Kada je Rusija napala Ukrajinu, u jednoj emisiji švicarske televizije izrečena je tvrdnja da Evropa nije doživjela rat od Drugog svjetskog rata. Iz te rečenice potpuno su nestali ratovi u bivšoj Jugoslaviji, opsada Sarajeva, genocid u Srebrenici i iskustva stotina hiljada ljudi koji su tokom devedesetih potražili utočište u evropskim državama.
Upravo tim primjerom počinje tekst pod naslovom „Zaboravljeni rat“, koji je 6. oktobra objavio Švicarski nacionalni muzej. Autorica Jelica Popović, naučna saradnica Pedagoškog fakulteta u Cirihu, analizira odnos švicarskog društva prema ljudima porijeklom iz Bosne i Hercegovine i drugih država nastalih raspadom Jugoslavije.
Njena analiza pokazuje kako su ratovi devedesetih promijenili položaj ljudi koji su već živjeli u Švicarskoj, ali i kako su stereotipi nastali u tom periodu nastavili oblikovati njihove živote decenijama kasnije.
Popović upozorava da izostavljanje ratova u bivšoj Jugoslaviji iz evropskog historijskog pamćenja nije bezazleno. Za ljude koji su izgubili članove porodica, prošli kroz izbjeglištvo ili svjedočili ratnim zločinima, takvo zaboravljanje predstavlja novo iskustvo isključivanja.
Početkom devedesetih u Švicarskoj je živjelo više od 350.000 ljudi porijeklom iz Jugoslavije. Mnogi su godinama radili u građevinarstvu, ugostiteljstvu i zdravstvu, predstavljajući važan dio švicarske radne snage.
Međutim, početak ratova donio je radikalnu promjenu u njihovom društvenom položaju.
Ljudi koji su do tada smatrani vrijednim radnicima i susjedima počeli su se suočavati s nepovjerenjem, predrasudama i diskriminacijom.
Izraz „Jugo“ postao je pogrdna oznaka, a prezimena koja završavaju na „ić“ često su predstavljala prepreku pri zapošljavanju, traženju stana ili mjesta za stručno obrazovanje.
Popović navodi posebno ilustrativan primjer: pojedine osobe koje su tražile stan morale su odgovarati na pitanje pripadaju li „Karadžićevim ljudima“.
Takva pitanja pokazivala su kako se odgovornost za ratove i zločine kolektivno pripisivala ljudima samo zbog njihovog porijekla.
Diskriminacija se, međutim, nije zaustavila na svakodnevnim predrasudama.
Švicarska je 1991. godine Jugoslaviju premjestila iz druge u treću kategoriju država prema tadašnjoj migracijskoj politici. Time su ljudi iz Jugoslavije izgubili raniji povoljniji položaj u sistemu zapošljavanja i doseljavanja.
Za mnoge je to značilo dodatne prepreke u ostvarivanju prava na stalni boravak. Popović navodi da su morali čekati deset godina kako bi stekli mogućnost dobijanja dozvole boravka kategorije C, dok su poslodavci u oglasima često zahtijevali upravo tu dozvolu.
Istovremeno se u javnosti sve češće koristio pojam „Balkan“, ne samo kao geografska oznaka nego i kao izraz opterećen negativnim stereotipima.
Pozivajući se na rad historičarke Marije Todorove, Popović objašnjava da su stanovnici Balkana u zapadnoevropskom javnom prostoru često predstavljani kao agresivni, zaostali, necivilizirani ili nesposobni za život bez sukoba.
Takve predstave dodatno su učvršćene tokom ratova devedesetih.
Posljedice su osjećali i oni koji su u Švicarskoj živjeli mnogo prije početka sukoba, kao i izbjeglice koje su tek pristizale.
Mnogi su, prema analizi, pokušavali što manje isticati svoje porijeklo. Nastojali su se potpuno prilagoditi većinskom društvu, izbjegavali razgovore o ratnim traumama i potiskivali iskustva koja su obilježila njihove porodice.
Jedan od primjera koje donosi Švicarski nacionalni muzej jeste reper Bossnak, koji je 1992. godine pobjegao iz Bosne i Hercegovine u Švicarsku.
Bossnak je dio života proveo u azilantskom centru, suočen sa siromaštvom i neizvjesnošću. Kasnije je izgradio muzičku karijeru u Cirihu, a vlastito izbjegličko iskustvo postalo je važan dio njegove životne priče.
Njegova sudbina pokazuje kako se iza statistika o izbjeglicama nalaze pojedinačne priče o gubitku doma, prilagođavanju novom društvu i dugogodišnjoj borbi za egzistenciju.
Popović posebnu pažnju posvećuje različitom odnosu švicarske javnosti prema ratovima u bivšoj Jugoslaviji i ruskoj agresiji na Ukrajinu.
Dok je početak rata u Ukrajini izazvao široku solidarnost, empatiju i uvođenje posebnog zaštitnog statusa za izbjeglice, iskustva ljudi koji su devedesetih pobjegli iz Bosne i Hercegovine i drugih dijelova bivše Jugoslavije nisu dobila jednako mjesto u kolektivnom pamćenju.
Autorica postavlja pitanje zbog čega se jedni ratovi doživljavaju kao evropske tragedije, dok se drugi, iako su se također dogodili na evropskom tlu, gotovo potpuno potiskuju iz javnog sjećanja.
Uprkos predrasudama i diskriminaciji, ljudi porijeklom iz bivše Jugoslavije ostavili su dubok trag u švicarskom društvu.
Njihov utjecaj danas je posebno vidljiv u muzici, jeziku, književnosti i svakodnevnoj kulturi.
Popović ističe da su muzičari porijeklom iz Bosne i Hercegovine, Kosova i drugih dijelova bivše Jugoslavije značajno oblikovali švicarsku hip-hop scenu.
Riječi i izrazi iz bosanskog, hrvatskog, srpskog i albanskog jezika postali su dio govora mladih Švicaraca, dok su jela poput bureka i pita našla stalno mjesto u ponudi trgovina i ugostiteljskih objekata.
O iskustvima migracija, ratova i pripadnosti pišu i autori poput Tanje Miljanović, Meral Kureyshi, Mine Have, Melinde Nadj Abonji i Dragice Rajčić-Holzner.
Njihova književna djela otvaraju prostor za iskustva koja, prema ocjeni autorice, još nisu dovoljno prisutna u švicarskoj javnosti.
Popović posebno ukazuje na položaj druge generacije doseljenika, od koje se često očekivalo potpuno prilagođavanje većinskom društvu, uz potiskivanje porodične historije, ratnih trauma i kulturnog identiteta.
Takav pritisak, smatra ona, doprinio je tome da se sjećanja na ratove i izbjeglištvo uglavnom čuvaju unutar porodica i migrantskih zajednica, umjesto da postanu sastavni dio švicarskog društvenog pamćenj
