Bosnu ne drži na cjelini međunarodni nadzor ili ustavni inženjering. Ona opstaje jer je njen narod i dalje bira.
Piše: Baronesa Arminka Helić
Rano jutros, putovanje Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo završilo se porazom od Sjedinjenih Američkih Država. Danas njeni igrači započinju putovanje kući.
Ipak, najvažnija priča nikada nije bila rezultat.
Neki od ovih mladih fudbalera su djeca preživjelih genocida u Srebrenici. Drugi potiču iz porodica koje su izdržale opsadu Sarajeva, preživjele koncentracione logore ili su ratom protjerane u progonstvo.
Oni predstavljaju generaciju koja postoji jer su njihovi roditelji i djedovi i bake preživjeli pokušaj uništenja i naroda i države.
Tokom četiri sedmice turnira, postigli su nešto što bosanski politički lideri - i veći dio međunarodne zajednice - nisu uspjeli postići u gotovo tri decenije: dali su Bosancima razlog da vjeruju u svoju zemlju, jedni u druge i u zajedničku budućnost.
Od kada je Dejtonski mirovni sporazum okončao rat, bosanske nacionalističke elite su izgradile cijelu političku ekonomiju oko podjela. One ne rješavaju probleme; one proizvode krize. One ne vladaju; one manipulišu. Umjesto da se takmiče oko ekonomskog rasta, obrazovanja ili vladavine prava, one se takmiče oko straha. Svaki izbori se pretvaraju u referendum o etničkom opstanku. Svaka reforma se prikazuje kao egzistencijalna prijetnja. Svaki kompromis se osuđuje kao predaja.
Za secesioniste, argument ide dalje. Oni prikazuju Bosnu i Hercegovinu kao vještačku državu - nefunkcionalnu, neodrživu i osuđenu na nestanak. Politička disfunkcija zemlje se ne tretira kao problem koji treba riješiti, već kao dokaz da sama država ne može uspjeti.
Tragedija je u tome što je zapadna politika previše prilagođavala ovaj narativ umjesto da ga osporava. Opstrukcija je nagrađivana u ime stabilnosti. Secesionističke prijetnje su upravljane, a ne poražene. Ovaj nacionalni tim je razotkrio bankrot takvog pristupa.
Njegovi igrači su dolazili iz različitih gradova, različitih zajednica i porodica koje je rat oblikovao na potpuno različite načine. Neki su rođeni u Bosni i Hercegovini. Drugi su odrasli u dijaspori jer je sukob prisilio njihove porodice da pobjegnu. Njihove historije su bile drugačije. Njihovi dresovi su bili isti.
Niko nije pitao da li je golman Bošnjak, Srbin ili Hrvat prije nego što je proslavio odbranu. Nikoga nije bilo briga iz kojeg entiteta dolazi defanzivac nakon posljednjeg starta. Jedina kvalifikacija koja je bila važna bila je da li igrač može pomoći timu da pobijedi. Zasluge su zamijenile etničku aritmetiku, a pokroviteljstvo. Zajednički cilj je zamijenio proizvedene podjele.
Tako se grade uspješni timovi. Tako se i obnavljaju uspješne države.
Nogomet ne može prepisati ustav Bosne. Ne može reformirati javnu upravu, ojačati pravosuđe ili spriječiti odlazak mladih. Ne može razbiti mreže pokroviteljstva koje su ispraznile javni život.
Ali može razotkriti laž. Laž je da građani Bosne nisu sposobni djelovati zajedno. Laž je da je etnička podjela nepromjenjiva. Laž je da Bosna i Hercegovina postoji samo zato što na njoj insistiraju stranci. Četiri sedmice, milioni Bosanaca su opovrgavali sve tri.
Zato izvještaje o tome da su javne projekcije i proslave bile obeshrabrivane u nekim pretežno srpskim opštinama ne treba odbaciti kao izolovane incidente. Oni otkrivaju nešto dublje. Uspješna bosanska reprezentacija prijeti političkim pokretima čiji legitimitet zavisi od negiranja postojanja zajedničkog bosanskog građanskog identiteta. Stanovništvo ujedinjeno postignućima teže je manipulisati strahom.
Igrači nisu pobijedili nacionalizam. Pokazali su da je nacionalizam politička strategija, a ne historijska neminovnost.
Niko ne bi trebao romantizirati ono što se dogodilo. Ustavna paraliza Bosne i dalje postoji. Korupcija i dalje postoji. Secesionistička retorika i dalje postoji. Kao i neriješeno naslijeđe genocida, uključujući njegovo poricanje i veličanje osuđenih ratnih zločinaca od strane nekih političkih lidera.
Ali jedna pretpostavka je postala mnogo teže održiva. Ako se tim sastavljen od mladih ljudi iz porodica oblikovanih genocidom, opsadom, raseljavanjem i progonstvom može ujediniti oko zajedničkog cilja i postići uspjeh samo zaslugama, kakav izgovor ostaje političarima koji su trideset godina insistirali da sama zemlja ne može funkcionirati?
Igrači idu kući. Bosanski nacionalistički lideri ostaju tačno tamo gdje su oduvijek i bili. Zaslužuju politički crveni karton. Sve više zaslužuju i oni u demokratskim prijestolnicama koji im i dalje ugađaju.
Predugo je međunarodna zajednica, u ime „stabilnosti“, gotovo legitimizirala one koji potkopavaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine, normalizirala secesionističke prijetnje i tretirala političke remetilače kao nezamjenjive sagovornike, a ne kao glavnu prepreku sigurnoj, demokratskoj evropskoj državi.
Pouka ovog Svjetskog prvenstva je da su građani Bosne i Hercegovine još jednom pokazali da su spremni za zemlju izgrađenu na zaslugama, kompetencijama i zajedničkom građanstvu. Bosnu ne drži na cjelini međunarodni nadzor ili ustavni inženjering. Ona opstaje jer je njen narod i dalje bira.
