"Nestao je 1993. godine i tek 29 godina od njegovog nestanka, dobio sam poziv od amidže da su posmrtni ostaci moga oca nađeni".
Piše: Almasa Hadžić
"Zovem se Mehić Bekir. Dolazim iz malog sela Mehići koje pripada mjesnoj zajednici Konjević Polje. Trenutno živim u Živinicama.
Danas sam ovdje došao da ukopam posmrtne ostatke moga oca, koji su pronađeni u Voljevici. Prethodno je bio ukopan u šehidskom mezarju, a ukopali su ga oni koji su ga i ubili.
Nestao je 1993. godine i tek 29 godina od njegovog nestanka, dobio sam poziv od amidže da su posmrtni ostaci moga oca nađeni.
Babo je radio u Švicarskoj i 1992. godine je došao u Bosnu.
Došao je u Tuzlu i odmah se priključio Armiji, da bi krajem februara 1993. godine, pješke, šumom, stigao na područje Konjević Polja, a onda je, kad su srpske snage zauzele to mjesto, prešao u Srebrenicu.
Ubrzo je iz Srebrenice, sa jednom grupom ljudi, krenuo nazad u Konjević Polje, kako bi u Srebrenicu donio hrane i odjeće koja je ostala u Konjević Polju, jer u Srebrenici narod nije imao šta jesti.
Tada je nestao.
Imao sam dvije i po godine kada je babo nestao i ne sjećam se apsolutno ničega vezano za njegov lik, niti znam kakav mu je bio glas, ali, po pričama drugih ljudi, znam da je bio veliki patriota i osoba koja je mnogo voljela ovu državu. 
Ja sam uposlenik MUP-a Tuzlanskog kantona. Radim u Policijskoj stanici Kladanj, s ponosom nosim policijsku uniformu i, na jedan način, nastavljam onaj put na kome je moj babo stao.
Inače, rođen sam 1990. godine. Nisam još oženjen, živimu Živinicama sa majkom i imam polubrata i polusestru.
U agresiji devedesetih godina izgubio sam mnogo članova porodice iz mog mjesta Mehići. Izgubio sam i trojicu dajidža.
Jedan dajidža, onaj najmlađi, ubijen je na početku 1992. godine u mjestu Pobuđe. Ubila ga je neprijateljska granata.
Drugi je ubijen snajperskim hicem u Cerskoj, a treći dajidža je ubijen u julu 1995. godine u onoj koloni koja se kretala iz Srebrenice.
Moja generacija ne sjeća se dešavanja od 1992. - 1995. godine i zato, manji broj njih, razumije šta se tada događalo.
Razumiju to, uglavnom, samo oni koji imaju nekog ko im može ispričati kako su ubijani nedužni ljudi.
Veliki broj osoba moje i mlađe generacije danas teško razumije šta znači "etničko čišćenje" u Bosni i Hercegovini, šta znači pokušaj da moja zemlja nestane.
Trudim se koliko mogu da mlađoj generaciji prenesem to što sam ja saznao iz priča moje majke, rodbine, ali i onih koji su preživjeli zločine iz devedesetih i spreman sam, po bilo koju cijenu, nastaviti tamo gdje su stali šehidi Bosne i Hercegovine", tako nam je danas, zamoljen da za Politicki.ba kaže nešto o sudbini svog oca Saliha Mehića, govorio njegov sin Bekir.
Odavao je tugu, ali ne i slabost.
Žao mu je, ponavlja, što očev lik nije upamtio.
Bio je dijete, veli, baš kao da sam sebe tješi što, osim sa rijetkih fotografija, ne zna kako je izgledalo lice njegovog oca, snaga njegovog zagrljaja ili toplina očevih riječi.
Nakon razgovora, smireno je stao u saf za klanjanje dženaze, a potom sa svojim rođacima, podigao tabut prekriven zastavom Bosne i Hercegovine i ponio ga prema iskopanom kaburu u mezarju Veljaci.
Dok je tabut spuštao u mezar njegovo lice prekrio je grč.
Bio je to stvarni Bekirov rastanak sa ocem Salihom kojega nije upamtio.
