Begija Smajić – žena koja se ne plaši govoriti istinu

Piše: Almasa Hadžić

Begija Smajić iz Srebrenice, poslanica u Narodnoj skupštini RS postala je tema o kojoj već drugi dan bruje mediji u BiH.

Hrabro, bez nervoze, odgovorila je onim koji su zloupotrijebili skupštinku govornicu i mandat koji imaju, vrijeđanjem njenog sugrađanina, Bošnjaka, nakon čega je i sama postala meta uvreda.

Otkako je ušla u ovaj Parlament, njene riječi se s posebnim podozrenjem mjere i analiziraju, ne samo što je riječ o ženi koja, svojim stavom o pojedinim skupštinskim pitanjima i odlukama zna da „sjekne“, da bez povišenog glasa ili emocije, i javno„saspe“ ono što misli, već i zbog toga što je Bošnjakinja i to još iz Srebrnice.

Nakon genocida, tačnije 2002. godine, Begija se, među prvima, s majkom i dva brata, vratila u Srebrenicu, odnosno u rodne Potočare.

Begija je, kako znamo, profesorica matematike i fizike. Onaj ko je „deverao“ sa matematičarima (a ja jesam op.a.) zna da je riječ o osobama koje razmišljaju na temelju golih činjenica sa čijim konačnim rezultatom nikad ne kalkulišu.

Takva je i Begija.

Nakon završenog Prirodno matematičkog fakulteta u Tuzli, godinu dana radila je kao učiteljica u Područnom odjeljenju škole u selu Osat na području Srebrenice. Šta ima veze što je profesor, govorila je, važno je da radi ono što voli. I s onim koje voli.

Već 2006. godine počinje raditi u Osnovnoj školi u Srebrenici kojoj pripada i Područna škola u Potočarima u kojim predaje matematiku i fiziku.

Od tada, do danas nikad nije dobila ugovor o stalnom zaposlenju. Uvijek na „određeno vrijeme“, iako školu u kojoj predaje pohađa više od 70 odsto učenika bošnjačke nacionalnosti.

To je, kaže, slika prava Bošnjaka u entitetu u kome živi.

Begija je, kažu, žena od principa. Njena principijelnost prepoznata je još dok je bila odbornik u Skupštini općine Srebrenica.

U politiku, veli, nije ušla zato što je „bila besposlena“, već što smatra da se u vremenu u kojem živimo treba baviti politikom.

Njen stav je da onoliko koliko Bošnjaci u entitetu RS budu zdravo promišljali o politici zavisit će i njihova i budućnost njihove djece.

Također, onoliko koliko se Bošnjaci budu hrabro nosili sa pritiscima, majorizacijom i svim drugim problemima kojim su opterećeni, koliko o tome budu javno govorili i svjedočili, a skupštinska govornica je, smatra, najprikladnije mjesto za to, toliko će, kaže, pomoći da se gradi zdrav sistem i u entitetu u kome žive i u državi BiH.

Mogla je Begija da, nakon završenog fakulteta ostane u Tuzli gdje je studirala.

Mogla je da se, nakon udaje, nastani i u Kalesiji, odakle joj je suprug, isto tako obrazovan i vrijedan čovjek.

Ali, nije htjela.

Željela je u Srebrenicu. Tamo gdje su mezarovi njenih u genocidu ubijenih članova porodice. Njenih rođaka, komšija, prijatelja. Tamo odakle se biografija Bosne i Hercegovine najbolje isčitava.

U Srebrenici, Begija danas odgaja svoja dva sina. Želi da postanu dobri, pametni, časni, ali i samosvjesni ljudi.

Iako nije profesionalno zaposlena u NS RS, smatra da je njena obaveza kao poslanika da poštuje integritet Skupštine, ali i da časno brani ugled političkog subjekta kome pripada, kao i naroda iz kojeg dolazi.

A to što je iz Srebrenice za Begiju je dodatna, sveta, poslanička obaveza.

Onim koji su, upravo u NS RS, pokušali da joj u Srebrenicu i njenu srebreničku ranu dirnu, Begija je odgovorila istinom i to manirom osobe koja se istine ne boji.

Hvala ti Begija što si takva.