"I pričala mi je svoju sudbinu Munira Kikić, kći Mehmeda Đulbegovića, udata za Hasu Kikića. Rođena u Gradačcu, izrodila je s njime dvadesetero (Bosanski natalitet!) Osam je sinova pothranila. Četiri su joj poginula u NOB-i, a do sina Hasana, koji joj je bio šesto dijete, umrlo joj je pet sinova. Jednom je rodila dvojančad. I kad je njega rodila, najdela mu je muževo ime da joj ostane živ. Kako je rodila sina, zamotala ga je u nov »tulbent« i izmjerila na kantair, i koliko je bio težak, onoliko pirinča davala »sjerotama« ženama u tri kuće. I tako sedam godina davalala za njega. Svaki put na godišnjicu rođenja bi ga izmjerila i onoliko pirinača podijelila, koliko je on bio težak. Kad se rodio, bilo u njemu deset litara, dvije i po oke (3,2 kilograma)".
Ovu priču o rođenju književnog gorostasa Hasana Kikića zapisao je 1958. godine Alija Isaković, dok je boravio kod Kikićevom rodnom kraju i razgovarao s majkom Munirom, sa željom da spozna kako je nastao speficičan Kikićev književni stil.
Hasan Kikić, bosanskohercegovački književnik i revolucionar, rođen je u Gradačcu 20. augusta 1905. godine. Svojim književnim i revolucionarnim djelom njegovao je širenje progresivnih i humanih vrijednosti.
Otac Haso porijeklom je iz jednog posavskog sela. Radio je kao školski podvornik. Majka Munira porijeklom je iz osiromašene posjedničke porodice.
Hasan je osnovnu školu završio u rodnom mjestu.
Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu.
Idilu u bosanskoposavskom kraju prekida I svjetski rat koji jedanaestogodišnjeg Hasana pretvara u hranioca porodice, dok za to vrijeme njegov otac ratuje u Italiji. Hasan postaje gonič goveda i o tom teškom životu pisat će u svojoj noveli “K. und K. goveda”. U Gradačcu je našao materijale za niz novela kao što je i “Historija be-ha čaršije”. Obje ove novele su dio “Provincije u pozadini”, najboljeg djela Hasana Kikića.
Nastavlja školovanje na Višoj dječačkoj školi u Derventi od 1919. do 1922. Prema sjećanjima školskih drugova (Abduselam Abdulahović) Hasan Kikić je bio poznat kao dobar slikar i muzičar, te je dodatna sredstva zarađivao crtajući za druge učenike. Zbog sudjelovanja u jednom “crvenom đačkom štrajku” i sukoba sa direktorom, zajedno sa Ilijom Grbićem, morao je napustiti Derventu, ne završivši školu. Odlazi u Zagreb, gdje uz pomoć dajdže Đulbegovića iz Sombora završava Učiteljsku školu– maturirao je 19. juna 1926. godine.
Školske 1927/28. godine bio je učitelj u selu Hajdarovići kod Zavidovića, a od 5. oktobra 1928. do 30. augusta 1929. u Osnovnoj školi u Rogatici, s kratkim premještajem (uj esen 1930. ) u Ustipraču…
Od 1. septembra 1932. do 18. oktobra 1936. godine službovao je prvo kao učitelj, a potom kao upravitelj Osnovne škole u Gornjem Sjeničaku kod Vrginmosta. Od oktobra 1936. do 24. febraura 1940. godine bio je učitelj i upravitelj Osnovne škole u Pisarovini.
Još dok je radio kao učitelj u Bosni, privatno je polagao gimnaziju, a od 1934. do 1938. godine vanredno je studirao Pravni fakultet u Beogradu i završio ga 31. oktobra 1938. godine. Godine 1940. premješten je u Zagreb, gdje je 26. februara 1940. godine dodijeljen na rad Prosvjetnom odjelu Banovine Hrvatske.
Od samog dolaska u Hrvatsku kreće se u krugu naprednih lijevo orijentiranih intelektualaca, političara, književnika. Zbog ljevičarskog usmjerenja i rada na liniji KPJ vrlo brzo došla pod udar vlasti…
Kao učitelj u osnovnoj školi 1941. godine godine mobilisan je u domobrane. Za vrijeme tzv. NDH dok je bio u Zagrebu skriva iligalce. Dok je bio na službi u Sanskom Most, putuje u Zagreb i odatle prenosi sanitetski i drugi materijal za partizanske odrede u Bosanskoj krajini.
