Mogla je Begija da, nakon završenog fakulteta ostane u Tuzli. Mogla je da se, nakon udaje, nastani i u Kalesiji, odakle joj je suprug.Ali, nije htjela. Željela je u Srebrenicu. Tamo gdje su mezarovi njenih u genocidu ubijenih članova porodice. Njenih rođaka, komšija, prijatelja. Tamo odakle se biografija Bosne i Hercegovine najbolje isčitava.
Piše: Almasa Hadžić
Begija Smajić iz Srebrenice,
poslanica u Narodnoj skupštini RS postala je tema o kojoj već drugi dan bruje
mediji u BiH.
Hrabro, bez nervoze, odgovorila je
onim koji su zloupotrijebili skupštinku govornicu i mandat koji imaju,
vrijeđanjem njenog sugrađanina, Bošnjaka, nakon čega je i sama postala meta
uvreda.
Otkako je ušla u ovaj Parlament, njene
riječi se s posebnim podozrenjem mjere i analiziraju, ne samo što je riječ o
ženi koja, svojim stavom o pojedinim
skupštinskim pitanjima i odlukama zna da „sjekne“, da bez povišenog glasa ili
emocije, i javno„saspe“ ono što misli, već i zbog toga što je Bošnjakinja i to
još iz Srebrnice.
Nakon genocida, tačnije 2002. godine,
Begija se, među prvima, s majkom i dva
brata, vratila u Srebrenicu, odnosno u
rodne Potočare.
Begija je, kako znamo, profesorica
matematike i fizike. Onaj ko je „deverao“ sa matematičarima (a ja jesam op.a.)
zna da je riječ o osobama koje razmišljaju na temelju golih činjenica sa čijim
konačnim rezultatom nikad ne kalkulišu.
Takva je i Begija.
Nakon završenog Prirodno
matematičkog fakulteta u Tuzli, godinu dana radila je kao učiteljica u
Područnom odjeljenju škole u selu Osat na području Srebrenice. Šta ima veze što
je profesor, govorila je, važno je da
radi ono što voli. I s onim koje voli.
Već 2006. godine počinje raditi u
Osnovnoj školi u Srebrenici kojoj pripada i Područna škola u Potočarima u kojim predaje matematiku i
fiziku.
Od tada, do danas nikad nije dobila
ugovor o stalnom zaposlenju. Uvijek na „određeno vrijeme“, iako školu u kojoj
predaje pohađa više od 70 odsto učenika bošnjačke nacionalnosti.
To je, kaže, slika prava Bošnjaka u
entitetu u kome živi.
Begija je, kažu, žena od principa. Njena
principijelnost prepoznata je još dok je
bila odbornik u Skupštini općine Srebrenica.
U politiku, veli, nije ušla zato
što je „bila besposlena“, već što smatra da se u vremenu u kojem živimo treba baviti
politikom.
Njen stav je da onoliko koliko
Bošnjaci u entitetu RS budu zdravo promišljali o politici zavisit će i njihova
i budućnost njihove djece.
Također, onoliko koliko se Bošnjaci
budu hrabro nosili sa pritiscima, majorizacijom i svim drugim problemima kojim
su opterećeni, koliko o tome budu javno govorili i svjedočili, a skupštinska
govornica je, smatra, najprikladnije mjesto za to, toliko će, kaže, pomoći da
se gradi zdrav sistem i u entitetu u kome žive i u državi BiH.
Mogla je Begija da, nakon završenog
fakulteta ostane u Tuzli gdje je studirala.
Mogla je da se, nakon udaje,
nastani i u Kalesiji, odakle joj je suprug, isto tako obrazovan i vrijedan
čovjek.
Ali, nije htjela.
Željela je u Srebrenicu. Tamo gdje
su mezarovi njenih u genocidu ubijenih članova porodice. Njenih rođaka,
komšija, prijatelja. Tamo odakle se biografija Bosne i Hercegovine najbolje
isčitava.
U Srebrenici, Begija danas odgaja
svoja dva sina. Želi da postanu dobri, pametni, časni, ali i samosvjesni ljudi.
Iako nije profesionalno zaposlena u
NS RS, smatra da je njena obaveza kao poslanika da poštuje integritet Skupštine,
ali i da časno brani ugled političkog
subjekta kome pripada, kao i naroda iz kojeg dolazi.
A to što je iz Srebrenice za Begiju
je dodatna, sveta, poslanička obaveza.
Onim koji su, upravo u NS RS, pokušali
da joj u Srebrenicu i njenu srebreničku ranu dirnu, Begija je odgovorila
istinom i to manirom osobe koja se
istine ne boji.
Hvala ti Begija što si takva.