BiH u deklaracijama NATO samita

Redakcija Mostar

Ko kaže da nema Bosne?

Piše Hamza Višća


Iz dnevno-političkih razloga(čitaj oktobarskih izbora), svi su se izredali da prigovaraju aktuelnoj vlasti – što nas nema u ovogodišnjoj deklaraciji NATO-a

Najlakše bi mi bilo napisati da je o NATO samitu, nedavno održanom u Ankari, u ovdašnjim pisanim i elektronski medijima, na društvenim mrežama i portalima, rečeno sve. Ali nije baš tako. Kolege analitičari, a pogotovo političari su se prevashodno bavili činjenicom da u ovogodišnjoj deklaraciji Samita šefova država ili vlada članica Alijanse, nema Bosne i Hercegovine, ni imenom, ni prezimenom. I fakat, to je tako. Ali i lanjska deklaracija iz Haga, je bila gotovo ista, pet tačaka i nigdje Bosne. Lani, niko nije reagovao na taj „nedostatak“ Deklaracije. Ovoga puta, iz dnevno-političkih razloga(čitaj oktobarskih izbora), svi su se izredali da prigovaraju aktuelnoj vlasti – što nas nema. Žestini kritike je doprinijela i sama vlast. Od januara do juna ove godine, vlast nam je barem tri puta tvrdila „da smo već dio sigurnosnog sistema NATO-a“, odnosno da nam „poziv za punopravno članstvo, samo što nije stigao“, kao da je poslan poštom manjeg entiteta, pa kasni. Interesantno je da se ni vlast nije branila od izraženih kritika, nadajući se da je za svaki skandal tri dana dosta. 

Švedska i Finska su sada punopravne članice

Budimo realni, i prošle i ove godine, NATO se bavio sobom i svojom ruiniranom sposobnošću da odvrati potencijalnog agresora i po potrebi odbrani milijardu svojih građana, ili barem ono pola milijarde na evropskom tlu. SAD i Kanadu, teško da bi ko napao. Mada se Grenlandu štuca, teško je povjerovati da će NATO napasti svoje.

Budimo realni, NATO je značajno jači za činjenicu da su Švedska i Finska sada punopravne članice, i da je broj evropskih nečlanica gotovo spao na prste dvije ruke (Austrija, Švicarska, Irska, Malta, Kosovo, Srbija, Moldavija, Ukrajina i BiH). Donesena Deklaracija je potvrdila da je Ukrajina već dio sistema kolektivne sigurnosti Evrope, a ne mi. Na Kosovu su NATO snage. Moldavija je blizu ujedinjenja sa Rumunijom, a Srbija vodi strateške pregovore sa SAD. Švicarska i Austrija su neutralne, ali solidarne sa evropskim zemljama kada je u pitanju odbrana. U istoj poziciji su Irska i Malta. Ostaje samo Bosna i Hercegovina, čiji su stvarni napori da ispuni uslove za punopravno članstvo minimalni i nedovoljni za bar jednu rečenicu u Deklaraciji NATO samita.

Zašto smo uopšte, redovno spominjani?

Budimo realni, teško je naći razloge zašto smo bili redovno spominjani u ranijim deklaracijama, posebno u posljednjih 15 godina, kada se malo toga uradilo na modernizaciji strukture, naoružanja i opreme Oružanih snaga BiH, a gotovo ništa na ranije zahtijevanom ulaganju u odbranu(2% BND), sveukupnom odbrambenom sistemu BiH, poštivanju ljudskih prava, nezavisnom tužilaštvu i sudstvu, sajber i opštoj sigurnosti, efikasnosti javne uprave i u krajnjoj liniji vanjskoj politici nedovoljno fokusiranoj na dobrosusjedske odnose.

Osobno sam u više navrata izražavao očekivanja da nas NATO izostavi iz ovih deklaracija, ako eto nije kadar da nam saspe u lice ocjenu – danas ste manje spremni za ulazak u NATO nego 2006.godine, kad ste ušli u program Partnerstvo za mir. Predugo se hvalite uspješno reformom odbrane, a tada ste samo stavili oružane snage u zakonski okvir. U međuvremenu, niste načinili nijedan korak ka efikasnijim, bolje opremljenim i pouzdanijim Oružanim snagama. Sistem odlučivanja u izvršnoj, ali i zakonodavnoj vlasti države BiH bi opteretio sistem donošenja odluka u Alijansi, a mi to ne smijemo dozvoliti. Priznajemo, dobar ste partner u misijama podrške miru, gdje do izražaja dolaze kvalitetni ljudski resursi vaših oružanih snaga, ali to nije dovoljno, tim prije što ostali dio snaga nije adekvatno struktuiran, organizovan, opremljen, niti popunjen. Od aktivne rezerve, ni traga ni glasa. I da, sistem odbrane vam je isparcelisan. Namjenska industrija i Ministarstvo odbrane kao da nemaju dodirnih tačaka, a da ne spominjemo ostale strukture koje bi trebale učestvovati u sistemu odbrane. Zato je vrijeme da vam partnerski cilj bude – Strateški pregled odbrane, koji bi uz aktuelniju Sigurnosnu politiku BiH poslužio kao osnova napredovanja u MAP-u(Akcionom planu za članstvo u NATO). U NATO ulazi država, a ne samo vojska.

Šta naglašava Deklaracija?

Budimo realni, NATO će prećutati gore rečenu ocjenu i vjerovatno već na narednom samitu donijeti deklaraciju sa uobičajenom floskulom o BiH – ohrabrujemo napore političkih aktera u BiH na kreiranju i sprovođenju reformskih procesa u oblasti vladavine zakona, ljudskih prava, odbrane i sigurnosti BiH, fiskalnih zakona i javne uprave. Spomenut će se tu i da NATO neće dozvoliti sigurnosni vakuum u BiH, odu li Visoki predstavnik i/ili EUFOR iz Bosne i Hercegovine. Vlast će, kao i prethodnih 15 godina, slaviti ovakvo spominjanje BiH u Deklaraciji, kao vlastitu pobjedu i ispunjenje misije. Naravno, zaboravljajući da im nije misija biti u deklaracijama, nego izvršavati obavezu iz Zakona o odbrani BiH, koja je vrlo jasna: „Parlamentarna skupština, Vijeće ministara Bosne i Hercegovine, Predsjedništvo, te svi subjekti odbrane, u okviru vlastite ustavne i zakonske nadležnosti, provest će potrebne aktivnosti za prijem Bosne I Hercegovine u članstvo NATO-a.“ Nije mi jasno, kako ni probosanske snage, ni NATO ne prepoznaju pogubnost tvrdnje – NATO neće dozvoliti vakuum. To nas demobiliše, pa mi umjesto da učinimo veći napor u postizanju političke volje za neophodne reforme, da se odlučnije suprotstavimo secesionizmu, nacionalizmu i fašizmu, po krilatici – samo nek ne puca, postajemo zadovoljni i pasivni. I međusobno se častimo etiketom izdajica.

Vratimo se NATO deklaraciji iz Ankare. Ako istinski pripadam probosanskim snagama, onda je red da dublje „zagazimo“ u sadržaj 6 tačaka ove Deklaracije.

U prvoj tački, članice Alijanse potvrđuju njihovu čvrstu posvećenost kolektivnoj odbrani i transatlantskoj vezi. Za nas to znači – NATO nije doživio kolaps, uprkos potresima, i vraća se svom osnovnom zadatku, odvraćanju i odbrani. A upravo to je ono što nas je opredijelilo da gradimo sistem odbrane BiH kao dio kolektivne sigurnosti euro-atlantskog prostora, kojem fakat pripadamo. Dakle strateški cilj nam ostaje isti – postati dio kolektivne sigurnosti Evrope.

NATO je Rusiju označio kao dugoročnu, a terorizam kao stalnu prijetnju sigurnosti i stabilnosti, te ohrabrio evropske saveznice i Kanadu da nastave trend većeg ulaganja u osnovne odbrambene potrebe, namjensku industriju i otpornost društva. Rusiju kao prijetnju sigurnosti zapadnog Balkana i države Bosne i Hercegovine, moramo raskrinkavati istinom o njenom hibridnom djelovanju, posebno propagandi, na ovim prostorima, usmjerenom na onesposobljavanju nas i susjednih država za evropske i euroatlantske integracije. Oružane snage i sigurnosne agencije moramo popuniti, opremiti i osposobiti za još efikasniju zaštitu bosansko-hercegovačkog društva od terorizma i svih oblika hibridnog djelovanja.

Deklaracija (tačka 3) potvrđuje opredjeljenje za modernizirani savez, sa jačom Evropom u jačem NATO-u, gdje odvraćanje i odbrana  počivaju na odgovarajućoj kombinaciji nuklearnih, konvencionalnih i raketnih odbrambenih sposobnosti, dopunjenih svemirskim i sajber sredstvima. BiH treba da prizna sama sebi da struktura OSBiH iz 2006.godine nije kompatibilna sa izazovima savremenog ratovanja. Dakle,  jednostavno da sagleda šta objektivno treba, šta može imati, a šta ne, a onda uložiti u jačanje kapaciteta odbrambenog sistema države, a prije svega u ljudske resurse, protivvazdušnu i raketnu odbranu, bespilotne sisteme, savremenije tehnologije sajber sigurnosti i obavještajne sposobnosti. 

U Deklaraciji se kaže da Ukrajina doprinosi transatlantskoj sigurnosti, a saveznici su ujedinjeni u nepokolebljivoj podršci Ukrajini. Namjerava se donirati znatna količina vojne opreme, pomoći i obuke. Šteta je da BiH u tome ne vidi svoju šansu da, obzirom na nestašicu naoružanja i municije na evropskom i svjetskom tržištu, udvostruči ulaganja u namjensku industriju i istovremeno je modernizuje za proizvodnju savremenih sredstava, recimo protivvazdušne odbrane. 

Prilagođavanje strateškoj konkurenciji, sveprisutnoj nestabilnosti, hibridnim prijetnjama i ponavljajućim šokovima koji definišu šire sigurnosno okruženje, ostaje ozbiljan izazov ne samo „velikim ribama“ i savezima, nego i malim državama poput BiH. Pri tome moramo se pridržavati aktuelnih principa međunarodne politike, osuditi agresiju bez obzira ko je činio i protiv koga, apelujući na diplomatsko rješavanje sporova i sukoba. 

Posljednja tačka Deklaracije sadrži uobičajenu zahvalnost domaćinu Samita(Turskoj) i neuobičajeno izostavljanje najave narednog samita, ranije predviđenog da bude u Tirani. Objektivni posmatrači tvrde da je ovo ustupak Trampu i Albaniji, u kojoj traju protesti vezani za investicijske aranžmane šire porodice Američkog predsjednika. Brisel će morati brzo donijeti odluku o domaćinu narednog Samita, jer pripreme jednog ovakvog događaja traju najmanje 10 mjeseci. Turska je za ovaj Samit u Ankari prvi prijedlog Deklaracije dala u opticaj još u oktobru prošle godine. Tada je počela borba za jednu rečenicu o BiH, možda baš onu koja bi nas zadovoljila, ali i demobilisala u nastojanju da postanemo punopravni članovi Alijanse, do sada najuspješnijeg saveza u ostvarivanju odvraćanja potencijalnog agresora i odbrane prostora, građana i interesa članica kolektivne sigurnosti. Na nama je da se borimo i izborimo za neki drugačiji program Samita i drugačiju Deklaraciju. Možemo to postići nastavljajući reformu odbrane, prilagođavajući strukturu snaga naučenim lekcijama iz ratova u Ukrajini i na Bliskom istoku, fokusirajući se na očekivani doprinos BiH sigurnosti euroatlantskog prostora. 

I da, Ministarstvo vanjskih poslova se mora osjećati odgovornim za odbranu Bosne i Hercegovine, kao što bi to trebali i ostali organi izvršne, zakonodavne i sudske vlasti, od države do opštine.

(Tekst objavljen u printanom izdanji lista Preporod za period  1. - 15.august)

Komentari

Ovaj članak nije moguće komentarisati.