Čančar: Iz dogovora Biden - Merkel profitiraju Rusija i Kina

Tokom mandata Trumpa, američko liderstvo je oslabljeno u svijetu. Najevidentnije je to bilo u odnosima sa Evropom. Taj demokratski blok savezništva i kolektivne sigurnosti urušen je kroz konstantno podrivanje osnovnih načela multilateralizma, nepoštivanje ljudskih prava i ohrabrljivanja autokrata i nacionalističkih pokreta. Sve je to išlo na ruku Rusiji.

Biden pokušava ispraviti te urušene odnose, izgraditi novi front jedinstva, te je Berlin u tome očigledno prva adresa na Starom kontinentu. 

S druge strane, dogovor Bidena i Merkel tumači se i kao veliki iskorak unutar Zapada na zbijanju redova i jačanju osovine Vašington - Berlin (Brisel). Stoji li ta tvrdnja?

- Cijenim da ne stoji. Barem ne u dijelu koji se tiče kompletnog zapada. Biden i administracija vjeruju, pogrešno po mom mišljenju, da mogu kooptirati Njemačku u svoju strategiju obuzdavanja Kine. Sam Sjeverni tok 2 će po svom djelovanju unijeti mir u odnosima Vašington-Berlin, ali će proizvesti još veći jaz između drugih EU članica i Vašingtona i Berlina. 

Za Kinu, koja je davno prestala biti regionalna, a već posjeduje kvalitet i karakteristike globalne sile, osovina Biden-Merkel neće biti dovoljno jaka prepreka. Sveobuhvatna taktika protiv Kine, ukoliko je to cilj, jeste ona gdje SAD mogu okupiti sve, ili barem veliku većinu usklađenih demokratskih nacija u obuzdavanju prožimajućeg kineskog utjecaja. Uloga Njemačke u tome je neosporna, zbog čega je Biden i odustao od Sjevernog toka 2. No biti će mnogo teže uvjeriti druge zemlje da se pridruže tom planu kada je kredibilitet i Vašingtona i Berlina pod upitnikom. 

Odlaskom Merkel, lice njemačkog korporativizma se neće promijeniti. Ko god bude naslijedio kancelarku, bio to Laschet ili Scholz, merkantilistička ideologija izvozno orijentirane privrede će nastaviti dominirati na unutrašnjem i vanjskom planu. Kina će na to biti spremna. 

Balkan je vječna žrtva moćnika

A stoji li pretpostavka da je dogovorom o Sjevernom toku 2 izvršena raspodjela interesnih sfera - Ukrajina je ruska interesna zona, zapadni Balkan - zapadna?

- Pretpostavka takvog karaktera davno prethodi dogovor o Sjevernom toku 2. 

Geopolitika pluralizma nakon Hladnog rata otvorila je vrata nastanku velikog broja novih država na prostoru Centralne Azije koje su težile da uspostave svoj nacionalni suverenitet, odvojeno od Sovjetskog saveza. 

Sa druge strane, Rusija, kao nasljednik Sovjetskog saveza, nikad nije u potpunosti prihvatila nezavisnu egzistenciju Ukrajine, njenih granica i njen samostalni nacionalni identitet. Posmatrajući širu sliku, postulat “Near Abroad” (najbliže inostranstvo) se može tumačiti kao moderni koncept sovjetskog hegemonizma - rekonstrukcija imperijaličkog okvira koji za cilj ima Moskvu kao centar za donošenje odluka, u geopolitičkom prostoru koji je nekad činio Sovjetski savez. Samim tim, proces obnove te imperije bez Ukrajine je nezamisliv. Bez nje Rusija ostaje mnogo više “azijazirana”, nego “evroazijazirana”. Tako danas uviđamo postimperijalnu realnost kroz ruski dvogled: spriječiti nove države da gravitiraju ka velikim rivalima, te uz to zaustaviti bilo kakvu vrstu euroazijske regionalne kooperacije na koju će utjecati američka geopolitička moć. 

Zapadni Balkan je “globalni Balkan”. To je prostor konstatne nestabilnosti kojeg odlikuje posredovanje moćnih centara, od kojih svaki za cilj ima uspostavljanje svoje hegemonističke dominacije nad regionom. Tako zapadni Balkan, dijelom zbog svog položaja, a dijelom zbog bogate historije borbe između istoka i zapada, postaje geopolitički prostor od značajne važnosti za obje strane.  

Novoimenovani visoki predstavnik Christian Schmidt u svim svojim dosadašnjim javnim istupima stalno ističe sve snažnije veze Berlina i Vašingtona i jedinstvo Zapada kada je Bosna i Hercegovina i zapadni Balkan u pitanju. Vidite li Vi to? Ako vidite, kako se to manifestira?

- Uvijek je bitno imati podršku sa obje strane Atlantika, i uloga SAD trebala bi podrazumijevati okupljanje drugih evropskih država koji će koordinirano nastupati prema BiH. To je između ostalog i najveći izazov Vašingtona, sposobnost uigravanja svih relevantnih faktora na tom putu. Jednom se to ovdje već dogodilo prilikom vojne intervencije Atlantskog saveza pod američkim vodstvom neposredno pred Dejton. Mi smo svjedoci da je “Strukturalni dijalog” u BiH vođen od strane EU pokazao sve svoje nedostatke u prošloj deceniji, budući da je proizveo vrlo malo konrektnih rezultata ka EU integracijama. 

Prošlosedmični događaji nas ne mogu ohrabriti u ovom pogledu. Neki od komentara visokog predstavnika ostavljaju gorak okus u ustima svih onih koji su donekle priželjkivali jedan novi pokret ka stabiliziranju odnosa i situacije u državi. 

U tome je važno napomenti da je argument “legitimnog predstavljanja”, koji puni dnevne naslovnice, apokrifan. Kao takav on je protivan svim presudama Evropskog suda za ljudska prava, i suprotan je osnovnim načelima demokratskih normi, pravde i vrijednosti. Takvom mogućom odlukom OHR-a bi de facto legitimizirao nove podjele države kroz jedan diskriminatorni sistem i aparthejd. Do daljnjeg bi zaustavio i tranziciju BiH ka potpunoj demokratiji, ostvarivanju modela građanski orijetiranog društva, i ustava koji bi to pratio. 

Neosporno je da je Njemačka uloga u BiH bila dio nekih pozitivnih pomaka koje smo napravili u post-Dejtonskom periodu. Međutim, ovakvi potezi bi kompromitirali kredibilitet njemačke politike koja je puno uložila u procese pomirenja i napretka. Vjerujem da će njemačka intelektualna i politička javnost ubrzo postaviti pitanje kako je kancelarka Merkel mogla sebi dozvoliti da završetak političke karijere obilježi na teritoriji zemlje koja negira genocid, i koja skriva i glorificira ratne zločince. 

Bosanska javnost, i intelektualna i politička, hoće još uvijek vjerovati da su nedavno izrečeni stavovi visokog predstavnika rezultat neobaviještenosti, neznanja i nesnalaženja. Zbog toga je reakcija na takve stavove još uvijek jako blaga. Vjerujem da će visoki predstavnik moći razumijeti moguće posljedice takvih odluka, da će početi raditi na deblokadi institucija BiH, a da će kroz vrijeme u našoj državi imati konstruktivnu ulogu u razrješavanju najzamršenijih pitanja u BiH. 

Nakon iskustva i s Sjevernim tokom 2, koliko se možemo, smijemo i trebamo oslanjati (samo) na EU? 

- Mi imamo jedno historijsko i egzistencijalno iskustvo koje potvrđuje da se možemo osloniti samo na sebe i svoje kapacitete. Naše najjače oružje su uvijek bili ljudi i njihova svestranost, hrabrost i vjera da kao sinovi ove države imamo pravo na svoj mir, državotvornost i suverenitet. Ova zemlja je dovoljno široka i pitoma za sve one koji istinski žele graditi njen prosperitet i napredak. 

Često se pokušava izjednačiti kriterij i argument da smo svi podjednako odgovorni zbog prošlosti, ali i trenutnih blokada. Takve premise su netačne. 

Bosna i Hercegovina nije nikad proizvodila krize, uvijek su iste uvezene nama. Iznimno je bitno nastaviti jačati ljude i njihove kapacitete, obogatiti pojam nacije i državnosti, i djelovati mudro i staloženo pred rastućim prijetnjama. Zato je nevjerovatno i neoprostivno da patriotski leadership ove zemlje neće ili ne umije da umreži i stavi u funkciju odbrane države stotine naših akademaca diljem svijeta koji su postali elita na najprestižnijim učilištima na svijetu. Zašto to ne urade sa prominentnim akademcima u Njemačkoj koji bi itekako mogli uticati na njemački politički odnos prema BiH? Korištenje bosanskih nacionalnih ljudskih resursa koji su razasuti širom svijeta podrazumijeva i razvijanje kolektivne sigurnosti, kako energetske, tako i sve ostale bez kojih se ne može očekivati stabilnost Bosne i Hercegovine, pa samim tim, stabilnost zapadnog Balkana. 

Ovdje bih napravio digresiju i osvrnuo se na nedavne događaje u Crnoj Gori. 

Dešavanja na Cetinju još jednom su potvrdile sve naše sumnje. Prije svega, svaki ustupak velikosrpskom nacionalizmu dovodi do trajnih kriza, paralizira društva i infiltrira otrovne ideje etnički čistih teritorija. U tome, SPC je instrument srpske iredentističke ideologije koja služi i kao alat ruskog geopolitičkog uticaja na destabilizaciju regiona. I ono najbitnije, bez NATO-a, Crna Gora bi danas bila okupirana država. 

Iz toga treba izvući pouke. 

Za Bosnu i Hercegovinu, egzestencijalni je imperativ postati NATO članica, a zatim raditi na putu EU integracija. 

Dodikove blokade su sve skuplje i opasnije

Nakon što je bivši visoki predstavnik Valentin Inzko nametnuo izmjene Krivičnog zakona BiH kojima se kriminalizira negiranje genocida i nagrađivanje ratnih zločinaca, tenzije su buknule. Čini se da će one biti kratkog daha i da će se BiH vratiti "normalnom stanju" stalne paralize. Koliko su reakcije, posebno Milorada Dodika, odraz: a) ozbiljnosti krize u BiH; b) dramatičnog stanja unutar vodstva bosanskih Srba čije brutalne reakcije na Inzkovu odluku manifestiraju neki mogući strah od nečega drugog negdje... Je li ovo početak kraja Milorada Dodika? Ili tek još jedan u nizu njegovih sve manje kontroliranih "performansa"?

- Niko ne zna koliko će period trenutne blokade trajati, ali što bude duže trajao, skuplje će nas koštati rješenje. To je nastavak ostvarenja ratnih ciljeva drugim sredstvima. Mišljenja sam da postoji jedno kolektivno potcjenjivanje Dodika i njegove politike, koji stvarno smatra da je period mirnog razlaza praktično otpočeo. Dijelom krivicu snosimo i mi. Zbog nedostatka adekvatnog (ne)odgovora, Dodik je posljednjih par godina iskoristio za pomjeranje praga prihvatljivog. Svaki put kad nismo odgovorili, on je dobio zamah za novu destabilizaciju. 

Radikalizacija Dodikove ideologije kojom danas svjedočimo, a koja sadrži jasne obrise fašizma, je njegov prostor za repozicioniranje uveliko smanjila. U odsustvu alternative, a kao plagijat Miloševićeve politike, takva ideologija dehumanizacije je predodređena na nasilje. Srpski svet koji je postao centralno lice politike u Srbiji sversrdno podržava ovu ideologiju. Recepcija Bosne i Hercegovine u tom svijetu, srpskom političkom prostoru, jeste da je entitet RS - srpska država preko Drine, i da kao takva treba biti ili ujedinjena sa Srbijom, ili kapacitirana kao samostalna država. To je nepodijeljen stav srpske javnosti i main-stream medija. Ovaj stav nažalost ima podršku i određenih evropskih metropola, i ta želja za nastavak dehumanizacije bosanske države i politike muslimana kao nasljedno anti-demokratska, netolerantna i protivna „evropskim vrijednostima“ je nešto što će nas pratiti još dugo vremena. 

Kada na to dodamo i razilaženje međunarodne zajednice u načinu pristupanja ovom problemu, u nedostatku istinske podrške koja je (često) samo deklerativnog karaktera, a koja je uspostavljena upravo radi sprječavanja ovakvih scenarija, onda treba računati na odsustvo bilo kakve međunarodne intervencije u slučaju novog sukoba. 

Treba pomno pratiti šta će se dešavati u regionu, te biti spreman i na eskalaciju, makar to bilo i sa pro-bosanske strane.