU, ali će Crnu Goru uvesti u Otvoreni Balkan. Pretjerano je tvrditi da će Crna Gora biti Rs na moru, ali je daleko primjerenije porediti je sa srpskom Bjelorusijom na Balkanu. Samostalna jeste, a nezavisna nije. Već popis stanovništva, planiran za jesen, pokazat će procentualni rast Srba i srazmjerno tome pad Crnogoraca. Suverenistički blok je na koljenima, prosrpske stranke u strahovitom usponu. U sljedećoj vladi, formiranoj poslije izbora u junu, imat će sa manjinama dvotrećinsku većinu.
Crnogorci će biti manjina u vlastitoj državi.
