Bosna ide kući – ali to je dom koji je ovaj mladi tim učinio mnogo boljim

Niko nije pitao da li je golman Bošnjak, Srbin ili Hrvat prije nego što je proslavio odbranu. Nikoga nije bilo briga iz kojeg entiteta dolazi defanzivac nakon posljednjeg starta. Jedina kvalifikacija koja je bila važna bila je da li igrač može pomoći timu da pobijedi. Zasluge su zamijenile etničku aritmetiku, a pokroviteljstvo. Zajednički cilj je zamijenio proizvedene podjele.

Tako se grade uspješni timovi. Tako se i obnavljaju uspješne države.

Nogomet ne može prepisati ustav Bosne. Ne može reformirati javnu upravu, ojačati pravosuđe ili spriječiti odlazak mladih. Ne može razbiti mreže pokroviteljstva koje su ispraznile javni život.

Ali može razotkriti laž. Laž je da građani Bosne nisu sposobni djelovati zajedno. Laž je da je etnička podjela nepromjenjiva. Laž je da Bosna i Hercegovina postoji samo zato što na njoj insistiraju stranci. Četiri sedmice, milioni Bosanaca su opovrgavali sve tri.

Zato izvještaje o tome da su javne projekcije i proslave bile obeshrabrivane u nekim pretežno srpskim opštinama ne treba odbaciti kao izolovane incidente. Oni otkrivaju nešto dublje. Uspješna bosanska reprezentacija prijeti političkim pokretima čiji legitimitet zavisi od negiranja postojanja zajedničkog bosanskog građanskog identiteta. Stanovništvo ujedinjeno postignućima teže je manipulisati strahom.

Igrači nisu pobijedili nacionalizam. Pokazali su da je nacionalizam politička strategija, a ne historijska neminovnost.

Niko ne bi trebao romantizirati ono što se dogodilo. Ustavna paraliza Bosne i dalje postoji. Korupcija i dalje postoji. Secesionistička retorika i dalje postoji. Kao i neriješeno naslijeđe genocida, uključujući njegovo poricanje i veličanje osuđenih ratnih zločinaca od strane nekih političkih lidera.

Ali jedna pretpostavka je postala mnogo teže održiva. Ako se tim sastavljen od mladih ljudi iz porodica oblikovanih genocidom, opsadom, raseljavanjem i progonstvom može ujediniti oko zajedničkog cilja i postići uspjeh samo zaslugama, kakav izgovor ostaje političarima koji su trideset godina insistirali da sama zemlja ne može funkcionirati?

Igrači idu kući. Bosanski nacionalistički lideri ostaju tačno tamo gdje su oduvijek i bili. Zaslužuju politički crveni karton. Sve više zaslužuju i oni u demokratskim prijestolnicama koji im i dalje ugađaju.

Predugo je međunarodna zajednica, u ime „stabilnosti“, gotovo legitimizirala one koji potkopavaju ustavni poredak Bosne i Hercegovine, normalizirala secesionističke prijetnje i tretirala političke remetilače kao nezamjenjive sagovornike, a ne kao glavnu prepreku sigurnoj, demokratskoj evropskoj državi.

Pouka ovog Svjetskog prvenstva je da su građani Bosne i Hercegovine još jednom pokazali da su spremni za zemlju izgrađenu na zaslugama, kompetencijama i zajedničkom građanstvu. Bosnu ne drži na cjelini međunarodni nadzor ili ustavni inženjering. Ona opstaje jer je njen narod i dalje bira.