Kolonijalistički se odnoseći prema Bošnjacima, prvi čovjek OHR-a provodi bezočnu politiku kulturnog rasizma kakvu je nekoć u osamnaestom stoljeću otvoreno proklamirao i njegov sunarodnjak Emanuel Kant.
Piše: Akademik Rešid Hafizović
Na milenijskom stablu bosanske države prije tridesetak godina, usljed krvave agresije i genocida, pojavila se 'politička imela' koja sve ove godine u svome parazitskom nagonu većma nastoji progutati srcoliku krošnju bosanske države. Kako se ona ondje pojavila već nam je svima dobrano znano.
Naši američki 'prijatelji' su je ondje implantirali. Iako su kasnije priznali svoju grešku, nikada je nisu pokušali ispraviti. Naprotiv! Uz svoje tradicionalne saveznike na Zapadu oni u ovo postizborno vrijeme u Bosni čine sve da marginaliziraju i iz političkog života protjeraju jedinu političku ideju s kojom su se Bošnjaci, kao najbrojniji narod ove zemlje, politički dosljedno identificirali i, gle paradoksa, na posljednjim izborima je, unatoč samima sebi, iznova poduprli u većoj mjeri nego ijednu drugu političku opciju, pogotovo u Federaciji BiH.
Bošnjaci su, doduše, na posljednjim izborima kaznili njenoga lidera, jer njegovi politički stavovi su proteklih godina većma odudarali od onoga što je ta politička ideja dosljedno proklamirala kroz ovih tridesetak godina, ali su samu političku ideju najveće bošnjačke političke partije podržali i poklonili joj izbornu pobjedu sa kakvom se jedva ijedna druga politička opcija u ovom dijelu Bosne može usporediti.
Međutim, da ta pobjeda, čista kao suza, bude što manje vidljiva i relevantna u bosanskom političkom prostoru pobrinuli su se opet naši američki 'prijatelji' i njihovi tradicionalni saveznici na Zapadu, koji su rezolutno tražili formiranje vlasti u Federaciji BiH i na državnoj razini bez ove temeljne bošnjačke političke snage. Njima je naime problem politička ideja koja se zalaže za jedinstvenu bosansku državu, kao i Bošnjaci kao europski politički narod islamske provenijencije, ali im nimalo ne smetaju SNSD i HDZ BiH kao dvije najdestruktivnije političke snage u Bosni, a njihovi lideri kao otvoreni neprijatelji jedinoj domovini kojoj najbrojniji bošnjački narod nema zamjenu niti alternativu.
Ali, ne možemo dušu griješiti i ne reći da u ovom nečasnom postizbornom političkom mešetarenju i inženjeringu u Bosni nemaju svoje prste i neki drugi. U tome predano, predumišljajno i podmuklo sudjeluje i prvi čovjek OHR-a, i to tako što po vlastitom nahođenju mijenja odredbe Izbornog zakona BiH i Ustava BiH i rado ugađa onima koji najviše mrze ovu zemlju i neskriveno čine sve da ona nestane sa prostora Zapadnoga Balkana.
Kako tada, tako i danas zbog tog kulturnog rasizma, u ovom slučaju njemačke provenijencije, nekoć je trpio cijeli muslimanski svijet u vrijeme kolonijalizma i kasnijeg imperijalizma, potom moj rođeni otac koji je kao dječarac jedva preživio četiri godine agonije u Hitlerovim logorima, a, evo, danas od iste te esencijalističke ili kulturno-rasističke pošasti trpi i moja porodica i svaki Bošnjak i rodoljubni Bosanac u ovoj zemlji.
Ali gora od svega naprijed rečenog je činjenica što u ovoj nečasnoj antibosanskoj/antibošnjačkoj zavjeri, kao izvođači radova svojih zapadno-europskih nalogodavaca, sudjeluju neki Bošnjaci čija politička 'pobjeda' je naštiklana, navrat-nanos skrpljena, i bez supstance i stvarne punovažnosti pripojena dvjema najdestruktivnijim i najneprijateljskijim političkim snagama u Bosni. Oni žele vlast pod svaku cijenu, i ne biraju sredstva da je se dočepaju. Puzeći pred svojim koalicionim Voždom iz SNSD-a, dolazeći mu na noge i tepajući mu kako se 'promijenio, željan promjena' (ali kakvih!), nude mu sve što Vožd zatraži na ustavan ili protuustavan način, svejedno je.
A šta mu nude, pored skidanja sa dnevnog reda uključenja Bosne u euroatlanske integracije, najbolje je kazao prvi čovjek socijaldemokratske partije BiH, kome nimalo nije važno na koga će se knjižiti zakorovljena livada u manjem BiH entitetu, ako na njoj niko ne živi. Prosto nevjerovatno! Kako se neko, uopće, može ozbiljno baviti politikom, a da se nikada ne upita zašto je ta (naravno bošnjačka) livada ondje zakorovljena i šta je bilo sa Bošnjacima koji su ondje nekoć živjeli?! Da taj ima obraza barem onoliko koliko političke ambicije da vlada, sam bi se uklonio iz političkog života ove zemlje i ne bi čekao da ga rodoljubi njeni odande protjeraju.
K tome još, oni iz 'osmorke/šestorke' nas uvjeravaju kako građani Sarajeva mogu biti sasvim sigurni i bezbjedni dok se bude obilježavao neustavni 9. januar ove godine tik pod njihovim prozorima, a dogodine možda i u centru bosanske prijestolnice. Ali znaju Sarajlije sasvim dobro ko će u tom nacionalističkom piru sudjelovati: one iste vojne i policijske formacije manjeg BiH entiteta koje su prije trideset godina počinile agresiju i genocid nad ovom zemljom i nad njenim građanima. Zato se osjećaju nesigurnim i jedva da uopće vjeruju onima koji bi trebali brinuti o njihovoj sigurnosti.
To što znaju Sarajlije, to isto zna i prvi čovjek OHR-a, ali ga baš nimalo nije briga, baš kao što to znaju i Bošnjaci iz 'osmorke/šestorke' koji, opijeni žudnjom za vlašću, ili ne znaju šta znači biti Bošnjak po mjeri istinskog bosanskog patriotizma, koji nema cijenu, ili se svako jutro pred ogledalom ispričavaju sami sebi i nevoljko pravdaju što se uopće zovu Bošnjaci.
(Autor je ugledni bosanskohercegovački intelektualac, islamski teolog i profesor Fakulteta islamskih nauka u Sarajevu, tekst je izvorno bojavljen na stranici INS.ba)
