Ni ostavke Švarca Šilinga i Tadeuša Mazovjeckog za vrijeme agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu nisu uspjele skrenuti pažnju međunarodne zajednice da se sprema veliko zlo u Bosni i Hercegovini i da se ono spriječi, piše Hayat.ba.
Posljedice su bila masovna ubijanja i zločin genocida nad Bošnjacima u zaštićenoj zoni Ujedinjenih nacija u enklavi Srebrenica u Bosni i Hercegovini.
Prolazi i 31. godišnjica od ljeta 1995. godine kada su vođene posljednje oružane vojne ofanzive u Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj, dvjema republikama nastalim „oružanom disolucijom Jugoslavije“.
Savremenici tih događaja od 1992. do 1995. mogu se sjetiti kofera koje su za sobom vukli Vens, Oven i Stoltenberg, a šta je bilo u tim koferima mogli su djelimično saznati predstavnici vladinih snaga Republike Bosne i Hercegovine i pobunjenika u Bosni i Hercegovini oličenih u ustavnopravnim aranžmanima tzv. srpske Republike Bosne i Hercegovine i tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne.
Ustavnopravni aranžman srpska Republika Bosna i Hercegovina imao je oružanu vojnu silu, bivšu JNA (Jugoslovensku narodnu armiju na prostoru Bosne i Hercegovine), ojačanu specijalnim paravojnim formacijama iz Srbije koje je personificirao Željko Ražnatović Arkan sa krvavim pohodom i ubijanjem bijeljinskih muslimana u Republici Bosni i Hercegovini početkom 1992. godine.
Ustavnopravni aranžman Hrvatska Republika Herceg-Bosna u Republici Bosni i Hercegovini godinu dana kasnije, 1993., će uz HVO i HV (Hrvatsko vijeće odbrane i Hrvatsku vojsku) kao oružanu silu po sličnom scenariju Mladena Naletilića Tute sa oružanom vojnom formacijom „Kažnjenička bojna“ krenuti u krvave pohode na vladine snage Republike Bosne i Hercegovine.
Iza ovih pobunjeničkih vojnih pohoda ostat će brojni logori i logorske žrtve građana Bosne i Hercegovine, civila, žena i djece.
Ovi ratni zločini će tek deset i više godina kasnije, na Međunarodnom sudu u Hagu, biti činjenično dokazani i na bazi činjenica presuđeni kroz presude za genocid u Srebrenici i UZP (Udruženi zločinački poduhvat).
Cijelo političko i vojno rukovodstvo ustavnopravnih aranžmana u Republici Bosni i Hercegovini „srpske Republike Bosne i Hercegovine“, oličeno u Radovanu Karadžiću, Ratku Mladiću i ostalima, i „Hrvatske Republike Herceg-Bosne“, oličene u Jadranku Prliću i ostalima, presuđeno je i još izdržava zatvorske kazne.
Ne treba nikako zaboraviti ni ustavnopravni aranžman „Autonomne oblasti“ pobunjenika na čelu sa Fikretom Abdićem u Republici Bosni i Hercegovini, koji su sudski presuđeni.
Haške presude Stanišiću i Simatoviću činjenično dokazuju agresiju političkog i vojnog vrha iz Beograda sa Slobodanom Miloševićem na čelu.
Ove presude nakon agresije na državu Bosnu i Hercegovinu i unutrašnjih pobuna protiv vladinih snaga Republike Bosne i Hercegovine potpuno mijenjaju osnov za unutrašnje uređenje države Bosne i Hercegovine u odnosu na činjenice koje su se znale prilikom sklapanja Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Kada je dogovaran Dejtonski mirovni sporazum, haške presude za zločin genocida u Srebrenici i Udruženi zločinački poduhvat nisu bile na pregovaračkom stolu pred kreatorima i potpisnicima Dejtonskog mirovnog sporazuma.
Uzimanje u obzir haških presuda za genocid u Srebrenici i Udruženi zločinački poduhvat, uz sve druge haške presude, najvažnija je činjenica u svim političkim pregovorima i odlukama budućeg unutrašnjeg uređenja i izmjena Ustava u Bosni i Hercegovini.
