Aco Srbin nikad se nije obračunao s mladim Vučićem

Piše: Fahrudin Đapo


Istoga dana kada je predsjednik Srbije objavio da 4. augusta dolazi u Mrkonjić Grad, gdje bi trebao biti obilježen „dan sjećanja na srpske žrtve hrvatske vojne akcije 'Oluja' iz 1995.godine“, novinar Frankfurter Allgemeine Zeitunga (FAZ) Michael Martens objavio je tekst o mladom Aleksandru Vučiću i njegovom, kako piše, „služenju zločinačkoj politici“ tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu od 1992. do 1995. godine.

„Čovjek koji je, kao mladi dobrovoljac, bio prisutan usred zločinačkih događaja na Jevrejskom groblju u Sarajevu, poslije će postati poznat i moćan – današnji predsjednik Srbije Aleksandar Vučić. Nisu njegovi protivnici ni klevetnici u javnost plasirali ovaj neugodan detalj iz njegove biografije. O tome je devedesetih godina u više intervjua govorio upravo on sam, i to s ponosom “, piše Martens.

Autor citira članak iz sedmičnika Duga, koji je bio vrlo čitan i popularan u Srbiji, i napominje da je novinar u Vučićevoj sobi kod roditelja primijetio „ratne trofeje“ okačene po zidovima, ne objašnjavajući o čemu je tačno riječ.

Potom slijedi Vučićeva izjava: „Kada je počeo rat u Bosni, ja sam otišao u srpsko Sarajevo i prijavio se kao dobrovoljac.“

Martens napominje da je Vučić obrazložio taj korak tvrdnjom da je otišao u Sarajevo „da bi branio srpstvo“.

Njemački list piše da se „budući predsjednik Srbije kao mladi ratni dobrovoljac stavio u službu duboko zločinačke politike“, i proveo čak osam mjeseci u ratu BiH.

„Da je tu politiku u potpunosti podržavao, Vučić je govorio, između ostalog u časopisu Velika Srbija, glasilu Srpske radikalne stranke, objavljenom u septembru 1997. godine. Tada je već bio generalni sekretar Radikalne stranke koju je osnovao i vodio kasnije osuđeni ratni zločinac Vojislav Šešelj“, piše autor teksta.

Dodaje da je Vučić uvijek naglašavao navodna srpska prava na dijelove državne teritorije Bosne i Hercegovine i Hrvatske, ali i da je pozivao na strpljenje, dok se političke okolnosti u svijetu ne promijene.

U završnom dijelu teksta Martens zaključuje: „Danas Vučić govori drugačije. U političkoj retorici prihvatio je Dejtonski sporazum i poštuje teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Ipak, u medijima bliskim Vučiću i dalje je prisutan revizionistički ton – upravo onakav kakav je najavljivao još 1997. godine.“

U samoj završnici teksta, autor se pita: „Šta takve riječi znače danas, u kontekstu promijenjenog pristupa Sjedinjenih Američkih Država regionalnim pitanjima?

Martens podsjeća da je Aleksandar Vučić u svom oštrom napadu na Dejtonski mirovni sporazum još 1995. godine napisao: „Na kraju će Srbi podići glavu i vratiti svoje zemlje. Potrebno je samo još malo sačekati.“

Tekst završava pitanjem: „Da li se to čekanje bliži kraju?“

Uloga Vučića u filmu o Šešelju

Zanimljivo je da Aleksandar Vučić nije komentirao Martensov tekst, iako je poznato da, kao pasionirani medijski konzument, reagira i na tvrdnje mnogo manje relevantnih autora i portala.

Prije nepunu godinu i sam je dao intervju Martensu, a zajedno sa Edijem Ramom objavio je u februaru autorski tekst u FAZ-u.

Nije isključeno da implicitna prijetnja sadržana u navedenom Martensovom pitanju na kraju teksta godi raskošnoj sujeti neprikosnovenog vođe, a možda ga inicijalno podsjeća i na dane velikosrpske mladalačke slave i njegove čuvene radikalske, šešeljevske govore u kojima je prijetio da će za „jednog ubijenog Srbina strijeljati 100 muslimana“ ili na njegov govor u Glini, u Hrvatskoj iz marta 1995. godine, kada je pred tamošnjom sirotinjom, iz Beograda gurnutom u propast, zapaljivo klicao da nikad „Glina, Banija ni Kordun neće biti dio Hrvatske“...

Zoran Milanović je svojevremeno, podsjećajući na tu njegovu sramnu epizodu, kazao da je pitao Vučića „je li svjestan koliko je Srba u crno zavio zbog toga što je izrekao u Glini tog proljeća 1995. godine“.

Moguće da je svjestan koliko je Srba zavijeno u crno, ali za tu dionicu tragične (prije svega, srpske) povijesti Vučić ne vidi krivca u Beogradu, a pogotovo nema nikakav kritički odnos prema njegovom političkom mentoru Vojislavu Šešelju i ekstremnoj zločinačkoj politici koju je on zastupao. Ovih dana u Srbiji se snima film o Šešelju. Ne bi bilo fer da se u tom ostvarenju ne istakne uloga njegovog najboljeg učenika.

Nikad se predsjednik Srbije, kome pristalice redovno kliču „Aco Srbine“, nije obračunao sa mladim Vučićem i njegovim zabludama iz 90-tih.

Nikad nije priznao suverenitet Bosne i Hercegovine, niti se jasno ogradio od politike i destruktivnih prijetnji i provokacija Milorada Dodika.

Nikad nije priznao presude međunarodnih i domaćih sudova o genocidu u Srebrenici.

Njegov projekat, izmaštani „srpski svijet“ prilagođeni je, donekle eufemizirani, okvir političkog djelovanja, doduše suženih i limitiranih mogućnosti, ali velikosrpska retorička osnova i sentimenti devedesetih su nepromijenjeni.

On će pokušati da obiđe

Uporno, javno, iracionalno i jednostrano, insistiranje na kultu žrtve utemeljeno je na povijesnom revizionizmu i falsifikatu, bez i jedne odgovorne, samokritičke riječi i pokušaja da se sagleda šira historijska slika, bez naznake i nagovještaja bilo kakve iskrene težnje za iskorakom iz politike mržnje i podjela.

Svjedočili smo tome i svih prethodnih godina, otkako se obilježava stradanje Srba u akciji „Oluja“, svjedočit ćemo, bez ikakve sumnje, istoj matrici i u Mrkonjić Gradu/Varcaru 4. augusta.

U najavi iz Vučićevog kabineta nije navedeno prema kojemu je algoritmu ove godine Mrkonjić Grad izabran mjesto obilježavanja stradanja Srba u „Oluji“.

Po svemu sudeći, radi se o sasvim praktičnom razlogu, dogovoru Vučić-Dodik o uzajamnoj političkoj (ali, i logističkoj) podršci, jer i jednog i drugog čekaju na jesen teška i neizvjesna izborna iskušenja.

I da, ne bi to bio pravi Vučić, a da u najavu dolaska u našu zemlju njegov kabinet nije unio i dozu, tipično vučićevske, tabloidne, pink-informer, dramaturgije.

Naime, navedeno je da će „predsjednik Srbije prije događaja u Mrkonjić Gradu pokušati da obiđe obnovljenu kuću u Čipuljiću, mestu porijekla njegove porodice“.

Akcenat je, dakle, na „pokušati da obiđe“, što bi vjerovatno trebalo implicirati neku vrstu sigurnosnog rizika zbog dolaska na neprijateljsku teritoriju.

Ali, kad se 1992. godine Šešeljev dobrovoljac mogao hrabro probiti do Jevrejskog groblja u Sarajevu, teško da bi ovih dana trebalo biti prepreka i problema na putu do Čipuljića. Država, čiji suverenitet ne priznaje, garantirat će mu punu sigurnost.